Zoran Ferić Razgovor o vremenu bio je za nas nekad primjer dosadnoga dijalogiziranja i čudačke komunikacije nekomunikativnih Engleza. Danas, kad nam je klima sličnija njihovoj nego što smo se nadali da će ikada biti, bolje ih razumijemo, a ozbiljan razgovor o vremenu postao je danas u našim životima praksa. To više nije stereotipna strategija za preskakanje komunikacijske barijere, čak ni neki labavi meteorološki interes, nego egzistencijalno pitanje. Hoće li sutra biti ili neće biti lijepo vrijeme početkom je ovoga ljeta postalo barem u istoj mjeri važno kao što su nam u svakodnevnome dijalogu važni nogomet i politika. I to nam, dakako, nije važno samo na individualnome planu, da se ujutro radujemo suncu, da s radošću očekujemo ljeto i, zapravo, najljepše vrijeme u godini: kasno proljeće kad je dovoljno toplo, ali još nije prevruće, kada cvjetaju ruže, a zrak je pun mirisa lipe. U to doba nekada su se događale pastorale, a danas se planiraju putovanja. I baš je u tome kvaka. U putovanjima.

Ne samo da se naš odmor može pretvoriti u niz dosadnih, kišovitih i hladnih dana koje ćemo provesti tupo buljeći u strop skupe hotelske sobe i slušajući kako nam rastu magareće uši jer smo potrošili toliko love na tako bezvezno ljetovanje, nego o tome misle i oni od kojih dobar dio naše male zemlje za veliki odmor i živi. Loše vrijeme za nas ne znači samo loše vrijeme, ono za nas znači i manju zaradu, manji proračun i siromaštvo u svim segmentima društva. Moguće je, na primjer, otrpjeti jedno kišovito ljeto, ali ozbiljnije klimatske promjene naš proračun neće izdržati. A stvari su baš, čini se, krenule dobro. Europljani su se pomamili za nekretninama na Jadranu, Englezi, Nijemci, Austrijanci kupuju kuće od Istre do Brača, a s tim i naša turistička ponuda u tim zemljama postaje atraktivnija.

Perspektiva da postanemo sunčani dio Europe, kao što su to Italija i Španjolska, mnogima se ne sviđa, ali za razvoj ove zemlje i eventualno blagostanje to bi bio značajan korak. Ne moramo graditi idiotske hotele kao u Španjolskoj, pa da sve izgleda kao Novi Zagreb na moru. Pri tome, dakako, nemam ništa protiv Novog Zagreba, to je itekako inspirativna okolina što pokazuju i Betonske priče Ede Popovića, ali takva atmosfera na Mljetu sasvim sigurno se ne bi svidjela Englezima i Nijemcima, a bome ni mungosima. Stvar je u tome što se greške iz prošlosti mogu izbjeći, a vrijednosti naše obale itekako istaknuti. I to je ono što je ovoj zemlji davalo prilično izvjesne izglede u budućnosti. I sada, ono što nam najmanje treba jest da se pretvorimo u neku kišovitu i hladnu pokrajinu u kojoj neće biti ni snijega zimi, a bome ni lijepih sunčanih dana ljeti, a mediteranski pojas da nam se pretvori u tropski pakao pogodan jedino za moskitose.

Pri takvom stanju stvari normalan čovjek radije će ljetovati u pravim tropima, s atolima, palmama i kokosovim orasima, nego u nekakvim sumornim mediteranskim tropima gdje će se dosad neviđenom brzinom smjenjivati nevjerojatno hladni i nevjerojatno sparni dani. Do sada smo, sjećajući se, pamtili uglavnom lijepe stvari vezane uz odrastanje, glazbu, kulturu ili čak društveno uređenje. U devedesetima puno se govorilo o raznim nostalgijama, pa i o jugonostalgiji. To se, dakako, ticalo individualnih doživljaja kojima su okvir ipak stvarale kultura i politika. Devedesetih bili smo nostalgični ili pak alergični na bivše godine i bivšu zemlju. I to je jedna od najmarkantnijih podjela u hrvatskome društvu do dana današnjega. Lijeva i desna opcija, koje su pak izgubile svoje klasične atribute, smjenjivale su se i na vlasti, a taj latentni i ponekad otvoreni sukob vidljiv je u politici i danas. Ta nas je podjela ujedinila u općemu oponiranju onim drugima. Sada bismo se pak mogli ujediniti, mislim stvarno ujediniti, u nostalgiji za lijepim vremenom.

Ako se suha i vruća ljeta definitivno presele u prošlost, postat će dio jednoga mitskog vremena koje će se u sjećanju svakoga čovjeka pretvoriti u neko vrstu njegove intimne pastorale. Neku vrstu atmosferske i meteorološke podloge na kojoj se odvijalo djetinjstvo, odrastanje, mladost, momenti života koje se isplati pamtiti i kojima se isplati u pamćenju vraćati kad sadašnjost postane neizdrživa. I ma koliko je sadašnjost i inače teško izdrživa, samo zato što je sadašnjost, sada će biti još teže jer će u njoj vječno padati kiša, dok će u prošlosti neprestano sjati sunce. Opće je poznato da su stari ljudi redovito bili nostalgični i za atmosferilijama svoje mladosti, da su uz glazbu, međuljudske odnose, pristojnost ili modu idealizirali i klimu.

Ako se stvarno pretvorimo u monsunski toplo-hladni pakao, kako nam predviđaju oni koji se meteorologijom bave, svi ćemo postati nostalgični za lijepim vremenom. Mnogi od nas bili su meteoropati. Dolazi vrijeme meteoronostalgičara. Tugovat ćemo za vremenima kad smo ljeti hodali bez kabanice, kad se moglo sjediti u vrtnim terasama bez deke na koljenu i kišobrana nad glavom, kad su se ljudi kupali u Jarunu i novouređenom Bundeku kojega su kišovita ljeta ponovo pretvorila u pustoš. Danas o vremenu samo pričamo po tramvajima, birtijama, školama, frizerskim salonima ili ambulantama. Pogotovo ambulantama.

Ako nas meteoronostalgija ozbiljno pukne, o vremenu ćemo i misliti i sanjati. Prva misao kad ustanemo neće biti volim li ili ne volim ići na posao ili tko je na vlasti, nego kako bi lijepo bilo vidjeti sunce. A jako mala djeca, kad progovore, pitat će: "Mama, što je to sunce?" Meteorolozi kažu da je za ovu hladnoću, neviđenu početkom ljeta, zapravo krivo opće zatopljenje. Apsurd od kojega se čovjeku diže kosa na glavi. Dolazi zatopljenje, a ja palim grijanje. Ovu kolumnu pišem na svoj 45. rođendan, kad je čovjeku i inače vrijeme da postane nostalgičan prema svemu iz mladosti. Pa i prema vremenu. Međutim, ono čega se jako dobro sjećam, a vlastite rođendane itekako pamtim, jest da nikada, ama baš nikada toga datuma nismo palili centralno grijanje. Ono što vidim kroz prozor, dakle vlastiti vrt i ulicu, pretvorilo se u kulisu iz nekakvog filma katastrofe. Čak su se i meteorolozi na televiziji ,tumačeći nam prognostičku situaciju, počeli ponašati kao liječnici kad su prisiljeni izreći nepovoljnu dijagnozu. Pokazujući nam one crne oblake iz kojih curi kiša i sijevaju munje, smješkaju se kao da i sami snose dio krivnje za užas koji nas čeka. To je nelagoda onih koji donose loše vijesti. Dosad su za loše vijesti, ratove i katastrofe bile rezervirane prve minute Dnevnika. Hoće li nas odsad loše vijesti redovito čekati na njegovu kraju, u obliku vremenske prognoze?