Srećko Jurdana Pomislili su neki promatrači i analitičari da je otvaranje slučaja Glavaš-Osijek u Državnome odvjetništvu i Saboru ujedno i početak velike pravne, odnosno moralne katarze u Hrvatskoj, s obzirom na činjenicu da se u kontekstu tog slučaja prilično jasno opisuju ratni zločini nad osječkim Srbima, i zbog njih prozivaju osobe koje su do danas egzistirale kao razmjerno nedodirljive političke ikone. Od toga, međutim, vjerojatno neće biti ništa. Situacija je za režim - tj. za HDZ - postala preopasna, iako bi za naciju doista mogla imati terapeutski potencijal. Utvrđuje se preko nje spoznaja da za hrvatsku stranu rat nije bio isključivo obrana nego i teror nad nedužnim ljudima, u kojem su na razne načine sudjelovali i pripadnici kaste "visokih državnih dužnosnika". Ipak, može se pretpostaviti da će - birajući između nacionalne terapeutike i očuvanja vlastite kohezije - HDZ izabrati potonje. Šeksov put bez povratka Braneći se od optužbi da je izdavao naloge za ubojstva politički nepodobnih sugrađana, Branimir Glavaš predočio je u Saboru tzv. križaljku ili popis Srba ubijenih početkom devedesetih, u kojoj se navode datumi i mjesta izvršenja zločina, kao i - za javnost zatamnjena - imena mogućih izvršilaca. "Križaljka" je tijekom devedesetih dostavljena policiji koja na temelju nje nije poduzela ništa, i Glavaš to navodi kao argument u svoju korist.

Odgovornost za zataškavanje na policiji je, a ne na njemu. Taj se argument, međutim, lako može relativizirati. Nakon naručenoga i organiziranoga ubojstva Josipa Reihla-Kira, osječka policija spoznala je na vlastitoj koži da stvarnu vlast u gradu drže hrvatske terorističke skupine, koje će bez oklijevanja eliminirati svakoga u lokalnome miljeu tko pokuša provoditi nekakve neutralne istrage ratnih zločina. Ako je šef policije ubijen zato što je pokušavao mirno pregovarati sa Srbima iz okolice Osijeka, i ako je njegov ubojica uz suglasnost državnoga vrha pušten da ode iz zemlje, tko će pod takvim okolnostima nastupiti kao Gary Cooper iz "Točno u podne", odnosno junak koji će u Osijeku - u kojem je Frank Miller na vlasti - uvesti red i pravni poredak? "Frank Miller" zapravo je bio Vladimir Šeks, tvrdi Branimir Glavaš, iako se u saborskome nastupu suzdržao od izravnoga spominjanja njegovoga imena.

U uvertiri Glavaševoga nastupa gospodin Šeks je naočigled publike proživljavao psihološku krizu. Zamuckivao je, oklijevao, u većoj mjeri nego inače manifestirao svoje standardne probleme sa sintaksom. »ega se bojao? Nesumnjivo, iznošenja svega onoga što Glavaš o njemu zna. U neformalnim razgovorima s ljudima iz medija Glavaš je danima najavljivao rat protiv Šeksa do istrebljenja, prijetio da će opisati što se sve radilo i obznaniti neke dramatične situacije u Osijeku i okolici koje Šeksa mogu odvesti ravno u zatvor.

Na kraju je sve ispalo znatno benignije od onoga što se očekivalo, ali politička pozicija Vladimira Šeksa ipak je - prema nekim analitičarima - aferom Glavaš uzdrmana do granice s koje nema povratka. I Šeksa će, a ne samo Glavaša, njegova ratna uloga od sada nadalje pratiti poput mračne sjene. Spašavanje slavonskih glasova Sanader i Šeks znali su s kakvim se teškim rizicima suočavaju kad su preko policije i Državnoga odvjetništva pokrenuli proces protiv Glavaša. Na njihovu odluku da krenu u eskalaciju utjecala je, međutim, procjena situacije u kojoj se zatekao HDZ. U Hrvatskoj Istru drži IDS; Rijeka i Gorski kotar pripadaju SDP-u i saveznicima; Dalmacija je ambivalentna i nepouzdana; u Zagrebu je Milan Bandić uspostavio neku vrstu samovlade; osim Slavonije koju agresivno preuzimaju HSP i Glavaš, što preostaje HDZ-u? Zadar s okolicom, eventualno, pa Sinjsko polje, uz nešto ličkih i zagorskih sela.

Slavonija mora biti naša - zaključili su u HDZ-u - jer u protivnom gubimo vlast u cijeloj Hrvatskoj, a naša će ostati ako eliminiramo Glavaševu secesiju. Lakše je to, međutim, zaključiti negoli učiniti. Glavaš je Šeksu opasno zaprijetio kontraudarom, tj. svjedočenjem o njegovim ratnim "skretanjima", što je evidentno oslabilo ne samo Šeksovu bojnu oštricu nego i cijeli hadezeovski blok. Uoči Glavaševoga govora, a i nakon njega, u HDZ-u su se počeli natjecati tko će prije i emotivnije izraziti uvjerenje u Glavaševu nedužnost, što je dakako paradoksalno ponašanje za ljude koji su nominalno odlučili definitivno raščistiti stvari oko ratnih zločina u Osijeku. Zašto čovjeka proganjaju ako smatraju da je nedužan? Ili svi oni misle da je hrvatska publika doista zaglupljena do te mjere da će povjerovati kako policija Glavaša goni potpuno autonomno, na temelju prikupljenih dokaza i bez bilo kakve intervencije režima?

Tresla se brda, rodit će se miš Na drugoj strani, Sanadera - a uz njega, iz daljine se čini, i Stipu Mesića - zastrašuje mogućnost generalne destabilizacije stanja u Slavoniji. Tamo se, po klasičnome hrvatskome obrascu, počelo prijetiti svakome. Prijete navodno samome Glavašu i njegovome sinu; prijete šefu policije Vladimiru Faberu jer je Glavaša prijavio; prijete novinaru Dragi Hedlu jer je protiv Glavaša pisao; prijete Sanaderu i Mesiću jer dopuštaju da se protiv Glavaša vodi postupak... Cijela desničarska rezerva digla se na noge, kao i uvijek kad je neki samozvani veliki Hrvat optužen zbog ratnih zločina, jer to je u Hrvatskoj prokušana metoda paraliziranja bilo kakvog istražnog procesa. Mesić je, na molbu iz medija da prokomentira slučaj Glavaš, znakovito odgovorio kako se ne želi miješati u posao nadležnih organa, i kako stvar prepušta njima. Kad političar u Hrvatskoj deklarativno prepusti neki slučaj "nadležnim organima", to može - dakako - biti znak njegove želje da zločince stigne kazna, ali i njegova sugestija da stvari ne treba previše talasati*. Kad je riječ o Branimiru Glavašu, autor ove kolumne stječe dojam da će se njegov slučaj - zbog "viših interesa" - ubrzo zataškati, i da će "nacionalna katarza" prerasti u dobro poznati nacionalni glib.

STUPAC TJEDNA: TELEVIZIJSKE PROSLAVE

Nacionalna televizija naveliko slavi svoju obljetnicu, ali ne zna se točno što se tu ima proslavljati. Do pojave Tuđmana reklamirali su titoizam, potom su godinama služili osobno poglavaru, nakon njegove smrti rasplinuli su se u nekakav kvazidemokratski hibrid u kojem se sva politička zbivanja relativiziraju do mjere beznačajnosti. S televizije je nestao kompetentan i autonoman komentar koji jasno brani građansku etiku, a zamijenile su ga nebrojene emisije razgovora s različito orijentiranim sudionicima - izum alibi-demokracije - u kojima svatko brani svoje stavove i interese i čiji je jedini rezultat psihološka i društvena papazjanija. S padom uvjerljivosti informativno-političkoga programa narasla je važnost zabavnoga programa, koji publici prodaje trivijalnosti bez premca i u tome se natječe s komercijalnim televizijama. Mnogi ljudi i danas najviše vole gledati stare serije, Gruntovčane, Malo misto, Prosjake i sinove, Divlje svinje itd., koje su - za razliku od aktualnih sapunica - rađene ambiciozno i profesionalno, i to je najbolji dokaz silnoga napretka HTV-a.