Objavljeno u Nacionalu br. 549, 2006-05-22

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Mesić, Bandić i hrvatsko cvijeće

Srećko JurdanaSrećko Jurdana Turistički savez već godinama preko medija iritira mozgove građana kretenskom arijom pod nazivom “Više cvijeća, manje smeća”, i nema nikoga tko bi tvorcima kampanje o hrvatskim zemljopisnim ljepotama naredio da tu agresivnu patetičnu ljigu*, lišenu bilo kakvoga smisla i značenja, napokon eliminiraju iz televizijskih i radijskih programa. Naprotiv, stvar se proširuje, variraju se motivi, uz dječje deranje uvode se i zborovi odraslih u narodnim nošnjama, i jasno je da nekakav genij vlastitu glupost ponosno nameće kao kriterij nacionalnoga ukusa, jednako kao i u slučaju Severine Vučković koja svoj palanački repertoar - i palanački artistički lik - preko televizije uspijeva nezaustavljivo prodavati kao vrhunski doseg hrvatske glazbene zabave. Rođeni antijansenisti* Nakon ovih nekoliko lijepih riječi na temu hrvatskoga duhovnoga smeća, mirno možemo prijeći na hrvatsko cvijeće, tj. na izlet Stipe Mesića i Milana Bandića koji su nedavno zajedno posjetili (obnovljeni zagrebački park) Bundek, na kojem će se ovih dana održati sajam cvijeća, i usput stavili na znanje publici kako Mesić podržava Bandića kao svoga nasljednika.

Poslije je to relativizirano, ali poruka je ostala lebdjeti u zraku. Što je u pozadini te ideje (osim tajkuna Željka Šelendića, njihova zajedničkog prijatelja)? Zašto se upravo Bandić na Pantovčaku doživljava kao podoban da postane novi Mesić? Na planu populističkoga pragmatizma Mesić i Bandić pokazuju određene sličnosti. Obojica nastoje iskoristiti svaku priliku za autopromociju, obojica cijene društvo vrlo bogatih ljudi, ponekad i onda kad nije dokraja utvrđeno porijeklo tog bogatstva, a skloni su i davanju raznih taktičkih obećanja koja ne misle ispuniti, ali na temelju njih ostavljaju kod ljudi dojam dobrohotnosti.

Jednako tako, obojica pokazuju iznimnu upornost u ostvarivanju svojih ambicija, kao i dozu narodske lukavosti koja svijetu bez opterećenja pristupa kao mediju za prilagodbu vlastitim ciljevima. Sve su to osobine koje ih psihološki povezuju, bez obzira na razliku u godinama. Njihov urođeni antijansenizam*, odnosno shvaćanje da istina nije uvijek najjače oružje, čini ih politički krajnje djelotvornima. Zapošljavanje i otkazi Na drugoj strani, tu su i razlike. Bandić je u prvome redu politički trgovac; Mesić također zna što je trgovina, ali posjeduje i državničku komponentu. Bandić zna organizirati odvoz smeća, povisivati cijenu vode, dogovarati izgradnju mostova, uređivati ceste, raskršća i parkove, naplaćivati usluge, pronalaziti poslove prijateljima i bez kompleksa zapošljavati u državnim firmama zaslužne saveznike u kojoj god stranci bili i kakve god opcije zagovarali, poput Nenada Ivankovića, Mislava Žagara ili Stipe Tojčića.

Osim što umije zaposliti, Mesić umije i otkazati, što su najbolje osjetili pojedinci iz vojne i obavještajne zajednice. Tko mu se zamjerio, ili je na njega došao red da bude žrtvovan, doživjet će prilično hladan tretman, ali to je u pravilu oznaka lidera. Populistički kraj visoke politike Osim toga, Mesićevi interesi nisu lokalne nego globalne prirode. On doista razmišlja o tome što je najbolje za Hrvatsku. Vrijeme je da se kaže kako mu nacija može biti zahvalna na tome što - unatoč pritiscima i drugim kalkulacijama - nije dopustio da vojska ode u Irak. Shvatio je na vrijeme da bismo tada u državi mogli dobiti terorizam i kaos (premda se terorizam nikada ne može isključiti), i da je to situacija u kojoj nacionalna sigurnost mora prevagnuti nad savezničkim obavezama. U gotovo Brozovome stilu prijatelj je i s Istokom i sa Zapadom, inicijator suradnje i mira na balkanskim prostorima, i Bandić se na državničkome planu s njim ne može mjeriti.

Stane li Mesić doista iza njega kao svoga kandidata na narednim predsjedničkim izborima, bit će to savez dvojice populista koji označava smrt visoke politike u Hrvatskoj, jer Mesić će - svojim odlaskom - s Pantovčaka odnijeti ono što Bandić nikada na Pantovčak neće donijeti.

STUPAC TJEDNA: MIROSLAV RADMAN I HAZU; CRNA GORA

Miroslav Radman - genetička sila - poznat među ostalim po nesuprotstavljanju genetski modificiranoj hrani, "jer je cijela povijest svijeta ionako jedna velika genetska modifikacija", razvidno se zadnjih dana uzrujao zato što ga nisu primili u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Skandalizirala se nad tim podatkom - na naslovnim i drugim stranicama - i novinska kuća koja financijski i na druge načine podupire njegov Mediteranski institut. Sam Radman izrazio je prezir prema ljudima koji ga nisu izabrali, izjavio kako ga ulazak u Akademiju zapravo i ne zanima, i kako se u Hrvatskoj sve manje osjeća kod kuće (prijeteći u podtekstu da bi mogao i otići). Može se u tom povodu odmah primijetiti: ako ga ulazak u Akademiju i kontakti s takvim ljudima u njoj ne zanimaju, zašto se uopće kandidirao? Što se tiče Radmanovoga psihološkoga komfora u Hrvatskoj, doktor je - u fazi dok se još borio za vilu Dalmacija - ucjenjivao nadležne izjavama kako svoj institut, ako to poželi, može dobiti i na Azurnoj obali, jer je navodno toliko traženi ekspert da se za njega otimaju i Francuska i ostatak svijeta, a Hrvatska može biti samo sretna što je takvo ime nad imenima pristalo primiti morsku palaču koju mu ona stavlja na raspolaganje. Tada smo s ovoga mjesta gospodinu Radmanu poslali poruku neka slobodno ode na Azurnu obalu, ako je točno da mu tamo nude luksuzno znanstveno utočište, i neka hrvatski državni budžet ostavi na miru. Doktor nije reagirao. Bez obzira na to što su mu, kako reče, na dohvatu bili i Azurna obala i druge luksuzne destinacije, strpljivo je - u požrtvovnome miru - dočekao da mu Hrvatska uredi i isporuči Titov ljetnikovac. Između gospodina Radmana i Hrvatske evidentno postoji neka neraskidiva tajna veza, iako se on agresivno nastoji prikazati kao transnacionalni ili svjetski fenomen. Proširio je po novinama vijest kako je član i Francuske akademije, i Europske akademije, sugerirajući publici - kao i u slučaju vile Dalmacija - da mu HAZU nije potrebna. Unatoč fascinantnome internacionalnome akademskome statusu, nešto ga je ipak vuklo prema tom HAZU-u. Što? O razlozima se može spekulirati. Gospodin Radman - premda se trudi ostaviti suprotan dojam - nije redovan član Francuske akademije, a Europska akademija titularna je institucija bez ikakvoga praktičnoga značenja, u koju se iz počasnih razloga ulazi gotovo en masse. HAZU je, kako stvari stoje, za Miroslava Radmana predstavljao mogućnost osvajanja statusa kakav još nigdje drugdje nije dobio. Avaj, ambicija je propala. Doktor nije prošao na glasovanju, i to sad - preko medija s kojima je u talu* - pokušava pretvoriti ne u vlastiti, nego u nacionalni problem. Može se u tom povodu kazati da svojim ispadima povrijeđene taštine Miroslav Radman iritira već i boga i vraga. Zašto nije prošao? Među ostalim razlozima, vjerojatno i zbog vile Dalmacija. Sanaderova darežljiva država - nekome maćeha, doktoru Radmanu majka - potrošila je ogroman novac na njegov institut kojem nitko ne zna svrhu ni smisao, koji iz inozemstva, suprotno Radmanovim najavama, nije dobio nikakvu potporu niti je u međunarodnim akademskim krugovima pobudio bilo kakvo zapaženije zanimanje. Učenim ljudima u HAZU-u taj ostapbenderizam evidentno se popeo na živce. Ako Radmana iz nejasnih razloga Sanader i društvo tetoše do beskraja, ne mora mu još i Akademija ići niz dlaku. * * * Crna Gora je, odlukom svojih građana, postala samostalna država. Čestitamo. To je doista velik, historijski dan za crnogorsku naciju, za koju definitivno prestaje era političke uvjetovanosti beogradskom megalomanijom. Srbiju kao civilizacijski neatraktivnu državu napuštaju svi koji to mogu, i preostaje joj samo da kompenzaciju potraži u daljnjoj fanatičnoj zaštiti svojih patriotskih vrijednosti, sublimiranih u liku Ratka Mladića. Što se Hrvatske tiče, ona će u perspektivi - bez obzira na ratne uspomene iz devedesetih - pronaći u samostalnoj Crnoj Gori svoga najboljega prijatelja i saveznika na Mediteranu.

>email to:Srecko Jurdana

Vezane vijesti

Miroslav Radmanu uručena europska nagrada za mikrobiologiju

Miroslav Radmanu uručena europska nagrada za mikrobiologiju

Akademik Miroslav Radman dobitnik je europske nagrade za mikrobiologiju, koju mu je u sklopu proslave srebrnog jubileja Federacije europskih… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika