Seljačko gospodarstvo Sklepić u selu Karanac obiteljski je posao od kojeg žive supružnici Denis i Gordana Sklepić sa sinom StipanomObitelj Tikel iz istarskog seoceta Špinovci u blizini Motovuna jedna je od prvih u Istri, ali i u Hrvatskoj, koja je odlučila na svom gospodarskom imanju pokrenuti seljački turizam. Stariji sin Denis prisjeća se kako su im se stanovnici obližnjih sela u početku smijali ne shvaćajući zašto bi itko platio odmor daleko od urbane sredine, uz ograničenu gastronomsku ponudu koja isključuje sve proizvedeno izvan obiteljskog imanja, po čemu se seljački turizam i razlikuje od seoskog. Danas su njihova tri apartmana, odnosno osam kreveta, puna tijekom cijele godine, izuzevši kratke periode u siječnju i lipnju. Dolaze im gosti iz cijelog svijeta, od Talijana do Britanaca i Skandinavaca, a Nacionalovi reporteri tamo su zatekli i dvojicu Amerikanaca iz Kalifornije koji su za njihovo imanje i istarski ruralni turizam čuli u Sloveniji, gdje je ta gospodarska grana izuzetno razvijena.

Imanje obitelji Tikel danas je jedno od 310 registriranih seoskih turističkih gospodarstava u Hrvatskoj, dok ih je 1998., kada su se odlučili na takav poslovni potez, bilo samo 29. Taj sve popularniji oblik turizma zadržava poljoprivrednike na selu omogućujući im dodatni izvor zarade, a od samog početka sredinom 90-ih najrazvijeniji je u Istarskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. U posljednjih nekoliko godina ubrzano se razvija i u Varaždinskoj, Zadarskoj i Zagrebačkoj županiji, te u Osječko-baranjskoj gdje je broj takvih imanja u 2004. naglo skočio s jednog na 21. To samo dokazuje da se i u Hrvatskoj shvatilo koliko je profitabilna ta grana turizma. Ideja o seljačkom turizmu nije nastala u obitelji, priznaje Denis Tikel.

I njima je u početku bila pomalo čudna: "Turizam na svom imanju pokrenuli smo na inicijativu lokalnih političara koji su u sklopu predizborne kampanje obilazili Istru. Kod nas se u to vrijeme počelo pričati o seljačkom turizmu zahvaljujući Italiji u kojoj je jako popularan pa su tražili gospodarska imanja na kojima bi se on mogao i realizirati. Došli su do nas, predložili nam da poljoprivrednoj djelatnosti dodamo i turizam te nam ponudili povoljan kredit jedne banke. Prihvatili smo jer se od poljoprivrede nije moglo živjeti, no nismo baš vjerovali da će ljudi dolaziti u tako izolirano mjesto. Nisu to velike udaljenosti od urbanih mjesta, ali u ono vrijeme se to činilo strašno. Ispostavilo se da ljudi žele baš to - izolaciju i mir", prisjeća se 32-godišnji Denis Tikel, apsolvent vinarstva na Visokoj poljoprivrednoj školi u Poreču.

Njihova preko 300 godina stara kamena kuća, u kojoj su danas apartmani, tada je bila zapuštena, gotovo u ruševnom stanju. Obitelj se bavila poljoprivredom i prodavala povrće na tržnici u Poreču i tijekom sezone u obližnjem autokampu, a u 10 kilometara udaljenom Motovunu uzgajali su šampinjone. No, čim su se počeli baviti turizmom, došlo je do NATO-ovog bombardiranja Srbije zbog čega nije bilo gostiju, kaže Denis Tikel: "To je ljudima iz sela bio dodatni povod za ismijavanje. Spasili su nas lovci koje nije zanimala situacija u Srbiji, a i odgovaralo im je da su jedini gosti. Tijekom 2000. posao je konačno krenuo i danas isti ljudi koji su nam se prije smijali, odmahuju rukom i govore: 'Ah, lako vama'." Na svom imanju 3,5 kilometara udaljenom od ceste Motovun-Karojba-Poreč obitelj Tikel pored povrća sadi i voće te vinovu lozu, a od životinja imaju kravu i mladog bika, kokoši, kuniće, tovare te pse tartufare. Godišnje kupe i desetak svinja koje zakolju prema potrebi. Na imanju velikom 14 hektara, u kući do one s apartmanima, živi sedmeročlana obitelj Tikel: roditelji Mario i Ivanka, sinovi Denis i Ivica (26), 20-godišnja kćerka Marijana te baka Antonija i stric Antero. Roditelji i djeca rade na imanju, a kćerka Marijana od ove godine studira ekonomiju u Rijeci pa radi samo vikendom. Poslove na imanju međusobno su podijelili: mlađi sin Ivica i majka Ivanka rade u kuhinji, stariji sin Denis zadužen je za poljoprivredu, a vikendom kada ima najviše gostiju je konobar, otac Mario brine o financijama, a kćer Marijana vikendima pomaže u kuhinji i restoranu. Posao im je, kaže otac Mario Tikel, znatno olakšala nedavna promjena zakona u ruralnom turizmu koja im posljednje tri godine omogućuje razmjenjivanje proizvoda sa seljačkim gospodarstvima unutar županije. Najviše su problema imali s mliječnim proizvodima, jer imaju samo jednu kravu koja im uglavnom služi za davanje telaca, pa sada od susjeda kupuju kozje i kravlje sireve te ostale mliječne prerađevine i janjce. Poslužuju i divljač, vade tartufe u obližnjoj dolini a u šumi beru samoniklo bilje poput šparoga i gljiva, koje gosti često i sami odlaze brati. Kaže da gosti rijetko pokazuju interes za radovima u polju, ali rado idu u berbu grožđa i voća ili u potragu za tartufima. Od Hrvata im najčešće dolaze Zagrepčani i Puležani, a sve češće im po preporuci liječnika stižu i poslovni ljudi koji imaju zdravstvenih problema zbog stresa. Stranci se najviše čude kuhanju, govori Mario Tikel: "Većina gostiju iz zapadnih zemalja se čudi što mi još uvijek sami kuhamo - kod njih se to radi još samo u ekskluzivnim restoranima. Naša im je hrana vrlo ukusna i često su oduševljeni običnim hamburgerom. Njima je sve ovo egzotično, kao nama Maldivi. Jedino nam zamjeraju je što ovdje ima signal za mobitel." Goste vjerojatno najviše privlači odnos ponude i cijena.

Noćenje s doručkom u 300 godina staroj kamenoj kući s pogledom na Motovun te na kuću Ralpha Schumachera, strance tijekom sezone stoji 150 kuna, dok domaći gosti imaju 20 posto popusta. Isto vrijedi i za hranu, čije cijene, izuzevši jela s tartufima, iznose između 40 i 60 kuna po obroku za jednu osobu, a puni pansion za strance stoji 290 kuna. Slične cijene vrijede za većinu hrvatskih turističkih seljačkih gospodarstava. Noćenje s doručkom na imanju obitelji Šimanović u Donjoj Zdenčini kraj Jaske, koja se seljačkim turizmom bavi od 1996. i prvo je takvo gospodarstvo u tom kraju, stoji 140, a puni pansion 190 kuna. Doduše, radi se o nešto manje atraktivnoj lokaciji od Istre, ali i području sa slabije razvijenim ruralnim turizmom, što se najbolje vidi po broju turističkih seoskih gospodarstava: u Zagrebačkoj županiji ih ima 14, u Istarskoj 57. Zdenka Šimanović kaže da su preci obitelji Šimanović od 17. stoljeća živjeli na ovom imanju od 20 hektara zemlje i bavili se poljoprivredom.

Ta šesteročlana obitelj, koju čine Zdenka i Stjepan Šimanović, njihov 30-godišnji sin Božidar, 26-godišnja snaha Kristina te unuke Tena i Nika, zadovoljava 80 posto potreba svog gospodarstva. Uzgajaju desetak svinja i krava, patke, pure i kokoši, svo potrebno povrće i nešto voća, te imaju vinograd. Kako su prihodi od poljoprivrede uvijek bili oskudni, na imanju su prije imali kafić, ali se to nije pokazalo kao dobra ideja. "Teško je imati kafić jer se ne mogu birati goste, pa dođu svakakvi, piju i prave probleme. Zbog takvih onda i oni pristojni prestanu dolaziti. Znali smo imati više posla čisteći za jednim pijancem nego za 50-oro djece koja ovdje dolaze na jednodnevne izlete. Kafić zahtijeva i stalno prisustvo barem jedne osobe, koja onda nema vremena za rad u polju. Od kafića smo imali više štete nego koristi", prisjeća se Stjepan Šimanović. Ni oni nisu sami došli na ideju o pokretanju seljačkog turizma, već su im to predložili iz Hrvatske gospodarske komore još 1994. godine. Kafić su prenamijenili u restoran te uredili četiri apartmana s 12 kreveta. Popunjenost im je danas potpuno nepredvidiva: "Neki dolaze zbog agroturizma, neki zbog obližnjih lovišta, neki iz poslovnih razloga a neki jer im je jeftinije odsjesti ovdje nego u hotelu", kaže Zdenka Šimanović.

Najčešći su im gosti talijanski lovci, osnovnoškolska djeca koja dolaze u grupama na jednodnevne izlete te Zagrepčani, koji vikendom dođu na odmor. Gosti mogu pomoći u polju i hraniti životinje, ali i sami nabrati upravo ono što žele taj dan jesti, pa i sudjelovati u pripremi hrane. No, to rijetko rade - draže im je kad ih sve čeka gotovo. Program koji nude najinteresantniji je djeci: životinje se nalaze na odvojenom dijelu imanja pa se djeca do tamo voze na traktoru. Tamo im Stjepan Šimanović pokaže krave i svinje te poljoprivredne strojeve i bunar, usput im objašnjavajući što čemu služi. U sklopu kuće imaju i maleni etnološki muzej, u kojem se nalazi tkalački stan, starinski krevet te narodne nošnje. Svi članovi obitelji rade sve poslove, ali kad dođu gosti, najčešće je sin za šankom, majka i snaha u kuhinji, a otac je vodič po imanju. Baranja je, kako često znaju reći njezini stanovnici, jedno od onih hrvatskih područja u kojem je nakon Domovinskog rata i dugogodišnje srpske okupacije, vrijeme gotovo stalo. Mnogi Baranjci tvrde da je dijelom i zbog toga njihov kraj do danas sačuvao svoj izvorni izgled i duh, što vjerno dokazuje primjer baranjskog sela Karanca.

Maleno multinacionalno selo blizu Osijeka sa svojim uskim ulicama, gustim drvoredima i seoskim imanjima i u 21. stoljeću izgleda gotovo isto kao i prije nekoliko stotina godina i upravo je zbog toga zaslužilo naziv etnosela. Prije pet godina, na ovom je mjestu danas 36-godišnji Denis Sklepić sa suprugom Gordanom odlučio otvoriti prvo turističko seljačko gospodarstvo u ovom kraju, te je podigao kredit od oko 600.000 kuna. “Naše obiteljsko seljačko gospodarstvo i dvadeset ležajeva koje nudimo, zapravo je bilo i prvi turistički smještaj nakon mirne reintegracije ovoga kraja. Početak je kao i uvijek bio težak. Imali smo jedva sto noćenja godišnje”, govori Denis Sklepić. Danas pak imanje Sklepićevih često ne može primiti sve one koji bi ga željeli posjetiti. Obitelj Sklepić je danas zadovoljna s oko tisuću noćenja godišnje, a vlasnik ovog seljačkog gospodarstva tvrdi da niti ne želi da se ta brojka poveća. “Mi smo od početka bili malo obiteljsko imanje i to želimo i ostati. Moja obitelj je mala, tu smo samo supruga, ja i 2,5-godišnji sinčić, pa čak i da želimo, ne bismo mogli ugostiti više ljudi. Bavimo se poljoprivredom, imanje održavamo sami i kad nas nazovu potencijalni gosti, odmah im kažemo što ih ovdje očekuje - kod nas nema nikakve ekskluzive i luksuza, ono što nudimo je boravak na potpuno izvornom seoskom imanju, u kući izgrađenoj 1910. godine.

Želimo da znaju da je ovo pravo selo, ima i blata i bara, pokoja muha ili komarac. Mi nismo i ne želimo biti Hilton”, objašnjava Denis Sklepić. Mladi Baranjac ponosan je na svoje imanje u kojem noćenje s doručkom stoji 154 kune, a koje odiše mirisima i zvukovima sela. Nakon noćenja u nekom od dvadeset kreveta u dva apartmana i osam soba, uređenim u izvornom seoskom stilu i uz koje se nalazi bogata etnografska zbirka, supruga Gordana gostima će ponuditi baranjski doručak. Nakon domaćeg kruha, sira, kulena slanine i šunke, te povrća i voća uzgojenog na imanju, Denis Sklepić odvest će ih čamcem na izlet po obližnjem Kopačkom ritu, povesti na pecanje ili razgledavanje brojnih baranjskih crkvi i vidikovaca. Njihovi gosti ipak najviše vole jahanje na konjima i vožnju konjskom zapregom, koju će kroz selo potjerati četiri plemenite životinje koje Sklepićevi drže na svom drugom obiteljskom imanju u Karancu. Najčešći gosti njihovog seljačkog gospodarstva su zagrebačke obitelji a ponekad navrati i neki stranac, no takvih je svega dvadesetak posto od ukupnog broja gostiju. “Ljudi nam dolaze vikendom, jer na seljački turizam malo tko odlazi na tjedan dana, kao na more. No ne bunimo se, radimo marljivo i pošteno, nikada nam na prvom mjestu nije bio novac”, zaključuje vlasnik seljačkog gospodarstva Sklepić. U blizini imanja Sklepićevih, nalazi se još jedan karanački turistički biser - restoran Baranjska kuća, u kojem ruča i večera većina Sklepićevih gostiju, budući da na njihovom gospodarstvu dobivaju samo doručak.

Obiteljski etnorestoran, koji može primiti stotinjak gostiju ali isključivo uz najavu, prije tri su godine otvorili Karančanin Vladimir Škrobo, zvani Bajo, i njegova supruga Mirjana, koji od tada do danas svakog dana svojim gostima pripremaju baranjske specijalitete - fišpaprikaš, pečenu riječnu ribu, teletinu, puževe u koprivama, grah i domaći kruh. U kući, koja je prije kupnje bila minirana ruševina obrasla korovom, sada se uz restoran u prostranom vrtu nalaze starinske krušne peći, seljačka kola i stari alati. U jednoj prostoriji nalik malenom muzeju Vladimir Škrobo smjestio je sve starinske predmete koje već godinama kupuje po baranjskim selima. Škrobo priznaje da pokretanje ugostiteljskog posla u kraju koji još uvijek pati zbog ratnih vremena, nije bio potez koji su svi odobravali: “Govorili su mi da sam ili lud ili da imam puno novca. A ja sam imao samo puno volje. Tri godine smo uređivali kuću i vrt i danas, kad vidim da se gosti rado vraćaju i uživaju u ovom izvornom seoskom ambijentu i hrani, sretan sam što s obitelji živim od onoga što volim raditi”, ispričao je vlasnik Baranjske kuće brižljivo pazeći da fišpaprikaš u starinskom kotlu ne zakipi. Vlasnik ovog restorana nije klasični ugostitelj. Prema gostima nije usiljeno fin nego svakom prilazi kao starom poznaniku: “Radije sjednem s njima, popijemo rakijicu i bacimo koju šalu. Želim da ovdje budu opušteni i ne se misle što će biti ako im vilica padne na pod. U tome uživamo i oni i ja, i zato ja uživam u svom poslu, a gosti se vraćaju.”

U Krapinsko-zagorskoj županiji danas ima 10 registriranih turističkih seoskih gospodarstava. Jedno od njih je Grešna Gorica koja se nalazi na istoimenom brežuljku nasuprot srednjovjekovnog dvorca Veliki Tabor. Riječ je o jednom od prvih registriranih turističkih seljačkih gospodarstava u Hrvatskoj, a njegov ga je vlasnik Damir Podboj s obitelji pokrenuo 1996. godine na zagorskom brijegu u selu Desinić. "Bilo je to poslijeratno vrijeme, država je prolazila kroz teško razdoblje, firme su se gasile, posla nije bilo a trebalo je nekako preživjeti. Dugo sam s obitelji razmišljao kako da pokrenemo neki privatni posao, a kako smo oduvijek bili okruženi prirodom i domaćim, seoskim ambijentom, odlučio sam se za seljački turizam. Tada se u Hrvatskoj jako malo znalo o ovoj grani turizma, pa sam svoja iskustva i ideje stjecao uglavnom putujući po Sloveniji i obilazeći njihova seljačka gospodarstva. Cijela moja obitelj potječe iz Desinića u kojem smo proveli cijeli život, pa sam baš tu, na mjestu naše obiteljske klijeti, odlučio pokrenuti posao na imanju na kojem sada radi sedam članova moje uže i šire obitelji", kaže Damir Podboj. Danas nimalo ne žali što je odlučio obiteljsko imanje pretvoriti u gospodarstvo na kojem svojim gostima nudi isključivo domaće proizvode, od vina, rakije i meda do mesa, kukuruznog kruha i povrća uzgojenog u vlastitom vrtu. Hranu u kuhinju priprema supruga vlasnika imanja, a pomažu joj njihova dva sina i šogorica. Domaćini vele da osim pečenja i specijaliteta od mesa divljači, njihovi gosti najčešće naručuju domaće rezance, mlince i štrukle, te sir, vrhnje, buđole, kobasice i špek. Domaća hrana, svjež zrak i gostoprimstvo nisu jedino u čemu uživaju posjetitelji ovog seljačkog gospodarstva. Obronak na kojem se nalazi Grešna Gorica okružen je stablima hrastova, cerova i javora, a između njih i malenog vinograda kraj stare zagorske kleti prostire se livada po kojoj slobodno šeću paunovi, fazani i zečevi. Na dijelu livade, s kojeg se prostire pogled na susjedni brijeg i dvorac Veliki Tabor, pasu tri jelena i još toliko košuta. "Pogled na naše životinje najviše oduševljava strane turiste, koji ovdje prilično često navraćaju. Ne mogu se načuditi što za samo sat vremena mogu iz hrvatske metropole doći na mjesto gdje mogu u miru sjesti na travu i svoj ručak pojesti na desetak metara od jelena i košuta, koji su tijekom godina postali naš zaštitni znak", objašnjava vlasnik Grešne Gorice te dodaje kako su mu najčešći gosti zagrebačke obitelji s djecom.

Podbojevi na svom gospodarstvu nerijetko ugošćuju i domaće estradnjake, sportaše, političare i strane diplomatske delegacije. Na pitanje o isplativosti ove grane turizma, Damir Podboj odgovara: "Kada smo pokretali posao, morali smo podići kredit, a najpovoljnija kamata je bila nevjerojatno visokih 15 posto, tako da smo tek zadnjih nekoliko godina oslobođeni tog tereta. No ne žalimo se i ne bojimo se raditi. Posljednjih godina seljački turizam i u nas je postao vrlo popularan, pa će se i financijska situacija vjerojatno popraviti." OKVIR STAV HGK Razmjena proizvoda "U Hrvatskoj se definitivno događa procvat tog tipa turizma, iako je raspoređenost takvih gospodarstava u državi potpuno neravnomjerna. Javnost je još uvijek poprilično neinformirana o samoj definiciji ruralnog turizma, odnosno turističkog seljačkog gospodarstva. Registriranjem poljoprivrednog imanja kao turističkog seljačkog gospodarstva, zakonski je dozvoljeno kupovati samo namirnice poput riže, kave i začina, što znači da domaćin gostu na stol može staviti samo ono što sam proizvede. Na imanju smiju raditi samo članovi obitelji, koji su često preopterećeni poslom. Izmjenama i dopunama Pravilnika o pružanju ugostiteljskih usluga u seljačkom domaćinstvu iz 2003. godine, zakonska je regulativa ublažena dozvoljavanjem da takva domaćinstva razmjenjuju proizvode koji su im potrebni, ali samo sa seljačkim gospodarstvima unutar iste županije. Smatram da bi se takva razmjena trebala dozvoliti na razini čitave države, kako bi se razvoj ovakvog oblika turizma što manje ograničavao te što više ubrzao."

SELO DRAGA NEDALEKO PRIMOŠTENA

>email to:Marina Bilus

>email to:Tanja Simic