Ivo Pukanić Desetak dana prije referenduma u Crnoj Gori zvali su me s beogradske neovisne televizije B92 da dam intervju za njihovu najvažniju emisiju “Insajder”. Htjeli su odmah s ekipom doći u Zagreb i napraviti razgovor o Milu Đukanoviću, Stanku Subotiću i Nacionalovu pisanju o švercu cigaretama koji je 90-ih carevao u Crnoj Gori. Nacional je još 2001. otkrio cijelu mafijašku organizaciju koja je švercom obrtala milijarde dolara, a čiji je krak išao i prema Hrvatskoj. Ne samo da su u Hrvatsku švercane cigarete i da je time država gubila više od pola milijarde dolara, nego su i mnogi upleteni u šverc imali hrvatske putovnice, koje su preko pojedinih korumpiranih policijskih dužnosnika MUP-a RH dobili po cijeni od 100.000 maraka. Nekoliko dana prije objavljivanja prvoga članka o duhanskoj mafiji u Nacionalu, u svibnju 2001., zvao me moj prijatelj Veljko Bulajić, poznati režiser, tvorac “Bitke na Neretvi”. Bio je petak poslijepodne, kad mi je zazvonio mobitel. Molio me da ne pišem o švercu i da nipošto ne spominjemo Mila Đukanovića.

Kao razlog za molbu naveo je odluku o neovisnosti Crne Gore i odvajanju od Jugoslavije, odnosno Srbije. Rekao mi je tada, ako objavim taj članak, da će se na dulje vrijeme odgoditi osamostaljivanje Crne Gore. Molio me da se hitno toga vikenda nađem s Đukanovićem, gdje god želim u Europi, i popričam u četiri oka o cijeloj stvari. Ponudio mi je da će me Đukanović pokupiti svojim avionom u Zagrebu i da odaberem grad u kojem želim da se organizira sastanak.

Odbio sam tu ponudu, Nacional je objavio članak, u Crnoj Gori se opozicija digla na noge, osnovana je parlamentarna istražna komisija kojoj je bio zadatak da ispita pisanje Nacionala. Komisija je potvrdila naše pisanje, crnogorsko vodstvo moralo je odgoditi svoje suverenističke ambicije a ja s Bulajićem nisam razgovarao godinama. Uz to, dobio sam i nekoliko prijetnji ubojstvom zbog pisanja o duhanskoj mafiji, nakon čega sam nekoliko mjeseci imao 24-satnu policijsku pratnju. Ujedno sam dobio i nekoliko ponuda višemilijunskoga mita. Sačuvao sam živu glavu, novac nisam uzeo, šverc je velikim dijelom prekinut, šverceri su ostali bez hrvatskih putovnica, javnost je bila informirana o najčuvanijoj tajni u ovom dijelu kontinenta... Cilj članka bio je postignut.

Ali Crna Gora nije tada ostvarila samostalnost, za što su mnogi optuživali mene. Sam predsjednik Mesić barem me desetak puta molio da ne pišem više o duhanskoj mafiji, jer će to ponovo spriječiti osamostaljenje, te da bi bilo dobro da pustimo tu temu jedno vrijeme, sve do osamostaljenja. To je bio jedini put da me moj prijatelj Stipe takvo što molio. Nisam ga poslušao. Smatrao sam da je istina najvažnija za razvoj cijele ove regije, a ta istina bila je strašna, jer je u sve bio upleten i sam pokojni premijer Srbije Zoran Đinđić.

Siguran sam i danas da njegovo ubojstvo nije bilo povezano s politikom, nego jedino s kriminalom i njegovim vezama sa suprotstavljenim mafijaškim skupinama. Danas, pet godina nakon Nacionalova otkrića “duhanske afere”, smatrao sam da se ni na koji način ne smijem miješati u bitku Crne Gore za samostalnost. To je i bio razlog zbog čega sam odbio gostovanje u emisiji “Insajder” koja je trebala biti emitirana nekoliko dana prije referenduma. Smišljeno ili ne, moje bi svjedočanstvo sigurno poslužilo protivnicima samostalnosti Crne Gore. Ne mogu tvrditi da bi ono nešto promijenilo, ali to bi lako bilo moguće, jer se radilo o nekoliko promila glasova koji su odlučivali. Teret toga nisam imao pravo ponijeti na svojim leđima, ni dopustiti da se izmanipulira mene i Nacional.

B92, kao i drugi srpski mediji, imao je dovoljno pet godina vremena da ispita eventualnu ulogu Mila Đukanovića i Stanka Subotića u aferi šverca cigareta. Nisu trebali čekati tjedan dana pred referenduma da se o tome raspričaju i raspišu. Namjera im je bila potpuno jasna. Ja u tome nisam htio sudjelovati. Meni je savjest mirna, jer sve što smo znali, napisali smo davno o tim događajima i nikada nam nije bila namjera da time manipuliramo. Također nam nije bilo ni nakraj pameti da time spriječimo osamostaljenje Crne Gore. Ako je netko jednom naše pisanje i stavove iskoristio za postizanje političkog cilja, drugi put mu to zadovljstvo nismo željeli pružiti. Drago mi je da je Crna Gora nakon devedeset godina ponovno samostalna država.