Ivo Pukanić Prošli tjedan sjedim s Ljubom Ćesićem Rojsom u pubu “The Hole in One” u Vlaškoj blizu naše redakcije. Ma što tko mislio o njemu, on mi je simpatičan lik i volim s njim razgovarati. Uz neviđeno zabavne priče o tome kako je kao vozač autobusa švercao videorekordere i televizore Sony trinitron radeći na autobusnim linijama iz Frankfurta, Stuttgarta i Münchena za Zagreb i Široki Brijeg, još su mi zanimljivije priče kada je kao general HV-a iz neposredne blizine vidio što se događalo tih ratnih godina. Gledam ga i čudim mu se. Ogroman čovjek, pun energije, jedan od rijetkih koje sam susreo a da mogu pričati više od mene. Ipak najviše sam fasciniran njegovim pamćenjem svih situacija kroz koje je prošao i imena ljudi koje je sreo. Pamti čovjek valjda sve od samog rođenja.Započinjem pažljivo s njim priču o problemima branitelja, kad me on prekine u pola rečenice i kaže: “Ma kojih 500 tisuća branitelja!? To je sramota za Domovinski rat da ima toliko ‘tzv. branitelja’ na popisu na koji su stavljeni po svim mogućim vezama.

Pa mi nismo u ‘Oluji’ mogli niti približno popuniti svoje linije, a sada je skoro svatko hrvatski branitelj. Sramota je to za ovu državu!” U tim Ćesićevim riječima skriva se i sva istina problematike “tzv. dragovoljaca Domovinskog rata”. Oni koji su zaista bili pravi dragovoljci i branitelji i koji bi zbog svih strahota koje su preživjeli trebali imati sve beneficije ove države, to ne mogu ostvariti upravo zbog velikog broja onih koji nisu niti omirisali rata i baruta, skrivali su se u pozadini, i kada je sve bilo gotovo, išli pljačkati i paliti srpska sela. Umjesto da se pomogne nekoliko desetaka tisuća pravih branitelja i invalida Domovinskog rata, kolač se dijeli na pola milijuna. Niti pedeset puta jača država od Hrvatske ne bi mogla izdržati beneficije koje od nje traži pola milijuna “tzv. branitelja”. Da smo imali toliko branitelja, već smo u prvih nekoliko mjeseci rata mogli osloboditi Hrvatsku, onemogućiti Karadžića i Mladića u BiH te pregaziti Srbiju i doći do makedonske granice.

Tako bi četverogodišnje mrcvarenje koje je nastalo na ovim prostorima bilo onemogućeno, i danas ne bi bilo potrebe za stranim intervencijama i haaškim sudovima. No nažalost Hrvatska nije imala pola milijuna branitelja i upravo ta brojka kojom se danas barata znači devalvaciju Domovinskog rata i ponižavanje pravih dragovoljaca i istinskih branitelja. Upravo su oni, poput Mire Lace, Miodraga Deme, Zdravka Janića, Alena Klabota, Franje Drlje, Ivana Kovača, Marijana Vrgoča... najviše pogođeni katastrofalnim stanjem u državnoj birokraciji koja je dopustila takvu sramotu da se prave dragovoljce i branitelje izjednačava s običnim “luftbremzerima”. Vlada i ministrica Jadranka Kosor jako griješe ako daju beneficije što većem broju “tzv. branitelja”, misleći da će možda tako kupiti glasove na sljedećim izborima. To se neće dogoditi, jer oni koji se švercaju, a takvih je najviše, nikada neće biti zadovoljni onim što će im država dati. Ova vlada će dobiti legitimitet u tom braniteljskom sektoru obratnim načinom ponašanja - drastičnim ukidanjem i smanjivanjem braniteljskih statusa i primjerenim povećanjem beneficija pravim borcima. Onaj tko dobije nešto badava, kao što svoje beneficije dobivaju “tzv. branitelji”, ne zna to cijeniti. Ako Jadranka Kosor i uži kabinet Ive Sanadera smognu hrabrosti i krenu u bitku masovnog skidanja statusa branitelja, ukinut će bezvlađe koje vlada na tom području i spriječiti mnoga samoubojstva. Oni koji su danas “tzv. branitelji” takvim svojim statusom i besramnim ponašanjem nisu ništa manje osramotili HV od Nenada Filipovića, ubojice i pljačkaša iz Fine.