Objavljeno u Nacionalu br. 550, 2006-05-29

Autor: Damir Radić

FILM

Mlaka hagiografija

'SOPHIE SCHOLL' Marca Rothemunda bavi se sudbinom antinacistice iz Münchena

Damir RadićDamir Radić “Milosti ne tražim, niti bih vam je dao!” čuvena je rečenica Rade Končara izrečena u proljeće 1942. nakon što je na talijanskom okupacijskom sudu u Šibeniku upitan hoće li se žaliti na smrtnu presudu. Rade Končar i njemu slični antifašisti u HDZ-ovoj Hrvatskoj, u sklopu tzv. nacionalne pomirdbe i “duhovne obnove”, bačeni su u “ropotarnicu povijesti” zbog svog komunističkog opredjeljenja koje je na njihova imena navuklo krimen komunističkog režima čiju uspostavu nisu dočekali, pa stoga u njegovoj represiji nisu ni mogli sudjelovati. Rade Končar bio je jedan od 282 službeno proglašena narodna heroja rođena na tlu Hrvatske (po čemu je ona, kao i prema broju dobrovoljaca u Španjolskom građanskom ratu, prednjačila među jugoslavenskim republikama), većina kojih bi danas po nacionalističkom aršinu trebala biti izložena preziru.

Za razliku od suvremene Hrvatske, suvremena Njemačka dala bi sve što ima da se može pohvaliti bilo kakvim pokretom otpora, da može pronaći više od jedne osobe koju će divinizirati kao heroja borbe protiv nacističke tiranije. Ta jedna jedina osoba postala je šire poznata sredinom 50-ih, nakon što je Inge Scholl objavila knjigu “Studenti protiv tiranije” u kojoj je opisala djelovanje male skupine münchenskih sveučilištaraca (sedam studenata i jedan profesor), čiji je pokretač bio njezin godinu dana mlađi brat Hans Scholl. Tijekom desetljeća skupina zvana Bijela ruža izrasla je u njemački ponos, dragocjen dokaz da je i u čelično monolitnoj nacističkoj Njemačkoj postojao glas otpora. Iako je bila riječ tek o jedva razabirljivoj trunčici svjetla u sveopćem mraku sistematičnog nacističkog ludila, tom je svjetlu tijekom vremena, sukladno težnji nacije da se vidi ljepšim očima no što je historija zabilježila, davan sve veći intenzitet, a iznjedrena je i autentična heroina njemačkog “pokreta otpora”. Njezino, danas već i međunarodno dobro poznato ime jest Sophie Scholl. Sophie Scholl, sudeći po sačuvanim fotografijama i pismima, sjećanjima suvremenika i zapisniku sa suđenja, bijaše inteligentna, moderna i srčana djevojka, predana ideji demokracije i iskrena vjernica. Otac joj je bio provincijski uglednik koji je okusio zatvor zbog verbalnog delikta (kritizirao Hitlera), a i tri godine stariji brat Hans proveo je zbog antinacističke orijentacije neko vrijeme u uzama. U takvoj obiteljskoj atmosferi i pod dojmom strašnih Hansovih priča o zbivanjima na istočnom bojištu kojima je kao vojnik svjedočio, Sophie se 1942., upisavši studij biologije i filozofije u Münchenu, pridružila bratu, studentu medicine na istom sveučilištu, u studentskoj skupini Bijela ruža.

Skupina je djelovala, pišući parole po zidovima te tiskajući i distribuirajući letke s pozivom na rušenje nacističkog režima, od ljeta 1942. do veljače 1943., kad su Hans, Sophie i još jedan pripadnik uhićeni te nakon četverodnevne istrage po kratkom postupku osuđeni na smrt i istog dana kad im je izrečena presuda pogubljeni. Kasnije su osuđena i pogubljena još trojica članova, dok su Inge Scholl i preostali pripadnik skupine oslobođeni i preživjeli. Početkom 80-ih priča o Bijeloj ruži dobila je u istoj godini (1982.) čak dvije filmske obrade - “Pet posljednjih dana” Percyja Adlona, nešto kasnije proslavljenog camp trilogijom “Zuckerbaby”, “Bagdad cafe” i “Rosalie Goes Shopping” sa simpatičnom debeljucom Marianne Sägebrecht u glavnoj ulozi, te “Bijelu ružu” Michaela Verhoevena. Oba filma istaknula su Sophie Scholl kao antinacističku heroinu, s tim da je u Adlonovu ona bila sagledana iz perspektive komunističke zatvorenice s kojom je dijelila zatvorsku ćeliju u dane istrage. Zanimljivo je da je u oba filma Sophie utjelovila ista glumica - Lena Stolze. Više od 20 godina poslije nastala je nova, najambicioznija verzija priče o Sophie Scholl i Bijeloj ruži, film “Sophie Scholl - posljednji dani” u Njemačkoj cijenjenog, no međunarodno slabo znanog režisera mlađe generacije Marca Rothemunda. U znatnoj mjeri oslonjen na transkripte Sophiena saslušanja koji su desetljećima bili pohranjeni u istočnonjemačkim arhivama i nedostupni javnosti, Rothemundov film inzistirao je na intenziviranju stoičkog herojstva 21-godišnje djevojke, te je uspio njime fascinirati međunarodnu festivalsku i kritičarsku scenu.

Na Berlinskom festivalu, Rothemund kao najbolji režiser i Julia Jentsch kao najbolja glumica dobili su Srebrne medvjede, Jentsch se okitila i Europskom filmskom nagradom za najbolju glumicu, dok je sam film dobio nagradu publike, da bi naposljetku bio nominiran i za Oscara u kategoriji filmova na stranim jezicima. Međutim, čini mi se da će publiku i kritiku s ovih prostora, naviknutu na medijsko, posebno filmsko i televizijsko slavljenje i mitologiziranje antifašističkih heroja, biti malo teže impresionirati. Rothemundov film sastoji se od tri čina. U prvom se prikazuje kobna akcija brata i sestre - raspačavanje letaka Bijele ruže u zgradi sveučilišta, koja je završila njihovim uhićenjem. U drugom pratimo istragu koju nad interesantnom i privlačnom Sophie provodi naklonjeni joj istražitelj, u trećem brzopotezno suđenje te iznenađujuću, kafkijansko-lynchovski bizarnu sobnu egzekuciju na svojevrsnoj mini giljotini. U sva tri čina Sophie je nepokolebljiva idealistica s vječnim osmjehom na usnama, nerijetko obasjana nekom božanskom svjetlošću, a i brat, čija je minutaža znatno manja, vrlo joj je sličan.

Sophie je u Rothemundovu viđenju i interpretaciji Julije Jentsch spoj superiorno inteligentne, razigrane djevojke i svetice, zapravo kanonizirana revolucionarka koja povezuje patriotizam, kršćanstvo i borbeni antinacizam, te više ostavlja dojam ikone nego stvarne osobe. Problema ne bi bilo da Rothemund takvu hagiografsku karakterizaciju prati odgovarajućom, “revolucionarnom” oblikovno-stilskom koncepcijom (npr. ejzenštejnovskim radikalnim dinamizmom), međutim njegova je izvedba na tragu konvencionalnih tv-drama, uglavnom mlaka i pristojno ispunjena “poetičnom” patetikom (uz mali broj scena u kojima se može osjetiti autentična osjećajnost, poput Sophiena oproštaja s roditeljima), a sklon je i nametljivim glazbenim ilustracijama, kako u napetim, tako i u sentimentalnim prizorima. Julia Jentsch nesumnjivo je darovita i izražajna glumica, ali pod paskom takvog režisera i njezina je izvedba ispala pomalo namještena. Posebno pak bode oči autorsko inzistiranje na “pasivnoj dobroti” navodne njemačke tihe većine tog vremena, pa ne samo da je policijski istražitelj dominatno blag i unutar zadanih granica dobronamjeran čovjek, nego čak i deseci oficira prisutnih na suđenju osjećaju nelagodu pred Hansovim i Sophienim riječima, odnosno agresivnim nastupom zagriženog suca koji argumentima mladaca suprotstavlja buku i bijes.

Očito, film smjera ne samo ultimativnom diviniziranju Sophie Scholl i u manjoj mjeri njezina brata, nego i implicitnom no vrlo jasnom amnestiranju Nijemaca od odgovornosti za aktivno pristajanje uz zločinačku ideologiju i sudjelovanje u njoj, iako je Hitler došao na vlast demokratskim izborima, iako je potom diktaturu uspostavio uz podršku velike većine naroda. Uostalom, čak ni radikalno antinacistički proglasi Bijele ruže, koliko god se u filmu inzistira na Sophienoj osjetljivosti na stradanje Židova, nisu bili lišeni svjesnog ili nesvjesnog antisemitizma, koji je uostalom u ono doba bio još uvijek uključen i u crkvene stavove: “Nijemci! Želite li vi i vaša djeca patiti od iste sudbine koja je zadesila Židove? Želite li biti prosuđivani po istim standardima kao i vaši klevetnici? Hoćemo li zauvijek biti nacija koju mrzi i odbacuje cjelokupan ljudski rod?” (početne rečenice petog od šest objavljenih letaka Bijele ruže). Sophie Scholl imala je srce revolucionara. Poput Rade Končara, na kraju suđenja poručila je onima koji su im izrekli smrtnu kaznu: “I vaše glave će pasti.” Svaka joj čast na tome. No dok Amerikanci spremaju svoju verziju “Bijele ruže” s Christinom Ricci kao Sophie Scholl, osjećam da bi bilo gotovo nemoralno ne završiti ovaj tekst imenima naših heroina koje su bile sličnih godina kao Sophie, smrt su dočekale u daleko strašnijim uvjetima, a danas ih se malo tko sjeća - Nada Dimić, Rajka i Zdenka Baković, Ljubica Gerovac...

SOPHIE SCHOLL - POSLJEDNJI DANI Sophie Scholl - Die letzen Tage, njem. polit. drama, 2005. R: Marc Rothemund, Gl: Julia Jentsch, Fabian Hinrichs, Gerald Alexander Held, Johanna Gestdorf ocjena: 2 i pol (dvije i pol) zvjezdice

>email to:Damir Radic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika