Vedrana Rudan Ovih će se dana zagrebačkim ulicama opet valjati stotine homoseksualaca. Čuvat će ih tisuće specijalaca jer smo mlada, divlja, nedemokratska država koja ne voli pedere. To nije lijepo, takav bi nam stav mogao biti još jedna prepreka ulasku u Evropu, savez zemalja u kojima pederi žive i rade kao da su normalni. Tko zna da li će tisuće specijalaca obuzdati gomilu divljaka ili će normalni nasrnuti na nenormalne i tako opet malu Hrvatsku dovesti na ekrane CNN-a i ostalih TV postaja koje pomno prate zbivanja u zemljicama u kojima se građani prema homoseksualcima odnose kao demokratska društva prema crncima. Moramo se promijeniti, prilagoditi svijetu. Svaka civilizirana zemlja morala bi imati pedeset ili sto pedera koji će smjeti navući na sebe šarene haljine, marširati centrom glavnog grada i trubiti u ružičaste trube.

Te dečkiće treba čuvati kao malo vode na dlanu, većina manjini mora dati šansu. Ipak je ne daje. Zašto? Zato što su pederi u svim zemljama svijeta većina. Ne vjerujete? A ova frka oko Svjetskog nogometnog prvenstva? Moj muž ne nosi ružičasti sako, ni tange, ni ogrlice, ni naušnice, nije ni trendi ginekolog. On je dečko iz susjedstva, diplomirani ekonomist, uvijek ili u trapericama ili u sivom odijelu. O pederima misli sve najgore, tvrdi da im Hrvatska daje previše slobode, ljubav prema dečkima morala bi biti njihova privatna stvar. Često zna reći, jebanje u guzicu ne bi smjelo biti vijest u Dnevniku. To sam vam sve ispričala kako biste znali s kakvim čovjekom živim, jasno vam je da je moj muž normalan muškarac...

Tko je d a n a s normalan muškarac? Svatko normalan će reći da je normalan muškarac onaj muškarac koji sjedi na kauču i gleda nogomet. Morala bih biti jasnija? Bilo je ovako. Na ekranu se pojavio nekakav krivozubi dječak kovrčave kose. Trčao je za loptom i tanušnom je nogom poslao u gol. A onda se isti dečkić, deset godina stariji, opet ukazao na ekranu, prepoznala sam ga po krivim zubima. Vidiš, pogledaj, vidi, mome su se mužu tresla usta i pivo u šaci, isti osmijeh, isti stil, jednak rad nogu, već su tada znali da se rodio genije! Kad moj muž govori o nogometu, ja šutim. Isti rad nogu? Zašto moj muž dečkiću gleda u tanke noge? Isti osmijeh? Koga briga kako se smiješi preružni, mršavi dečko koji je iz trećeg svijeta uskočio u prvi i koji se, to sam zapamtila, zove Rolandinjunju? Zašto nije otišao ortodontu, sad kad je među bijelcima? Drago mi je da je hladnjikavo ovih dana. Nekad su se svjetska nogometna prvenstva odigravala po vrućini. Sjećam se da su jaja moga muža bila više izvan gaća nego u gaćama. Češao ih je, gnječio, pokazivao sucima i "njihovima". Kad je nogomet na ekranu, šutim.

Da me ubijete, ne bih znala nabrojiti sve "naše", jasno mi je da su to oni koji će na sebe navući crveno-bijele majice na kvadratiće, moj muž te kvadratiće zove kockicama. Nisu sve žene poput mene. Ima i onih koje svoja lica premazuju crvenom i bijelom bojom, urlaju na stadionima, nastupaju na televiziji u emisijama o nogometu, žele osjetiti nešto tvrdo među muškim nogama. Drugačija sam, volim muškarce kojima se diže na žene, nemirna sam kad dečki u kratkim gaćama i tankoj majičici, bez obzira na klimatske prilike, jure za loptom koju smiju taknuti samo nogom. Iz svake fotelje je vidljivo da im je komad kože samo alibi. Trče za njim da bi se mogli međusobno drapati. Miješaju im se ruke, noge, jezik, prsti, glava, zubi... Kad padne gol... Svi smo to tisuću puta vidjeli. Muškarac koji je gurnuo loptu među noge drugom muškarcu skida majicu, vitla smrdljivom krpom pa je šutne publici.

TV kamera u prvom planu prikaže tamnocrveno lice muškarca u orgazmu, on je uhvatio majicu. Polugoli dečko trči, trči, trči, devet raspomamljenih mužjaka za njim. On glumi da bježi, pa odglumi da mora zastati iako bi mogao trčati maraton, sapliće se, nikad ne vidimo o što, pada, prvi do njega zajaše njega, drugi do prvog zajaše drugog, treći do drugog zajaše trećeg... TV komentator, ako je onaj na kojem jašu ostali "naš", svršava u mikrofon, osjećamo kako ga mlati po glavi. Ako su jahači "njihovi", TV kometator ima glas kupca koji u apoteci plaća vijagru. Dignut će mu se sigurno, samo ne zna kad. Zašto kamere nikad ne ulaze u svlačionicu, iako živimo u vremenu Velikoga Brata, iako bi mnogi ljubitelji nogometa u zlatu platili informaciju kome je najdulji?

Ne gledamo prijenos uživo iz svlačionice jer se tome protivi trener, jedino obučeno biće među nogometašima. Taj je siroti ocvali gospodin zbog bolesti, starosti ili pijanstva zaboravio zašto dečki igraju nogomet i zašto dečki gledaju nogomet. Zato djeluje uvjerljivo kad TV reporteru objašnjava "strategiju", "šanse", "propuštene šanse", naglašava da je "lopta okrugla" i da "moramo znati da je to više od igre, naši dečki su Hrvatska". Kad trener govori, TV reporteru lice ima normalnu boju, prastari gospodin ofarbane kose smiruje, na njega se više ne diže ni novinarima ni onima doma. Samo uznojeni klinci unose nemir među noge hrvatskih muževa.

Nogomet je skupa igra koja pomaže muškarcima da budu ono što jesu, drkadžije, a da se ne osjećaju krivima. Nikad nitko nije rekao da se nogometaš nakon igre mora ispovjediti, da nogomet izaziva sušenje kičme ili šake, nikad nitko nije skupinu krivonogih trkača i zadriglih gledača nazvao pederima. Zašto? Zato što je biti peder nešto ružno, pederi vole dečke. Ali i nogometaši vole dečke, i moj muž voli dečke, i vaš dečko voli dečke, gotovo svi muškarci vole dečke...U tome je kvaka. Iza svih tih utakmica stoje sponzori, uglavnom oni koji proizvode pivo. Ti poručuju dečkićima, majstori, pijte pivo. Peder koji pije pivo nije peder.