Ahmadinejad je u pismu vrlo kritičan prema američkoj politici u svijetu Pismo koje je iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad prije nekoliko dana poslao američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu nesumnjivo je jedan od najznačajnijih diplomatskih događaja u posljednje doba. Nije čudno da je to pismo izazvalo brojne reakcije i bilo uzrokom stanovitog razdora među zapadnim zemljama u osjetljivim trenucima kada je Zapad pokušao s Kinom i Rusijom dogovoriti zajedničku strategiju kako da navedu Iran da prekine realizaciju svojeg nuklearnog programa. I pojedini diplomati, a pogotovo neki zapadni novinski komentatori kritiziraju američku administraciju, u prvom redu američku ministricu vanjskih poslova Condoleezzu Rice da je nepotrebno oštro odbacila to pismo kao nešto posebno nevažno obznanivši da SAD na njega čak neće niti odgovoriti.

Pismo je možda neuobičajenog sadržaja za diplomatski dokument kojim se predsjednik jedne značajne države obraća predsjedniku jedine svjetske supersile, ali Ahmadinejad nije osoba kakve se uobičajeno nađe na predsjedničkim položajima. Sadržaj tog pisma drukčije je tematike od onoga što prevladava diplomatskom svjetskom korespondencijom, u njemu se jako mnogo govori religioznim rječnikom o religioznim pitanjima, ali i to može biti tema na kojoj se može početi neki dijalog, barem tako smatra Ahmadinejad. No, čak i kada to ne bi bio slučaj, kada bi i sam sadržaj bio potpuno beznačajan, pismo bi imalo veliko značenje već zbog same činjenice da je to apsolutno prvi put u posljednjih 27 godina da se predsjednik Irana obraća predsjedniku Sjedinjenih Država, zemlje koja se u Iranu do sada često nazivala "Velikom Satanom", te smatrala smrtnim neprijateljem, kojeg bi trebalo uništiti. Već to je od velikog značenja. No, i sam sadržaj - iako neuobičajen - nije bez značenja.

Ahmadinejad je u pismu vrlo kritičan prema američkoj politici u svijetu, posebno prema američkoj podršci Izraelu, kojem on predviđa nestanak, kritičan je i prema američkoj intervenciji u Iraku, ali na zanimljiv način spominje i činjenicu da i Amerikanci, koji tamo čine nedopustive stvari, u Iraku krvare. No, unatoč tim kritikama američke politike i uloge u svijetu iranski predsjednik indirektno ukazuje da između Irana i Sjedinjenih Država postoje neke zajedničke karakteristike, a to je bliskost religija na kojima dvije države počivaju, Islama i kršćanstva. Ahmadinejadovo pismo ima tu religioznu notu upravo zato jer on - indirektno - ukazuje da bi okretanje religioznim vrijednostima moglo približiti dvije zemlje. Condoleezza Rice je pismo smjesta odbacila rekavši da je "pretežno filozofsko", te posebno napomenuvši da u njemu nema ni riječi o problemu koji u ovom trenutku jedino zanima SAD, a to je pitanje iranskog nuklearnog programa. Budući da o tome nema riječi, zaključila je američka ministrica vanjskih poslova, pismo je bezvrijedno. Direktor američke obavještajne zajednice John Negroponte to je pismo ocijenio još u užem kontekstu trenutačnih diplomatskih događanja, te je rekao da je Iran "tim pismom želio na neki način utjecati na debatu u Vijeću sigurnosti UN-a" kada će se raspravljati o mogućim sankcijama protiv Irana zato jer je on odbio preporuku Međunarodne agencija za atomsku energiju da prestane sa svojom nuklearnim programom. Pismo je stvarno upućeno samo dan-dva prije nego što se u Washingtonu održavao izuzetno važan sastanak na ministarskoj razini SAD-a, Velike Britanije, Rusije, Kine, Njemačke i Francuske o tome kako reagirati na iransku tvrdoglavost u vezi nuklearnog programa. Poznato je da Sjedinjene Države pokušavaju sve zemlje članice Vijeća sigurnosti uvjeriti kako je potrebno Iranu uvesti sankcije, čemu se Kina i Rusija protive, a neke druge inače Sjedinjenim Državama bliske zemlje izražavaju sumnju imaju li te sankcije bilo kakva smisla budući da na, naftom i plinom bogati, Iran one neće imati nikakva utjecaja. Te sumnje posebno iskazuju zemlje članice Europske unije.

Na pitanju Irana došlo je do razlaza SAD-a i njegova najveća saveznika Velike Britanije, koji je britanski premijer Tony Blair pokušao ublažiti dramatičnom smjenom ministra vanjskih poslova Jacka Strawa. Straw je nedavno ostao bez ministarskog mjesta, kako tvrdi britanska štampa, na izričiti zahtjev američkog predsjednika Georgea W. Busha, kojeg je Straw razljutio kad je javno kritizirao američke najave da bi u sprječavanju Irana da dođe do nuklearnog oružja Sjedinjene Države mogle upotrijebiti vojnu silu. Straw je izjavio da od oružanog napada neće biti ništa, da su takve prijetnje glupost. Blair je umjesto Strawa hitno na čelo ministarstva vanjskih poslova imenovao veteranku Margaret Beckett, koja je potpuno nepripremljena otišla na spomenuti sastanak o Iranu u Washington. Tamo su je pitali dijeli li ona Strawov stav o mogućoj vojnoj intervenciji protiv Irana, a ona je o tome dala bitno blažu ocjenu od njegove, no, istodobno je dala do znanja da se britanska politika ipak na pitanju Irana razlikuje od američke.

Naime, dok je SAD i dalje na liniji prijetnji i upozoravanja Irana da pazi što radi, te odbijanja bilo kakvog dijaloga, što se vidi i po odnosu prema spomenutom Ahmadinejadovom pismu, Margaret Beckett je odmah pokrenula inicijativu da se pitanje iranskog nuklearnog oružja pokuša riješiti na drukčiji način, dogovorom. John Sawers, politički direktor britanskog ministarstva vanjskih poslova sastat će se sljedećih dana s političkim direktorima francuskog i njemačkog ministarstva vanjskih poslova da - na temelju instrukcija svojih ministara - naprave nacrt prijedloga koji bi se ponudio Iranu kako bi se problem oko njegova nuklearnog programa riješio dogovorom. Prema toj inicijativi Iranu bi se ponudio pristup zapadnoj mirnodopskoj nuklearnoj tehnologiji, što predlaže Margaret Beckett, zatim značajni trgovinski sporazumi, a razmišlja se i o sigurnosnim jamstvima, na čemu posebno insistira francuski ministar vanjskih poslova Philippe Douste-Blazy. On nagovara američku administraciju na obećanje da neće napasti Iran, ako Iran odustane od svojeg nuklearnog programa, ali u Washingtonu ta jamstva nisu skloni dati. Potom će ova europska trojka 19. svibnja taj paket prijedloga predočiti diplomatima SAD, Rusije i Kine, a ako se i oni s njima slože bit će upućeni Iranu.

U IME BOGA MILOSTIVOG, SAMILOSNOG

Njegovoj ekselenciji gospodinu Georgeu W. Bushu-Predsjedniku SAD-a

Dugo vremena sam razmišljao, kako se mogu opravdati sve postojeće kontradikcije,

nepobitne u međunarodnoj zajednici, koje su stalno teme u javnosti,posebice teme

političkih zajednica i studenata. Mnoga pitanja su ostala bez odgovora; zato sam odlučio podastrijeti jedan dio tih kontradikcija. Možda bi se našla prilika za njihovu korekciju.

Mogu li sljedbenici Isusa Krista sebe obvezati na poštivanje ljudskih prava,

predstavljati liberalizam kao model civilizacije, protiviti se širenju nuklearnog oružja,

protiviti se genocidu, kao parolu predstavljati borbu protiv terorizma i u konačnici

stvarati jedinstveno društvo,dok u isto vrijeme bezočno vrše napad i agresiju na neku

zemlju, ne mareći za živote i imovinu ljudi, i to samo zbog eventualne prisutnosti nekoliko kriminalaca u nekom selu, gradu ili čak nekom konvoju, čitava sela, gradovi ili konvoji bivaju spaljeni. Zbog možebitnog postojanja oružja za masovno uništenje , zauzima se dotičnu zemlju. Uništava se industrija ,poljoprivreda, izvori vode, ubijaju se stotine tisuća ljudi te

postavljaju 180 000 stranih vojnika koji uništavaju domove i vraćaju zemlju 50-ak godina unazad. Koja je cijena oskvrnjivanja domova tih ljudi? Stotine milijardi dolara potrošenih iz blagajne zemlje i iz nekolicine drugih zemalja i deseci tisuca mladih ljudi-iz okupatorskih trupa-poslano u nesigurnost, otrgnuto od njihovih obitelji i onih koji ih vole, kaljanje njihovih ruku krvlju drugih koji pod velikom psiholoskim teretom svakodnevno čine samoubojstva, oni koji se vrate pate od depresija i raznih bolesti, dok neki bivaju ubijeni čija se mrtva tijela vraćaju njihovim obiteljima.

Pod izgovorom postojanja oružja za masovno uništenje velika tragedija se događa oboma narodima, i okupiranom i okupatorskom . Kasnije se ispostavlja da tog oružja nije ni bilo.

Naravno da je Sadam bio veliki diktator i zločinac, ali namjera rata nije bila srušiti njega nego eliminirati oružje za masovno uništenje kako je najavljivano. Sadam je poražen i narodi regije su s tim porazom izrazili zadovoljstvo. Želim naglasiti da je tijekom cijelog nametnutog rata protiv Irana Sadam bio podržavan od strane zapada.

Gospodine predsjedniče,

Možda znate da sam ja učitelj. Moji studenti me pitaju kako se te akcije mogu uskladiti s riječima i obvezama koje postoje u vjeri Isusa Krista, poslanika mira i opraštanja .

U Guantanamu su zatvoreni ljudi kojima još nije ni suđeno, koji nemaju pristup

odvjetnicima, nije im omogućen kontakt s obiteljima , zarobljeni na stranom tlu izvan njihove zemlje nisu podložni nikakvoj međunarodnoj kontroli ili inspekciji. Nitko ne zna jesu li oni optuženi ratni zarobljenici ili kriminalci.

Istražitelji EU-a potvrdili su da u Europi postoje tajni zatvori.

Osobno, nisam mogao otmice ljudi i njihovo zadržavanje u tajnim zatvorima usporediti ni sa jednim pravosudnim sustavom svijeta ,niti sam shvatio da te akcije imaju veze s bilo kojom od ranije navedenih vrijednosti tj.učenjima Isusa Krista, ljudskim pravima i liberalnim vrijednostima.

Mladi ljudi, studenti te mnogi građani imaju mnogo pitanja u vezi fenomena zvanog Izrael. Siguran sam da ste mnoga od tih pitanja već čuli.Tijekom povijesti puno je zemalja bilo okupirano, ali fenomen je našeg vremena osnivanje nove države s novom nacijom. Studenti kažu da prije 60 godina nije postojala takva država.Oni pokazuju dokumente i stare zemljovide i kažu da koliko god tražili ne vidi se državu po imenu Izrael. Upućujem ih da pročitaju povijest Prvog i Drugog svjetskog rata. Jednom prilikom jedan student mi je rekao da su tijekom Drugog svjetskog rata ubijeni deseci milijuna ljudi.Poslije rata se tvrdilo da je ubijeno šest milijuna Židova vezanih za 2 milijuna obitelji. Pretpostavimo da je ta teza istinita. Može li logičan rezultat biti osnivanje izraelske države na Bliskom istoku i podrška toj državi?

Kako se može razumjeti i komentirati taj fenomen?

Gospodine predsjedniče,

Sigurno znate kako i po kojoj cijeni je osnovan Izrael :

- ubijanjima tisuća ljudi

- progonstvom nekoliko milijuna autohtonih stanovnika te regije

-s uništenjem stotina tisuća hektara poljoprivredne zemlje i farmi, plantaža maslina i s uništenjem gradova i naselja.

Ta tragedija ne odnosi se samo na vrijeme osnivanja, već nažalost traje 60 godina.

Uspostavljeni režim nema milosti prema djeci, ruši domove nad ljudskim glavama, ciljano likvidira ljude te ih tisuće drži u zatvorima.Takav fenomen je jedinstven ili barem vrlo rijedak u novijoj povijesti.

Drugo veliko i važno pitanje je zašto takav režim ima i dobiva podršku. Slaže li se podrška takvom režimu sa učenjima Isusa Krista, proroka Mojsija ili vrednotama liberalizma?

Trebamo li shvatiti da je dozvola stvarnim stanovnicima ove zemlje, unutar ili van Palestine, bez obzira jesu li kršćani, židovi ili muslimani, da odrede svoju sudbinu, u suprotnosti sa principima demokracije, ljudskim pravima i učenjima poslanika? Ako ne, čemu toliki otpor referendumu?

Nedavno su Palestinci odabrali svoju vladu, koja je zatim počela s radom. Svi nepristrani promatrači potvrdili su da je izabrana Vlada izraz volje naroda. Nevjerojatno, ali na izabranu vladu se vrši pritisak, savjetuje joj se da prizna Izrael, da se odrekne svojih nastojanja i da nastavi program predhodne vlade. Kada bi sadašnja vlada slijedila spomenuti model, zar bi je Palestinci odabrali? I opet, može li se takav stav prema Palestinskoj vladi staviti u relaciju s ranije spominjanim vrijednostima?

Ljudi također pitaju zašto se na svaku rezoluciju Vijeća Sigurnosti UN-a protiv izraelskog režima ulaže veto.

Gospodine predsjedniče,

Kao što znate ja živim s narodom i stalno sam s njim u kontaktu. Ljudi sa područja Srednjeg istoka me često kontaktiraju, nemaju povjerenja u ovu nejasnu i mutnu politiku i svakim danom njihova ljutnja biva sve veća.

Moja namjera nije postavljanje puno pitanja, ali želio bih ukazati na još neke stvari.

Zašto se svaki napredak u znanosti i tehnologiji na području Srednjeg istoka doživljava i komentira kao neka vrsta prijetnje cionističkom režimu? Nisu li istraživačke radnje i djelatnosti u području znanosti osnovna prava svih naroda?

Vi poznajete povijest. Osim u srednjem vijeku, u kojem razdoblju se napredak u tehnologiji i znanosti smatrao zločinom? Može li mogućnost primjene znanstvenih dostignuća u vojne svrhe biti dovoljan razlog da se suprotstavljamo znanosti i tehnologiji? Ako je takav stav ispravan, onda se moramo protiviti i fizici, kemiji, matematici, medicini i svim ostalim znanostima. U iračkoj priči izrečena je laž, i što je bio rezultat? Ne sumnjam da je u svim društvima laž pokuđena, ni vi osobno sigurno ne volite da vam netko laže.

Gospodine predsjedniče,

Imaju li narodi Latinske Amerike pravo znati zašto se protivi njihovim izabranim vladama, zašto pobunjenici dobivaju podršku u borbi protiv tih vlada i zašto sjena prijetnje stalno visi nad njihovim glavama?

Narodi Afrike su vrlo radišni, kreativni i nadareni. Oni mogu odigrati vrlo važnu i značajnu ulogu u ostvarivanju potreba u materijalnom i duhovnom progresu ljudskog društva. Siromaštvo i neimaština u velikom dijelu Afrike sprječava to ostvarenje. Imaju li oni pravo pitati zašto su njihova bogatstva i njihovi prirodni resursi opljačkani, uprkos činjenici da oni te resurse trebaju više od drugih.

Jesu li takvi postupci u skladu s učenjima Isusa Krista i u skladu s ljudskim pravima? Hrabar i religiozan narod Irana također ima mnogo pitanja.Na primjer, jesu li u skladu s liberalizmom državni udar 19.kolovoza prije 52 godine i rušenje tadašnje legalne vlade, suprotstavljanje Islamskoj revoluciji i pretvaranje vašeg veleposlanstva u stožer za pružanje podrške protivnicima revolucije ,što je zabilježeno u tisućama dokumenata. Zatim podržavanje Sadama u toku rata protiv Irana, rušenje iranskog putničkog zrakoplova, zamrzavanje iranske imovine, svakodnevne prijetnje, ljutnja i nervoza zbog napretka iranskog naroda na području znanosti i nuklearne tehnologije, dok je cijeli iranski narod radostan zbog napretka svoje zemlje. Ima mnogo drugih primjedbi na koje bih se mogao osvrnuti, međutim u ovom pismu neću sve pojašnjavati.

Gospodine predsjedniče,

Događaji 11.rujna bili su strašni.Ubijanje nevinih ljudi bilo gdje u svijetu je bolno i žalosno. Naša vlada odmah je izrazila prijezir prema počiniteljima tog zločina i izrazila saučešće obiteljima žrtava. Sve vlade su obvezne štititi živote , imovinu, čast i dostojanstvo svojih građana .Kao što se pretpostavlja, vaša vlada posjeduje široke sustave sigurnosne i obavještajne zaštite. Svoje neprijatelje locira i uhićuje i izvan svojih granica. «11.rujna» bila je vrlo složena operacija. Je li organiziranje i izvršenje operacije bilo moguće bez utjecaja i koordinacije sa obavještajnim i sigurnosnim sustavima ili njihovim vanjskim ubacivanjem? Naravno, ovo je jedno od racionalnih objašnjenja. Zašto su svi aspekti tog napada ostali do danas skriveni? Zašto se ne obznane odgovorni, a počinitelji osude?

Gospodine predsjedniče,

Obveze svih vlada su osiguravanje sigurnosti i mira za svoje građane. Ljudi vaše zemlje i susjednih zemalja-kriznih žarišta u svijetu, već nekoliko godina nemaju duševni mir i sigurnost.

Nakon 11. rujna umjesto da pomognu zacjeljivanju duševnih rana i boli nastradalih građana Amerike i drugih zemalja, potresenih i potištenih tim događajem, neki od zapadnih medija su pojačali atmosferu straha i nesigurnosti stalno pišući o mogućim novim terorističkim napadima i tako drže ljude u strahu. Je li to usluga američkom narodu? Mogu li se procijeniti posljedice tog straha i panike?

Zamislite, američki građani svugdje osjećaju mogućnost napada. Na ulicama, radnom mjestu,

i kod kuće se osjećaju nesigurno. Kome takvo stanje i takva situacija odgovaraju? Zašto mediji umjesto stvaranja mira i sigurnosti potenciraju osjećaj nesigurnosti? Prema nekima, ta propaganda je bila radi pripremanja terena i opravdavanja napada na Afganistan. Tu se moram osvrnuti na ulogu medija.

U poveljama o medijima, prihvaćeno je da mediji točno i korektno informiraju, plasiraju provjerene vijesti. Moram na svoju duboku žalost konstatirati da se neki zapadni mediji ne pridržavaju tih principa. Izgovor u napadu na Irak bilo je postojanje oružja za masovno uništenje. To je toliko puta ponovljeno s ciljem da ljudi u to povjeruju, no to je zapravo poslužilo kao stvaranje terena za napad na Irak. Ne gubi li se istina u umjetnoj i lažnoj atmosferi? Smije li se istina izgubiti, i je li to u skladu s ranije spominjanim mjerilima. Gubi li se također istina znana Svevišnjem?

Gospodine predsjedniče,

U svim državama ljudi plaćaju troškove vlade da bi im ona kvalitetno služila. Postavlja se međutim pitanje, jesu li stotine milijardi dolara troškova vojne ekspedicije u Iraku donijeli ikakvu korist američkim građanima? Kao što Vaša Ekselecija zna, u nekim od vaših saveznih država ljudi žive u siromaštvu. Tisuće beskućnika i nezaposlenih su veliki problem, i ti problemi postoje manje više u svim drugim zemljama. Imajući to na umu, mogu li se opravdati ogromni troškovi plaćeni iz narodne riznice i jesu li vojna ekspedicija i njezini ogromni troškovi u skladu s principima koje sam prije naveo?

Gospodine predsjedniče,

Sve što je do sada rečeno samo je dio briga i patnji ljudi u današnjem svijetu i našoj regiji i u vašoj zemlji. Ali suština mojih riječi jest, a to ćete i Vi barem djelomice potvrditi, da vladari imaju određeno vrijeme vladanja i nisu stalni; ne vladaju zauvijek, ali će njihova imena i djela ostati zabilježena u povijesti i biti podložna njenom sudu u bližoj daljoj budućnosti. Ljudi će ocijenjvati naša predsjedanja (mandate).

Jesmo li ljudima donijeli mir, sigurnost i blagostanje ili nesigurnost i nezaposlenost?

Jesmo li htjeli uspostaviti pravdu ili smo samo štitili određene interesne grupe i po cijenu siromaštva i oskudice većine ljudi, dok nekolicina živi bogato i moćno protivno ljudskoj i Božjoj volji?.

Jesmo li branili prava obespravljenih ili smo ih ignorirali?.

Jesmo li mi branili prava ljudi u cijelom svijetu ili smo nametanjem ratnih sukoba nezakonito intervenirali u njihove poslove, osnivali užasne zatvore i zatočili mnoge?

Jesmo li donijeli svijetu mir i sigurnost ili smo proširili svijetom sjene prijetnji i sile?

Jesmo li svojim narodima i drugim ljudima u svijetu govorili istinu ili je ona bila izokrenuta? Jesmo li bili na strani naroda ili smo podržavali okupatore i tlačitelje?

Da li se u našem vladanju rukovodimo logikom, etikom, mirom, ispunjavanjem obećanja, pravdom, služenjem narodu, podizanjem blagostanja i napretka, poštovanju ljudskog dostojanstva, ili silom, oružjem, prijetnjama, nesigurnosti, nebrigom za ljude, potičemo nazadovanje razvoja i gaženje ljudskih prava?.

I na koncu, prosuđivat će nas po onome na što smo se zakleli, da služimo ljudima – što je naša prva obveza-i tradiciji Poslanika, ili možda ne?

Gospodine predsjedniče,

Do kada svijet može trpjeti takvo stanje?

Kamo će ovaj trend dovesti svijet?

Do kada će narodi svijeta morati plaćati za krive odluke nekih od vladara?.

Do kada će sjene nesigurnosti kao posljedica gomilanja oružja za masovno uništenje progoniti ljude u svijetu?

Do kada će se krv nevinih muškaraca, žena i djece prolijevati po ulicama i krovovi kuća rušiti na njihove glave?.

Jeste li Vi zadovoljni današnjim stanjem u svijetu? Mislite li da se aktualna politika može dalje nastaviti?.

Ako bi se umjesto stotina milijardi dolara troškova za vojske i vojne ekspedicije ta svota investirala za pomoć slabo razvijenim državama, unapređivanje zdravstva, prosvjetu i razvijanje intelektualnih i fizičkih sposobnosti, pomoć nastradalima, stvaranje novih radnih mjesta, otklanjanje oskudice i neimaštine, otklanjanje sukoba među državama, kakav bi li svijet bio?

Ne bi li i vaša vlada zasluženo osjećala ponos?

Ne bi li politički i ekonomski položaj Vaše vlade i naroda bio čvršći?.

I vrlo mi je žao reći, ali bi li i tada postojao globalni rastući osjećaj antipatije prema Američkoj vladi?

Gospodine predsjedniče nemam namjeru nikoga povrijediti.

Kako bi proroci Abraham, Isak,, Jakov, Ismail, Josip ili Isus Krist sudili o tom stanju, da su danas prisutni među nama? Hoće li nama biti dana uloga u obećanom svijetu, gdje će pravda biti univerzalna, a Isus Krist će biti u njemu? Hoće li nas uopće prihvatiti?

Moje ključno pitanje glasi: Postoji li bolji put od međusobne suradnje među narodima?.

Danas u svijetu postoje stotine milijuna kršćana i muslimana i milijuni sljedbenika Mojsijevog nauka. Sve Božje religije su zajedno u jednoj riječi, monoteizmu. To znači vjerovanje u jednog Boga, vjerovanje da na svijetu ne postoji drugo božanstvo osim Njega.

Časni Kur'an je stavio naglasak na tu riječ te sve sljedbenike božje vjere poziva i kaže:

«Reci: O sljedbenici knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i vama i nama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha bogovima ne držimo, pa ako oni ne pristanu vi recite: budite svjedoci da smo mi muslimani» Sura Al-Imran (64)

Gospodine predsjedniče,

Prema božjim riječima, svi smo pozvani da štujemo jedinog Boga i slijedimo božje poslanike.»Štovanje svemogućeg Boga koji je iznad svih sila na svijetu»,»Bog koji zna tajne prošlosti i budućnosti, zna što se krije u srcima ljudi i pamti sva njihova djela».»Bog koji posjeduje i nebo i zemlju, sve je njegovo kraljevstvo», «Upravljanje cijelim svijetom u njegovim je rukama, svojim stvorenjima obećava oprost grijeha».»On je prijatelj potlačenih i neprijatelj okrutnih i tirana».»On je potpora vjernicima, njih iz tame prema svjetlosti usmjerava».»On nadzire djela svojih stvorenja». «Svoja stvorenja poziva na vjeru i dobra djela, nadzire ih i očekuje da na tom putu budu postojani i odani».»Ljude poziva na poštivanje Poslanika i nad njihovim je djelima svjedok i nadzor».»Predviđa loš svršetak onima koji biraju samo život na ovome svijetu i oglušuju se na Njegove naredbe i pokazuju okrutnost i nemilosrdnost nad Njegovim stvorenjima».»Predviđa vječni raj onima koji se boje Njegove moći i ne slijede samo svoje potrebe i nagone».

Mi vjerujemo da je povratak božjim zakonima jedini put koji vodi spasu. Rekli su mi da Vaša ekscelencija slijedi Kristov nauk i da vjerujete u Božje obećanje vladavine pravednika na zemlji.

Mi također vjerujemo da je Isus Krist jedan od velikih poslanika Svevišnjeg. U Kur'anu je mnogo puta spominjan i hvaljen, i njegove riječi: «Moj i vaš Bog je Allah, pa zato Njega štujte i Njegov ispravan put». (Kur'an-Sura Mariam, ajet 36). Služenje i pokornost je poruka svih božjih poslanika.

Bog svih ljudi u Europi, Aziji, Africi, Americi, Oceaniji i u cijelom svijetu je jedan te isti. On je Bog koji želi uputiti svoja stvorenja prema slavi, blaženstvu i pokloniti svim ljudima uzvišenost i slavu.

U Božjim riječima stoji: «da je svemogući Bog poslao svoje poslanike sa čudima i jasnim znakovima, da božji ajeti pokažu put, očiste od grijeha; poslao je Knjigu da ljudi uspostave pravdu i čuvaju se od nevjernika»

Božji poslanici su obećali da će doći dan kada će svi ljudi stati pred dragim Bogom da vrednuje njihova djela.

Doći će dan kada će svi ljudi biti skupljeni prije suda Božjeg kada su njihova djela već ispitana.Dobri će biti upućeni u raj, a sljedbenici zla će biti suočeni s kaznom. Uvjeren sam da obojica vjerujemo u postojanje takvog dana i neće biti lako izraziti djela vladara jer oni moraju odgovarati svojim narodima i svima drugima čiji su životi, direktno ili indirektno bili određeni njihovim vladanjem (djelima).

Svi poslanici govore o miru i spokojstvu čovjeka temeljenom na monoteizmu, pravdi i poštivanju ljudskog dostojanstva.

Ne mislite li da bismo, kada bi svi mi vjerovali i slijedili te principe koji su monoteizam, štovanje Boga, pravda, poštivanje ljudskih prava, vjerovanje u Sudnji dan, mogli prevladati postojeće probleme svijeta, koje su rezultat neposlušnosti Bogu i učenjima Poslanika i unaprijedili naš položaj?

Zar vjerovanje u te temeljne postavke ne promiču i jamče mir, pradvednost i prijateljstvo?

Zar ta navedena pisana i nepisana pravila ne uvažavaju svi ljudi svijeta?

Zar nećete prihvatiti taj poziv? Izvorni povratak učenjima Poslanika, na jednoboštvo, i pravdu radi ljudskog dostojanstva, pokornost Bogu i njegovim poslanicima.

Gospodine predsjedniče ,

Povijest kaže da represivne i okrutne vlade ne opstaju. Bog sudbinu čovječanstva takvima nije dao u ruke. Bog nije napustio svijet i čovječanstvo, jako mnogo stvari se događaju suprotno volji i planovima Vlada. Razni događaji pokazuju da postoji viša sila i da se sve Njegovom voljom događa.

Gospodine predsjedniče,

Možemo li osporiti i negirati znakove promjena koje se u svijetu događaju? Možemo li usporediti stanje u svijetu danas i prije deset godina? Promjene su munjevite, brze i sveobuhvatne. Narodi i ljudi svijeta nisu zadovoljni postojećim stanjem i sve manje vjeruju u obećanja i izjave koje čuju od nekih utjecajnih državnika svijeta.

Ljudi u mnogim zemljama svijeta osjećaju nesigurnost, protive se rastućem razvoju ratnih opasnosti i ne prihvaćaju višestruka mjerila u političkim odnosima. Ljudi protestiraju zbog rastućih razlika između bogatih i siromašnih. Širi se osjećaj otpora prema rastu i širenju korupcije u svijetu.

Narodi mnogih zemalja su nezadovoljni pojavama koje ugrožavaju njihove kulturne tekovine, propadanja obitelji kao temelja društva.

Ljudi u svijetu su skeptični prema međunarodnim organizacijama, budući da se one ne bore za njihova prava.

Zapadni liberalizam i demokracija nisu uspjeli približiti čovjeka njegovim željama i idealima. Danas su ta dva pojma uvelike izgubila značaj i smisao. Mudri ljudi svijeta jasno vide znakove propadanja misli i sustava liberalizma i demokracije.

Danas je pažnja ljudi svijeta usmjerena prema jednom pravom i istinskom ishodištu, ishodištu jednog i jedinstvenog Boga. Ljudi će bogoslužjem i pridržavanjem zakona poslanika prevladati i pobijediti sve poteškoće i probleme.

Moje iskreno pitanje jest, želite li Vi njih pratiti u tom nastojanju.

Gospodine predsjedniče,

Željeli mi to ili ne, svijet ide prema pobožnosti i pravdi; Božja volja će nad svime nadvladati.

Mahmud Ahmadinejad

Predsjednik Islamske Republike Iran

Teheran, 08.05.2006.

>email to:Maroje Mihovilovic