Ian McKellen, 67-godišnji engleski glumac Ian McKellen, 67-godišnji engleski glumac, pravi je filmski raritet jer je svoje najveće uspjehe na filmu postigao tek nakon što je navršio 60 godina. Potvrđuju to i uloge u dva posljednja filma “Da Vincijev kod”, koji se prošlog tjedna počeo prikazivati u nas, i “X-Men 3” koji se počinje prikazivati sljedećeg tjedna. Do svoje 60. godine McKellen je bio cjenjeniji kao kazališni glumac, osobito u Shakespeareovim djelima. A onda je 1998. nominiran za Oscara za ulogu u filmu “Bogovi i čudovišta”, uslijedila je uloga Gandalfa u trilogiji “Gospodar prstenova”, uloga Magneta u trilogiji “X-Men” te sada uloga sir Leigha Teabinga u filmu “Da Vincijev kod”. Budući da je McKellen došao u Cannes na filmski festival kako bi predstavio oba svoja nova filma, ekskluzivno za Nacional razgovarali smo o njegovoj karijeri, vjerskim uvjerenjima te homoseksualizmu koji nikada nije krio. Već u svojim dvadesetim godinama McKellen je bio hvaljeni kazališni glumac, a s obzirom na to da je odrastao u Wiganu, nazivali su ga “the Olivier from Wigan”, misleći na čuvenoga glumca Lawrencea Oliviera. U drugoj polovici sedamdesetih postao je glumac koji se sjajno snalazi u predstavama nastalim prema Shakespeareovim djelima a 1980. dobio je kazališnu nagradu Tony za ulogu Salierija u “Amadeusu”. I dok je kazališna karijera bila uspješna, filmska se nije razvijala sve do devedesetih godina. Godine 1995. bio je nominiran za Zlatni globus za naslovnu ulogu u “Richardu III” te osvojio nagradu Europske filmske akademije za najboljega glumca. Nakon uloge u filmu “Bogovi i čudovišta”, u kojem glumi poznatog redatelja koji je bio homoseksualac, za što je bio nominiran za Oscara, McKellen je s navršenom 61. godinom dobio uloge u proslavljenim filmskim trilogijama, a za ulogu Gandalfa ponovo je bio nominiran za Oscara. Međutim, McKellen u britanskoj javnosti već godinama izaziva pozornost kao veliki borac za prava homoseksualaca. Pojavljuje se na svim protestnim skupovima, često se obraća političarima, ali se voli obračunavati i s Crkvom zbog njezina stava spram homoseksualizma o čemu je govorio i u Cannesu na konferenciji za novinare. Kada smo ga upitali kako je doživio ovacije u Cannesu, odgovorio je: “Dolazak na festival u Cannes nije dolazak na odmor. No ja volim glumu, volim glumiti, gledati svoje kolege kako glume. Ljubitelj sam filma i volim biti u njemu kao što to vole mnogi drugi ljudi. Kada ljudi posjećuju tematske parkove poput Disneylanda i Universal Studiosa, oni to rade jer se žele osjećati kao da su u filmu. Ja sam sretnik koji se doista pojavljuje u filmovima. Tako ljudi gledaju i na Cannes. Prošao sam crvenim tepihom na premijeri “Da Vincijeva koda” zajedno s prijateljem Seanom i rekao mu 'pogledaj, kud god se okrenemo, vidimo kamere'. A onda su odjednom sve kamere odmaknute od mene kako bi snimile Toma Hanksa. Smijali smo se jer sam se već naviknuo na takve situacije.”

NACIONAL: Trenutačno vas publika može vidjeti u dva hollywoodska hita “Da Vincijev kod” i “X-Men 3”. Koliko vas zabavljaju uloge u takvim hitovima?

- Dok snimate te filmove, ne razmišljate o tome kako je riječ o velikim filmskim hitovima. Znate da se radi o nečem posebnom kada vidite Toma Hanksa i Rona Howarda na snimanju, ali ste ipak usredotočeni na to da što bolje obavite svoj posao.

NACIONAL: Koliko prihvaćate uloge u hollywoodskim hitovima zbog zarade a koliko zbog zanimljivosti same uloge?

- Godine 1965. glumio sam u filmu “The Bells of Hell Go Ting-a-Ling-a-Ling” zajedno s Gregoryjem Peckom. Snimali smo film koji nikada nije dovršen, ali su mi, bez obzira na to, isplatili cjelokupni honorar od četiri tisuće funti. Spremio sam novac u banku i on mi je omogućio da već na početku karijere biram uloge, a ne da prihvaćam svaku ponudu samo zbog novca. Zato sam već u to vrijeme prihvaćao uloge u kazalištu koje su mi donosile osam funti tjedno. Sada imam dovoljno novca u banci i jednako tako mogu birati uloge. Nikada, dakle, nisam znao kako se osjeća glumac koji je doslovce gladan. Biram raznolike uloge pa sam tako prošle godine 10 tjedana snimao seriju “Coronation Street”, najdugovječniju sapunicu u Velikoj Britaniji, zatim “Da Vincijev kod” i “X-Men 3”, potom sam glumio u londonskom kazalištu gdje se i sada spremam za novu ulogu prema djelu Marka Ravenhilla. Uz to čitam jako mnogo poezije što se snima na vrpce i poslije prodaje. To ja zovem raznolikošću posla. Sljedeće što pripremam u kazalištu je “Kralj Lear”. Ne želim reći da s jednim poslom nadomještam drugi, nego samo javnosti pokazujem kakav je moj ukus. Sada čekam da mi ponude ulogu Boga, on ionako nije mnogo stariji od mene.

NACIONAL: Čini se da uživate u vrlo aktivnom životu.

- Morate biti aktivni ili ćete u suprotnom umrijeti. Mislim, umrijet ćete i ovako i onako, ali je onda bolje živjeti punim životom. Ne brinite se, ja sam i te kako sposoban ne raditi ništa. Lijen sam kao i svaki drugi čovjek. Možda sam se zato odlučio na glumu jer mi se činilo da to nije zahtjevan posao. Mnogi su se ljudi odlučili za glumu zato što nemaju samopouzdanja u stvarnom životu. Samo kroz posao mogu potvrditi sebe. Primjerice, mi homoseksualci u stvarnom životu doživljavamo jako mnogo neugodnosti, a u kazalištu i na filmu možemo iskreno pokazati emocije i biti ono što doista jesmo. Bolje se osjećamo kao glumci nego kao stvarne osobe.

NACIONAL: Kad smo već kod katolika, na konferenciji za novinare u Cannesu za “Da Vincijev kod” napali ste Crkvu i njezin odnos prema homoseksualcima tvrdeći kako moraju biti sretni što je Isus Krist možda oženio Mariju Magdalenu jer bar znaju da nije bio homoseksualac.

- Nisam ja kritizirao Crkvu nego je Crkva ta koja kritizira mene. Vatikan me smatra groznom osobom samo zato što sam homoseksualac. Vrlo glupo od njih. Zato sam se morao našaliti s njima. Naravno, eventualni brak Isusa Krista i Marije Magdalene ne dokazuje da Isus Krist nije bio homoseksualac jer postoji jako mnogo oženjenih homoseksualaca.

NACIONAL: Jeste li i dalje aktivni u javnoj borbi za prava homoseksualaca?

- Naravno. Bio sam ove godine na Europrideu u Londonu. Divno sam se proveo. Bio sam u središtu pozornosti, smješten u automobilu kojem su skinuli krov. Mahao sam okupljenim ljudima, bilo je zabavno.

NACIONAL: Jeste li vjernik?

- Nisam. Rođen sam kao protestant a živio sam u Wiganu, gradu na sjeveru Engleske, gdje su trećina stanovništa bili katolici a dvije trećine protestanti. Naša škola, protestantska, bila je gotovo spojena s katoličkom. U sredini smo imali zajednički wc koji je bio odijeljen nižim zidom. Omiljena zabava bila nam je pišanje preko zida prema katolicima. To je bila moja prva politička akcija. To sam radio i na konferenciji za novinare koju ste spomenuli. Pišao sam preko zida. Moram reći da moji prijatelji katolici nemaju problema s homoseksualnošću. Moji prijatelji kvekeri su fantastični.

NACIONAL: Od svih likova iz knjige “Da Vincijev kod” prenesenih na film kritika smatra da ste vi lik sir Leigha Teabinga prikazali najuvjerljivije. Kako ste u tome uspjeli?

- To sigurno nije bio isti način na koji sam glumio Gandalfa u “Gospodaru prstenova”. Kod te knjige imao sam na umu da postoje tri generacije čitatelja koji vole taj lik i koji im je obilježio život. Zbog toga sam bio nervozan. Jednostavno, ne trebate gubiti živce zbog toga. Odglumite onako kako ga sami zamišljate, odnosno onako kako smo ga vidjeli na crtežima čitatelja knjige koji su ga crtali prema vlastitim zamislima. Što se tiče Teabinga, on je u knjizi opisan u kratkim crtama. Crvena kosa, nizak i okrugao, isti redatelj Ron Howard. Rekao sam Howardu: “Ti trebaš glumiti Teabinga, ne ja”, na što je on rekao kako se ne želi pojavljivati ispred kamere nego iza nje. Još neki likovi iz “Da Vincijeva koda” su vrlo kratko opisani i morali smo ih sami osmišljavati. Zaključili smo da Teabing ima mačku, da je imao suprugu koja je preminula, bila je bogata i ostavila mu je mnogo novca i kuću u kojoj živi. Titulu “sir” nije dobio nego ju je naslijedio. Sve su to elementi koji su mi pomogli da se lakše uživim u lik Teabinga. Jedan od razloga zbog kojih sam prihvatio ulogu bio je taj što nisam bio siguran da mogu dobro odglumiti lik Teabinga. Bilo je trenutaka kada je to osjetio i Ron Howard pa je u nekim scenama namjerno odmicao kameru od mene jer je vidio da se ne snalazim najbolje. Ljudi često podcjenjuju kvalitetne redatelje.

NACIONAL: Koliko vas je uloga Teabinga privukla zato što je on negativac, ali obrazovan, privlačan, pravi intelektualac?

- Pitanje je što čini nekog čovjeka negativcem. Je li to broj ljudi koje je ubio, je li to njegovo ludilo ili nešto treće. Kada sam glumio negativca u Shakespeareovim djelima, govorili su mi da glumim utjelovljenje zla. Što je utjelovljenje zla? Glumio sam Hitlera i nisam mu prišao tako što sam rekao da ću glumiti zlog čovjeka nego čovjeka koji je pokušao napraviti nešto. Pitao sam se zašto se ponašao onako kako se ponašao. Što čovjeka pokreće da to napravi? Na kraju dođete do određenog odgovora. Nikada nisam smatrao da je dovoljno reći kako je Rusija bila zli imperij. Rusija je jedan od najvećih eksperimenata 20. stoljeća. Je li komunizam funkcionirao? Vjerojatno nije. No “zli imperij”, što je to?

NACIONAL: Što treba imati neka uloga kako bi vas zainteresirala?

- Pretpostavljam da to treba biti uloga kakvu nikada prije nisam glumio, za koju se nikada nisam zanimao. Poput Teabinga, uloge od koje sam se odmah počeo znojiti. Zatim bih se upitao je li to vrsta filma koji bih i sam želio pogledati. Ako je odgovor negativan, onda neću prihvatiti ulogu. Ako je odgovor pozitivan, počinjem se raspitivati tko će još glumiti, koliko vremena ćemo potrošiti na snimanju, koliki će biti moj honorar i gdje će se film snimati. Kod “Da Vincijeva koda” je bilo dobro to što se dio filma snimao u blizini moje kuće u Londonu, a ne na Novom Zelandu, poput “Gospodara prstenova”.

NACIONAL: Kako uspijevate funkcionirati kao jedan od najboljih šekspirijanskih glumaca u kazalištu i kao glumac koji je glumio u dvije najgledanije trilogije u posljednje vrijeme, “Gospodar prstenova” i “X-Men”?

- Radim ono što bih i sam želio otići pogledati u kazalište ili u kino. Ne želim se zakopati radeći samo jednu stvar. Shakespeare, Čehov i Ibsen s jedne strane, i filmovi koji su dio pop kulture s druge, pa to je vrlo intrigantno. Uostalom, Shakespeare i ostali pisci mali su dio pop kulture i uvijek sam želio da barem neke gledatelje, ulogom u “X-Menu”, privučem u kazalište, k drugoj vrsti pop kulture. Ne mjerim uspjeh brojem ljudi koji su došli vidjeti moju izvedbu. Najbolja stvar koju sam ikada doživio bilo je igranje Macbetha pred jako malim brojem ljudi. Na filmu, uloga u “Bogovima i čudovištima”, a taj film nije vidjelo mnogo ljudi. Kazalište i filmovi su toliko različiti, ali i toliko slični. I kazalištu i filmu prilazim na isti način. Uzmem neko Shakespeareovo djelo i gledam stil tog djela, zašto je uopće napisano onako kako je napisano. Jednako sam prišao i “X-Menu”. Pronalazeći odgovore na ta pitanja pronalazim i način na koji ću odglumiti neku ulogu. Taj način razmišljanja održava moj interes za glumom. Mrzio bih kada bih morao ponavljati jednu te istu vrstu uloge unedogled.

NACIONAL: Kada biste morali birati između filma i kazališta, što biste odabrali?

- Iznimno mi je drago što ne moram birati. Hipotetički rečeno, možda ću iznenaditi i vas i sebe, ali odabrao bih film. Film je s tjelesne strane lakši. Kazalište je igra za mlade osobe. Svakog dana moraš biti u 19.30 na sceni, dajući sve od sebe kako bi zainteresirao tisuću ljudi u publici koji te slušaju i gledaju, a ti si šef ceremonije. To je jako teško. Na snimanju filma, istina, ustaješ jako rano, ali trebaš odglumiti dnevno samo petominutnu scenu i to je to. Ni to nije lako, ali barem nije tjelesno zahtjevno. Zato glumci naginju više k filmu nego kazalištu.

NACIONAL: Kako se osjećate sada, kada ste u poznijim godinama postali filmska zvijezda?

- Ja se ni sada ne osjećam filmskom zvijezdom. Istina, ljudi me prepoznaju na ulici, najviše kao Gandalfa. Ako ništa drugo, bolje je da sam sada postao poznat nego kao mlad glumac. Ne želim biti poput, primjerice, Orlanda Blooma koga prvi film lansira među filmske zvijezde. Nemam ništa protiv njega, ali on još mora učiti kako se radi ovaj posao.