Ivo Pukanić Za vrijeme Franje Tuđmana nije mi bilo lako. Nije mi lako ni danas, ali barem me ne prisluškuju, ne prate, ne špijuniraju mi obitelj, ne ispituju susjede i nagovaraju ih da "drukaju" protiv mene, ne ispituju očeve poslodavce... To je bilo opće ludilo, čijih sam razmjera postao svjestan tek 2000. godine, kad je Šime Lučin, novi Račanov šef policije, omogućio nekolicini nas, čija su ljudska i profesionalna prava bila najviše narušena, uvid u naše dossiere.

Moj dossier u SZUP-u bio je prema informacijama najdeblji u Hrvatskoj - oko 2300 stranica. Unutra sam mogao pročitati tisuću gluposti, pogrešnih zaključaka, potpuno pogrešnih konstrukcija koje su izlazile iz bolesnih glava policje i "tajnih agenata". Tada sam vidio i da sam pet godina bio praćen i prrisluškivan, da nisam imao nikakve privatnosti i da sam bio stalna meta. Kad sam shvatio što su mi sve radili, bio sam strašno ljut na Franju Tuđmana koji je umro prethodne godine. Danas, skoro šest godina nakon toga užasa, kad govorim o pokojnom predsjedniku, tepam mu "dragi Franjo". Jer sve one grozote koje su on i njegovi učinili meni i mojoj obitelji nisu ništa u usporedbi s tim što je učinio da sa Srbijom više nismo u istoj državi.

Stoga, dragi Franjo, još jednom ti hvala! Ako s neba, dragi Franjo, potajice čitaš Nacional, da te slučajno ne vidi Gojko, kao što si to radio svojedobno na Pantovčaku, znaj da sam ti oprostio sve. Tebi da, ali Pašaliću ne. Danas, kad čitam o novim ubojstvima u Beogradu (vidi Nacionalovu rubrika "Gazeta"), kad vidim fotografije zapaljenih tijela, opise svirepih postupaka u kojima ljude prvo muče skidajući im kožu, zatim ih pale, pucaju u njih i tako polužive, u groznim bolovima, otvorenih rana zakapaju u grobove, pomislim ponovo na dragoga Franju. Kako netko može biti tako okrutan, kako netko može biti takva zvijer i to činiti ljudima? Srbiju više ništa ne šokira - ni otmice, ni ubojstva. To je postalo dio folklora i svakodnevnoga života. Kad vidim tu katastrofalnu situaciju u srpskoj policiji, sveopću korumpiranost i nesigurnost, kad vidim sve one raskošne kuće na Dedinju sagrađene krvavim novcem od šverca droge, cigareta, nafte, ubojstava... kažem - "hvala ti, dragi Franjo, što više nismo zajedno s njima". Imam nekoliko dobrih prijatelja u Beogradu koji se također groze nad tim strahotama. Ali i oni su nemoćni kao i stotine tisuća drugih, poštenih građana Srbije, koji sa strahom gledaju kamo njihova zemlja ide. Kako sam pristojan, ne želim reći kamo ide.

Jer kamo bi drugamo išla zemlja u kojoj je policija korumpirana, u kojoj je velik dio sudstva korumpiran, u kojoj je ubijeni premijer službeno letio u privatnom avionu jednog od najvećih kriminalaca i zločinaca, a onda se svi čude kad ga ubiju pripadnici suprotnoga klana... Što reći o zemlji u kojoj se ni jedan natječaj ne može dobiti na legalan način da nekoga ne potplatiš, u kojoj se kupuje više blindiranih automobila nego u Moskvi i Kijevu zajedno, zemlji u kojoj mafija i dalje upravlja većinom medija. Zato, dragi Franjo, još ti jednom hvala! Kakvo je stanje u Srbiji, najbolje pokazuje i nedavni referendum u Crnoj Gori, kad su čak i Crnogorci, koji nisu baš mnogo bolji od Srba po okrutnosti, kriminalu i državnoj politici, pobjegli glavom bez obzira iz zajedničke države.

Sada se politčki vrh iz Podgorice ulizuje Zagrebu ne bi li ga što prije priznao i zaboravio sve ono što su isti ti koji su danas na vlasti radili 1991. Ja im baš to ne bih lako zaboravio. Oprostio bih, ali zaboravio ne bih. Možete li zamisliti da se sve to što se bez ikakve kontrole događa u Beogradu valja prema Zagrebu? Što god govorili i koliko se god ljutili i bili nezadovoljni našom policijom i sudstvom, Hrvatska je u usporedbi sa svim ostalim djelovima "zapadnoga Balkana", uključujući tu i Rumunjsku i Bugarsku, visoko uređena i civilizirana država. U tu civilizaciju ubrajam i medije. Prošloga tjedna posjetili su me iz beogradske televizije B92. Gospodična Branka, srpska novinarska megazvijezda, u dva sata uspjela je pokazati zavidan spektar neznanja, predrasuda i indoktriniranosti. Toliko besmislenih pitanja i lažnih optužbi postaviti u jednom razgovoru može samo netko koga je instruirao čovjek poput Bebe Popovića, "Goebbelsa" bivše vlasti, koji me mrzi iz dna duše. Ja njega ne mrzim, nego samo prezirem zato što je korumpiran i kupljen od mafije. Ako je novinarstvo gospodične Brankice vrh srpskoga TV novinarstva, kakvo je tek onda njegov ostatak. Stoga, dragi Franjo, još ti jednom hvala što više nismo skupa. Daleko im bila kuća.