Vedrana Rudan I opet Glavaš i Šeks i zaštićeni svjedoci i zaklani, ili samo priklani pa u neku rijeku bačeni Srbi, i opet Reihl Kir, pa Drago Hedl kome neki, opet, prijete smrću?! Jednom sam bila u Osijeku, početak lipnja, vruće. U blizini je bila neka voda, nisam imala dojam da je devedesetih nosila okovane leševe nevinih ljudi, doduše, voda ko voda, ako nije krvava, djeluje dobroćudno. Imam slabe živce, zato me nervira što ja, rođena Opatijka, stalno čitam samo o Osijeku. Moga grada nema u medijima. Ni mojih političara nema u Saboru. Zato što prije rata nije bilo Srba u Opatiji? Varate se. Je li moguće da Opatijaca nema u Saboru jer ranih devedesetih nisu klali Srbe po kućama pa ih bacali u Jadransko more? Neki Slavonci će mi reći, ne razumiješ ti to, da su na tvoj grad bacali bombe, bolje bi nas razumjela. Ja bih rekla, kad bih smjela, na moj su grad bacali Slavonce i ostale, bomba tresne pa nestane, bačeni, živi ljudi, ostaju.

Možda je to gore? Ovo je politički nekorektno? Ali, pitam vas ja, recite mi iskreno, zašto vi smijete klati i u vodu bacati, a ja ne smijem govoriti? A pun mi je kurac Osijeka, Šeksa, Kramarića koji nije šetao uz Dravu kad se igrala leševima, Glavaša, sirotog Hedla koji godinama govori i građana Osijeka koji godinama šute? Pun mi je kurac i građana Hrvatske koji su bježali od rata u svojim gradovima, dolazili u moj kraj u kome, navodno, nije bilo rata, ovdje se skrivali dok su naši dečki ginuli braneći njihove gradove! Danas, mi Primorci, ne kužimo tamo neke Slavonce jer nismo osjetili rat?! Mir Hrvatskom hara već sto godina, a ipak stalno slušamo što je u ratu radio Glavaš a što Šeks, kako su dečki, navodno, štitili one koji su ubijali i prijetili, neki prijete i danas, Hedlu, primjerice... Nema tekstova o tome kako su, prije sto godina, Opatijci i Riječani smještali izbjeglice u hotele, mnogi otkidali od svojih usta da bi dali izbjegloj sirotinji, obilazili hotelske sobe, tješili jadne ljude, smještali dječicu u vrtiće i škole, posjećivali ranjenike u lovranskoj bolnici, ostajali bez posla jer je izbjeglima posao više trebao... A klao nije nitko. Naravno da nema takvih tekstova jer je rat prošlo svršeno vrijeme, osim kad se govori i piše o Osijeku, Šeksu, Glavašu i Hedlu.

Zašto moram gledati Glavaša i Šeksa? Zašto mi kao temu od životne važnosti nameću pitanje hoće li Glavaš ići do kraja i prokazati Šeksa ili neće? To je moje biti ili ne biti? Ako mene pitate, ne pitate me, ali ću vam ipak reći, ni mene nitko ne pita želim li stalno slušati o ovoj dvojici Slavonaca, dakle, ako mene pitate, Glavaš i Šeks nisu junaci moga života. Ne znam da li je uvreda, kleveta ili vrijednosni sud, pitaj boga kako se to zove, meni se ova dvojica gospode gade. Gledala sam ih za vrijeme rata, jedan je naoružan, u uniformi, poput Napoleona šetao po ekranu, drugi je urlao u Saboru. I jedan i drugi su prije rata bili dobrostojeći prosjaci, danas su likovi u odijelima koja bi morala sakriti njihovu pravu prirodu. Što može odijelo učiniti čovjeku?

Glavaša uniforma nije pretvorila u heroja ni Šeksa odijelo u gospodina. Zašto, zašto, zašto su nam ti dečki tako bitni? Mislim da nam hrvatska vlast bahato poručuje, nema toga zločina koji ćemo mi osuditi. Neka svjedoci pjevaju, neka udovica dokazuje, neka onaj u Australiji miruje, neka Hedl piše... Mi se samo zajebavamo, međusobno se koškamo, nećemo dati dečku koji se oteo kontroli da se previše osili, druga su vremena, hrvatski zločinci moraju danas putovati svijetom bez revolvera za pojasom, divljak nas vraća u svijetlu prošlost koju moramo zaboraviti zbog ulaska u Europu. Eto, sve mi je jasno. Jedno se ipak pitam, zašto se ne obračunaju daleko od naših ušiju i očiju? Neki od nas, ne svi, neki, ja, primjerice, imaju bujnu maštu. Kad god vidim Glavaša, ukažu mi se usta onog sirotog čovjeka koji je u nekakvoj osječkoj garaži, na pravdi boga, morao ispiti sumpornu kiselinu. Kad mi ta slika bljesne pred očima, pada mi na pamet zašto Glavašu ništa ne bljeska. Jadničak koji je glavinjao spaljenoga grla bio je nečiji sin. Ima li Glavaš sina? Kako Glavaš zna da se u ovoj krvavoj zemlji neće jednom ukazati neki drugi Glavaš koji će baš njegovom sinu uliti tekuće olovo u grlo? Glavaš nema nikakve veze ni s kiselinom, ni s garažom, ni s ubijanjima u Osijeku! Jebem vam mater, gospodo! Ako Glavaš nije imao nikakve veze s tim zločinima, zašto ga ne pritvorite, zašto mu ne sudite, zašto ga ne oslobodite, zašto nam jebenog Glavaša ne skinete s umornog kurca?! Uznemiruje me i Šeks.

I njega gledam već sto godina. Nesuvisli gospodin tamnocrvenog lica svoju je molbu za ulazak u Advokatsku komoru napisao na srpskom, a mene uvjerava kako Srbima treba jebati mater?! Mene koja ne znam ni pisati ni čitati ćirilicu i koja sam devedeset i prve saznala tko su Srbi? Ponavljam, pun mi je kurac i te dvojice i vlasti koja se s njima igra kao mačka s polukrepanim mišem. Ako je vlast mačka, ako su Glavaš i Šeks polukrepani miš. Da ne duljim. Imam prijedlog. U Slavoniji više nema Srba, Slavonci su svoji na svome, najzad slobodni, zaključajmo ih, ključ bacimo u neku njihovu rijeku, valjda ga neće zauvijek sakriti kakva srpska bedrena kost, vratimo im Glavaša i Šeksa, neka se samo oni sa njima igraju, to su njihovi sinovi. A onda, nakon pedeset godina, otvorimo kapiju. Vidjet ćemo tko je ispio sumpornu kiselinu. Oni ili oni.