Objavljeno u Nacionalu br. 549, 2006-05-22

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Heroji i zločinci

Mnogi mladi ljudi u ratu su bili heroji, a poslije kriminalci i zločinci, samo što se mi s tom spoznajom jako teško možemo pomiriti i najradije bismo da se o tome niti govori niti piše

Zoran FerićZoran FerićSlika generala Gotovine osvanula je na majicama. Otisnuli su njegovo lice na nekakvu plavu majicu da je klinci nose na grudima, blizu srcu, kao što nose Che Guevaru ili Kurta Cobaina. Momentalno, njegovo fotografirano lice frekventnije je od Titova nekoć, ili pak od lica Gotovinina vrhovnog zapovjednika Tuđmana. Osim na gradskim zidinama u Zadru, gdje su ga često bilježile kamere, i na zidu u uredu gradonačelnice, o čemu su pisale novine, Gotovinina slika nalazi se baš posvuda. I pri tome ne mislim samo na medije, nego i na privatne stanove, poneke urede, novčanike, a nedavno sam je vidio i u jednom taksiju. Da sam na njegovu mjestu, ne bih baš volio da me kojekakvi tipovi nose po novčanicima. I to zato što novčanike obično nose u stražnjem džepu na hlačama. Ne bi mi se sviđalo da kroz mene ispuštaju vjetrove. Ako već prde po svojoj rodbini, ženama i djeci, čije slike također nose po novčanicima, barem neka ne prde po generalu Hrvatske vojske koji je heroj, a ne zločinac. A što se majica tiče, namjera je bila pretvoriti Gotovinu u nekakvog domaćega Che Guevaru, pumpati njegov kult ličnosti u tolikoj mjeri da postane ikona i izraz pravednoga pubertetskog bunta za koji povijest već zna da je najiskreniji od svih.

U novinama je sociolog Dražen Lalić objasnio da ovaj eksperiment s Gotovinom na majici po svoj prilici neće uspjeti jer se ikone stvaraju spontano, a nisu teledirigirane iz nekog desničarskog centra da bi se uključivale u dnevnopolitičke sukobe. No postoji tu, kad već govorimo o ikonama, i još nešto. Najveće ikone XX. stoljeća postale su to poslije svoje smrti. Upravo ih je smrt vinula u zvjezdano nebo, odakle su se spustile na majice tinejdžera. Che Guevara, Kurt Cobain, James Dean, Janis Joplin, Jimi Hendrix, Bob Marley, svima je njima zajedničko: mrtvi su. A Gotovina je živ. I u zatvoru. Zato, ne samo što neće postati ikona kao Che, nego mu kontekst u kojemu se protekloga tjedna spominjalo njegovo ime itekako šteti. U prvom redu to s majicama izgleda smiješno i diletantski, ali ne iritira previše kao neke druge stvari. Hodočasnici koji su pješice krenuli u Haag da odaju počast generalu i izrazili svoj protest zbog suđenja popišali su se na partizanski spomenik. Pa iako je kod nas već gotovo normalno da se piša po partizanskim spomenicima i nadgrobnim pločama, ovo je ipak previše. Hodočašće je izraz podrške i ljubavi, poznaju ga i kršćanstvo i islam. Pa iako Haag nije ni Lourdes ni Meka, ideja je valjda ta. A za izraz takve podrške čovjek mora biti čist u srcu i tako čista srca krenuti nekamo pješice, bos ili na koljenima. Hodočašće je i žrtva, i to nimalo jednostavna žrtva. Problem se, međutim, javlja kad ti koji se žrtvuju za Gotovinu, koji je također, misle, žrtva međunarodnih snaga i domaćih izdajnika, kada dakle upravo oni mokre po spomen-ploči nekim drugim žrtvama. To je tako degutantno da vrišti do neba.

I momentalno obezvređuje žrtvovanje zbog kojega su i krenuli na hodočašće. Onog momenta kad su to napravili mogu se slobodno vratiti u svoje Pakoštane ili odakle su već krenuli jer njihovo hodočašće više ne vrijedi koliko ni mokraća koju su ispustili. Da bi neka akcija koja pretendira na moralnost i traženje pravde imala smisla, akteri se moraju adekvatno i ponašati. A ključna riječ je, dakako, dostojanstvo. Zanima me jesu li i oni što su pišali po spomen-ploči nosili u stražnjem džepu na hlačama Gotovininu sliku. Jer ako jesu, onda i prde kroz njega. Jedina je razlika u tome što kroz Gotovinu prde slučajno, a po partizanskom spomeniku su pišali namjerno. Bitna je valjda namjera, ona nosi simboličku težinu. Ostalo je slučaj i tjelesna aktivnost: "Oprosti, Ante, pobjeglo mi." Druga je pak stvar za njega, a bome i za sve nas, još neugodnija. Njegovo nesuđeno kumče je sin, kako se čini, okorjela pljačkaša i ubojice. Poznanstvo i moguća kumska veza s takvim čovjekom znatno kompromitira Generala i pred domaćom, ali i pred stranom javnošću. Pogotovo onom haaškom. To više što je njegovu ulogu preuzeo drugi general, Ante Roso.

Pljačkaš i ubojica tako ima za kumove dva generala hrvatske vojske: jednog nesuđenog i jednog pravog. Druženje s takvim čovjekom i okruženje iz kojega je potekao ne samo da kompromitira, ono upozorava na jednu ozbiljnu stvar: da su najveće pljačke i po svoj prilici najviše naručenih ubojstava počinili upravo ljudi koji su na ovaj ili onaj način povezani s vojskom, a vjerojatno su bili i u ratu. Čovjek za kojega se sumnja da je pljačkaš i ubojica, otac nesuđenog Gotovinina kumčeta, zapravo je invalid domovinskog rata. To da kod nas pošte, financijske ustanove i banke pljačkaju invalidi, zvuči kao neukusan vic, ali zapravo je logično. Tokom rata kod nas je u policiju i vojsku ušlo i previše kriminalaca i nasilnih tipova koji su se tako našli u svom prirodnom kontekstu, a danas moramo priznati i sebi i drugima da su bili potrebni. Oni koji su došli sa zločinačkim namjerama, kao i oni koji su se pogubili negdje usput, danas svojim zlodjelima sustavno narušavaju sliku o domovinskom ratu, njegovoj uzvišenosti, kakvu ova zemlja o svom obrambenom ratu želi imati. Politici, braniteljima i građanima Hrvatske sasvim logično smeta to što su njene temelje stvarali i zločinci i kriminalni tipovi. Ispod slike generala Gotovine pisalo je: "Heroj, a ne zločinac".

I takvoga ga prihvaća većina. Međutim, slučajevi mnogih mladih ljudi koji su u ratu bili heroji, a poslije kriminalci i zločinci, pokazuju da se može biti i jedno i drugo. Samo što se mi s tom spoznajom jako teško možemo pomiriti i najradije bismo da se o tome niti govori niti piše. Stvar je u tome što ni svijet ni povijest nisu bajka, a bome ni sapunica da nam stvari odmah mogu biti jasne. Za suočenje sa stvarnošću treba snage. Prije svega vlastite individualne i intelektualne snage. To što se generalovo ime spominje uz ljude koji pišaju na spomenike ili uz pljačkaša i ubojicu nikako mu ne može koristiti ni kratkoročno ni dugoročno. Zapravo, ide u prilog samo tome da on što dugoročnije ostane u zatvoru. Kratkoročno mu ne koristi zato što se upravo taj kontekst može upotrijebiti na sudu, a njegova kazna, budimo realni, može postati sredstvo za pripitomljavanje divljaka koji pišaju po spomenicima sa zvijezdom, a još bi i u Europu pa da se popišaju po onim žutim zvjezdicama na zastavi. Dugoročno mu ne koristi ni u domaćem kontekstu, a bome ni u kontekstu realnog vrednovanja njegove uloge u Domovinsko ratu.

>email to:Zoran Feric

Vezane vijesti

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Obrana generala Ante Gotovine pred Haaškim sudom pozvala je žalbeno vijeće da ne uzme u obzir nove argumente koje je na žalbenoj raspravi održanoj u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika