"Uspjeh me iznenadio jer nikoga ne zanima jedna histerična žena u pedesetoj godini", kaže Vedrana Rudan kojoj je upravo izišao treći roman "Crnci u Firenci" u nakladi Profila. Nakon što je radila kao nastavnica u školi, novinarka i prodavačica nekretnina, 2002. izdala je "Uho, grlo, nož", roman koji je u Hrvatskoj prodan u 13.000 primjeraka, a preveden je na makedonski, slovenski, mađarski, engleski, poljski, francuski i ruski, a uprizoren je u Londonu, New Yorku, Torontu, Warszawi, Krakowu i Zagrebu, dok se upravo sprema premijera u Moskvi. Zahvaljujući izravnom izražavanju o provokativnim temama postala je društveni i kulturološki fenomen, a njezin je drugi roman   "Ljubav na posljednji pogled" 2003. izazvao polemiku fakovaca Borivoja Radakovića, Ede Popovića i Krune Lokotara, usred koje je objavljen i raspad FAK-a. Njezini su javni nastupi uvijek i performansi pa je tako svoju drugu knjigu, posvećenu nasilju nad ženama, predstavila odjevena u vjenčanicu s modricom na oku. Prema sebi nije milosrdnija nego prema drugima: "Ne kažem da sve ono što se prodaje vrijedi. Ne mislim da sam veliki pisac ili veliki kolumnist, ali ako me ljudi čitaju, sami su odlučili kupiti nešto što nije prva liga."

  "Crnci u Firenci" nastavak su kolumnističkog rada Vedrane Rudan drugim sredstvima. U karakterističnom nizu oštrih riječi o hrvatskoj stvarnosti predstavlja prilično disfunkcionalnu obitelj u kojoj žena razmišlja o abortusu, njena majka radi kao služavka u Italiji i seksa se s gazdom, a otac je hrvatski branitelj s PTSP-om za koji je sam kriv jer je silovao srpsku djevojčicu u ratu. Naslovnica je također provokacija: riječ je o ilustraciji Mirka Ilića posvećenoj ropskom radu djece koja je u SAD-u objavljena, a da urednici nisu primijetili kako sjena suze oblikuje znak Nikea, često prozivanoga zbog toga što zapošljava djecu u siromašnim zemljama.

  NACIONAL: Mislite li da će se uvrijediti branitelji s PTSP-om zbog toga što ste u romanu napisali da rat smrdi po krvi i spermi?

  - Ne vjerujem da će oni moju knjigu pročitati, imaju oni druge probleme. Oni su Hrvatskoj dali i ruke, i noge, i glavu, a ništa nisu dobili pa sada vrte stare filmove i ubijaju se. Ja razumijem da ubijaju sebe, samo mi je žao da ne ubiju nekog drugog.

  NACIONAL: Svi su vaši likovi u novom romanu prilično bijesni. Zašto?

  - Knjigu sam prije nego je izašla pokazala prijateljima i svi su imali primjedbu da su svi moji likovi jednako bijesni, da samo govore i da nema dijaloga. U ovom svijetu u kojem živimo mi i govorimo samo sebi samima. Da, ja sam mogla svoju knjigu napisati drugačije i poslušati kritičare, biti blaža, draža, slađa, milija, dati neke nove tonove svojim likovima, to ne bi bio nikakav tehnički problem, ali ja vidim ljude oko sebe kao bijesne. Kad otvorim Internet, kad vidim sve te komentare, otrovne, zle, gadne, vi vidite da ljudi komuniciraju na jedan način kad su na cesti ili na poslu, a na drugi kad su sami sa sobom i kad su oni pravi. Mislim da je u Hrvatskoj jako puno bijesnih ljudi, a kako moja knjiga govori o Hrvatskoj, hvala bogu da su moji likovi bijesni. Ne vidim da je to nekakav hendikep.

  NACIONAL: Vaša druga knjiga izazvala je rat fakovaca i njihov razlaz. Kako danas gledate na to?

  - Mene strašno čudi, uvijek ispočetka, kad se pet, sedam ili devet muškaraca druži na neku temu. Bez obzira je li to nogomet, košarka, pisanje ili pjevanje, mene to straši. Ja sve češće imam dojam da sam okružena muškarcima koji su ludi za muškarcima. Tako sam i FAK doživljavala, kao skupinu dobrih i loših pisaca kojima najveći užitak nije pisanje nego druženje. Međutim, ne mislim da sam ja njih razvalila. Mnogi o FAK-u imaju visoko mišljenje, ja o njemu nemam nikakvo mišljnje. To je skupina muškaraca koji su se njušili na temu knjiga, a danas se njuše na temu kulinarstva.

  NACIONAL: U prethodnom ste romanu imali misiju, protest protiv zlostavljanja žena. Imate li misiju i sada?

  - Kad god napišem knjigu, moj je osnovni poriv da skrenem pažnju na sebe, a ne na temu. O zlostavljanju ne mogu reći ništa više nego što ljudi znaju, a to je da su muškarci zlostavljači, a žene uglavnom žrtve. Moja knjiga neće tu ništa promijeniti. Ja svaku svoju knjigu gledam kao projekt. Volim skrenuti pažnju na sebe jer živimo u vremenu kad se to tako radi. Svako moje pojavljivanje na sceni je u funkciji prodaje onoga što sam napravila. Sigurna sam da ne mogu promijeniti svijet, niti mi je to namjera. Ugađam sebi, zarađujem i sve je isključivo u tome. Ne želim biti veliki pisac, pisac za buduća vremena. To što me kritika prihvaća, ne prihvaća ili ne shvaća, uopće me ne uzbuđuje. Kritičari zato pišu panegirike budalama i promašenim piscima, a mnogi su od njih i ljubomorni na moj uspjeh. Uostalom, toliko sam uspješna da čak i ja mislim da to nisam zaslužila.

  NACIONAL: Osjećate li se zaista kao miljenica medija kako vas ponekad zovu?

  - Da sam miljenica medija, to je jedna opaka teza. Mediji, to su ipak ljudi, a ljudi koji rade u medijima pod velikim su pritiskom. Tu prvenstveno govorim o televiziji, jer novine nitko ne čita. Ti ljudi na televiziji mene ne vole, a zašto bi me i voljeli, ali sam im jako važna jer znam privući publiku. To je dar, to imaš ili nemaš, a ja to imam. Kad se ja pojavim u emisiji, onda će ta emisija biti gledana jer ljude ne ostavljam hladnima. S druge strane, pazim da se ne pojavljujem na televiziji onoliko često koliko me zovu. U neke emisije dolazim isključivo za lovu, a u neke zato što volim voditelje. Kod Sanje se pojavljujem zato što mislim da je ona najbolja hrvatska televizijska voditeljica, a draga je i kao osoba. Vjerojatno će i ukinuti njenu emisiju jer je najbolja, ali za nju ću uvijek doći na televiziju. Kao što za neke druge nikad neću.

  NACIONAL: Meni je najbizarnije da ste radili kao nastavnica. Kako vam je bilo u školi?

  - Ja sam diplomirana učiteljica, predavala sam hrvatski i njemački pet godina. Bio mi je velik izazov ući u ultraminisuknji u razred s klincima od sedamnaest godina i držati pod kontrolom petnaest drkadžija. Ako to uspiješ kao žensko s dvadeset jednom godinom, a imaš gole dobre noge, onda je svijet tvoj.

  NACIONAL: U novom romanu govorite i o trgovini nekretninama kao o nečemu što izvlači najgore osobine iz ljudi. To je vaše iskustvo?

  - Nekretninama sam se počela baviti kad sam dobila otkaz na radiju. Prodaja kuća je nešto u čemu najviše uživam. Ja sam rođeni trgovac i bilo kakva trgovina izluđuje me od sreće. Tu se vrti velik novac, a ja volim lovu, to me dovodi do orgazma. Možda je prejak izraz, ali je pravi. Prodaja nekretnina jedina je djelatnost gdje se ljudi mogu upoznati jer je to spoj velike love i međuljudskih odnosa. Tu se upoznaju otac i sin, majka i kći, vidite kako djeca roditelje gledaju samo kao bića koja moraju predati svoj veliki stan da bi djeci dali ono što ona misle da trebaju. Tako sam se još jednom uvjerila da su ljudi zvijeri kojih se treba plašiti.

  NACIONAL: Jesu li zato u "Crncima" jedini pozitivni likovi dva nerođena djeteta?

  - Mnogo sam naučila o ljudima i mnogo sam naučila o djeci i mislim da su ljudi najbolji dok se ne rode. Naravno, volim djecu, i volim bebe, i volim svoju djecu. Ljudima s kojima sam dolazila u kontakt uvijek bih rekla da nikad djeci ne daju previše, da uvijek daju manje nego što mogu. Ali kao i svaki učitelj, ja znam dati savjet, ali ga se ne pridržavam. Toliko volim svoju djecu.

  NACIONAL: Spomenuli ste otkaz. Kakvo je vaše iskustvo s medijima iznutra?

  - Radila sam kao radijski novinar i tu sam upoznala medije. Dok nisam radila na radiju, bila sam impresionirana novinarima i medijima. Danas, ako niste u medijima, vi ne postojite i jako sam bila ponosna na sebe kad sam uhvatila takozvanu slavu, kad se čuo moj glas, kad su me ljudi prepoznavali. Sad kad sam zrela osoba, znam da je to lažna moć i da nema u tome puno sreće. Svaki je novinar slobodan onoliko koliko je slobodan njegov urednik, a ja nisam baš imala sreće s urednicima. To su bili ljudi koji su rezali krila. Ovo sam već rekla, ali ću ponoviti: prvi put u životu, otkad radim u Nacionalu, pišem a da me nitko ne cenzurira. Mnogo puta sam provocirala u Nacionalu i pisala ono što možda ni sama sebi ne bih objavila, ali je prošlo i to je krasan osjećaj da pišeš ono što nitko neće cenzurirati. S druge strane, nekako sam nesretna kad nemam šefa koji mi prijeti i reže me. Kakva sam to ja osoba kad sam prihvaćena? Ja volim rat, a ako me netko prihvati, a ako me svi prihvate, ako ne daj bože o meni kritika napiše neku lijepu riječ, ja ću prestati pisati. Ja volim biti posebna, ne volim da me netko brani i prihvaća, mene ovo u Nacionalu plaši.

  NACIONAL: U "Crncima" posprdno govorite o kolumnistima koji za velike novce pišu o nepravdama u svijetu. Malo autoironije?

  - Da bi čovjek pisao kolumnu, mora biti prepotentan, mora misliti da je jako pametan, mora osjetiti potrebu da izgovori prave istine i sve to imam i ja i oni oko mene koji pišu kolumne. Ne znam koliko su oni toga svjesni, ali ja znam da nisam najpametnija i da ne znam istine. Volim popovati, volim se praviti važna, ali sebe smatram osobom koja prodaje pamet koje nema.

  NACIONAL: Ali prodaja dobro ide...

  - "Uho grlo nož" se prodalo u tko zna koliko primjeraka. Pisac nema uvida u tiražu ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Poljskoj, nigdje. Ukupno sam dobila pare za 40 tisuća primjeraka, toliko je sigurno prodano, a koliko je prodano zapravo, ne znam. No moj je uspjeh potpuno neočekivan. Ja sam tu knjigu napisala za sebe, sigurna da nikada neće izaći i da nikoga ne zanima jedna histerična žena u pedesetoj godini. Takve žene nikoga ne zanimaju: muškarce zato što su fizički neprivlačne i otromboljene, žene ne privlače zato što misle da su lešine, djecu ne privlače jer iz njih ne mogu više ništa izvući. Unuke privlače, ali unuci ne govore. Obično čovjek i postigne uspjeh kad ga ne očekuje, a mislim da se ne može dva puta uspjeti. Neki mogu, ali ja ne. Osim toga je i pitanje hoću li više išta i napisati. Možda je ovo moja zadnja knjiga.