Objavljeno u Nacionalu br. 548, 2006-05-15

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Dolje Ljilja Vokić!

Bivša ministrica, koja nas je silom autoritarne vlasti udaljavala od Europe i ukidala dvojezične programe, sad se na televiziji buni protiv europske kontekstualizacije hrvatskoga školstva

Zoran FerićZoran Ferić U godini Mozarta Austrijanci su se počeli toliko baviti Mozartom da su se u jednom trenutku i sami sebi popeli na živce pa proglasili zonu slobodnu od Mozarta, a na sam spomen imena sirotog skladatelja ljudima bi se počelo pušiti iz ušiju. E pa, ono što je njima Mozart, ta opasna riječ zbog koje se puši iz ušiju, nama je Europa. O Europi i Europskoj uniji toliko se kod nas govori i piše da to već postaje iritantno. Ipak, postoji jak konsenzus i političkih stranaka i građana da je Europska unija naša politička, ekonomska i bilo kakva druga sudbina. Postajemo sve svjesniji negativnih aspekata, ali i onoga što je pozitivno i što bi nam svima olakšalo život. Možda malo više pravde i reda.

I sada, kad ulazimo u Europu, jasno nam je da ulazimo potpuno i čitavi, da ulazimo sa svojim zdravstvom, pravosuđem, bankama, medijima i svim velikim društvenim sistemima, ali i sa sitnicama koje kroje svakodnevni život: sa stablima maslina, s flancima paradajza, ribarstvom, poljodjelstvom, s kravama i čistim vodama, s nekretninama koje postaju dostupne svima i s jeftinom radnom snagom, s nedostatkom kapitala, ali i priličnim nedostatkom radnoga elana i sa starim navikama. Ulazimo, dakako, i sa svojim školstvom. I upravo bi promjene u školstvu trebale biti jedan od prioriteta. I u skladu s tim ove godine prvi put su provedeni nacionalni ispiti iz hrvatskog jezika, matematike i stranog jezika za učenike prvih razreda hrvatskih gimnazija. O ispitima se, dakako, povela i javna rasprava, a raspravljalo se po školama, aktivima, u obiteljima i, dakako, u medijima. I onda smo prošlog tjedna u emisiji "Otvoreno" vidjeli i Ljilju Vokić kako se u raspravi oštro suprotstavlja vanjskom vrednovanju školskih rezultata i uzima u zaštitu svoje kolege profesore koji su se dobrim dijelom prestrašili upravo činjenice da će netko možda ocjenjivati njihov rad.

Lijepo, reklo bi se. Bivša ministrica, a sada ravnateljica, bori se za prava profesora žarom nadobudnog sindikalista, kao da se odjednom pretvorila u Marija Ivekovića. I sve bi to bilo u redu da nema jedne sitnice: izgleda da se Ljilja Vokić oštro suprotstavlja svemu što je europsko i što se tiče ne samo vanjskog vrednovanja, nego svega što hrvatsko školstvo stavlja u širi kontekst. Jako se dobro sjećam onih olovnih vremena kad je kao ministrica drmala hrvatskim školstvom i povlačila poteze kojima je već u ono vrijeme opasno kompromitirala stranku koja ju je i postavila na ministarsko mjesto, ma kako i sama ta stranka bila rigidna. Jedan od takvih eklatantnih nonsensa, koji se dogodio 1995., jest i ukidanje projekta dvojezične nastave u pojedinim hrvatskim gimnazijama, koji je u ono vrijeme još bio na početku. Tadašnja ravnateljica XVIII. gimnazije, u kojoj radim, i mi profesori, zajedno s djecom, suprotstavili smo se toj besmislici. Jasno je da program u kojem gimnazijalci neke predmete slušaju na stranom jeziku, u našem slučaju na njemačkom i francuskom, znači obrazovni napredak i tješnju vezu s Europom.

No u ono vrijeme državna politika bila je ksenofobična, a sve europsko, pa čak i strani jezici, percipiralo se kao opasnost za naciju, njen suverenitet, integritet i slobodu da se unutar njenih granica govori isključivo hrvatski s početka četrdesetih godina prošloga stoljeća. I sada opet bivša ministrica, koja nas je silom autoritarne vlasti i dekretima udaljavala od Europe, ukidala dvojezične programe, smjenjivala ravnatelje i općenito činila hrvatskome školstvu zlo, ta se, dakle, gospođa sada opet na televiziji buni protiv kontekstualizacije hrvatskoga školstva. Mi svi iz te škole, koji smo se i štrajkom suprotstavili ukidanju programa, bili smo smatrani sumnjivim elementima, krticama stranih sila, pa čak i državnim neprijateljima. Obrađivale su nas tajne službe i opanjkavali režimski novinari i pisci. No sada su prilike drugačije. Dvojezični program vratio se u školstvo na velika vrata, a škola u kojoj radim, ta ista XVIII. gimnazija, postala je jedna je od uspješnijih. Evo kako to izgleda ove godine. Na državnom natjecanju iz francuskog jezika naši učenici osvojili su 1., 2. , 3., 7., 9. i 10. mjesto. Na državnom natjecanju u znanju njemačkog jezika učenici naše škole osvojili su 1., 2., 4. i 6. mjesto, na državnom natjecanju u znanju španjolskog jezika osvojili smo 3. mjesto, na državnom natjecanju u znanju engleskog jezika učenica naše škole osvojila je 1. mjesto. Osvojili smo 3. mjesto na Državnoj smotri mladih biologa, a učenica prvog razreda naše škole osvojila je na županijskom natjecanju iz fotografije 2. mjesto. Ove godine jedan naš francuski dvojezični razred, 4. d, plasirao se na županijsko natjecanje.

To je prvi put u povijesti natjecanja iz stranih jezika da je jedan cijeli razred otišao na županijsko natjecanje. Naš lektor iz njemačkog jezika dr. Martin Arndt izjavio je da su naši učenici poslije Austrijanaca najbolje vladali njemačkim jezikom. Tom je uspjehu, među ostalim, pridonijela i dvojezična nastava. Nadalje, u školi se provodi niz projekata. Recimo, projekt Landau postoji već tri godine. Radi se o učeničkoj razmjeni između učenika 18. gimanzije, Gimnazije "Sesvete" i Gimnazije "Otto Hahn" iz Landaua. Učenici zajednički rade na određenoj temi. Ove godine to je bila tema "Hrvatski tragovi u južnoj Falačkoj". Treba spomenuti i Internationales Alpen Adria college, udrugu koja svake godine organizira dva projekta po tjedan dana a sudjeluju škole iz Austrije, Slovačke, Mađarske, Slovenije i Hrvatske. Učenici su ove godine sudjelovali i u projektu "Antički Zadar" za prve razrede njemačke i francuske dvojezične nastave. Škola ima lektore za njemački i francuski jezik, prakticira nastavu i s nizom drugih projekata, terensku nastavu, dane otvorene nastave kad se radi isključivo po radionicama koje učenici sami izabiru. Ukratko, škola koju su tadašnji režimski ljudi smatrali nekom vrstom tumora ili zloćudne izrasline u hrvatskome školstvu prometnula se u solidnu obrazovnu ustanovu upravo po mjeri nove, europske Hrvatske koju sasvim sigurno, kad se o školstvu radi, ne predstavlja gospođa Vokić. Upravo zato njena briga za profesore i za struku zbunjenu pred baukom nacionalnih ispita djeluje mi kao demagogija, a ne argumentirana rasprava.>email to:Zoran Feric

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika