Objavljeno u Nacionalu br. 552, 2006-06-12

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Što će nam još lijepo Glavaš ispričati o HDZ-u?

Srećko JurdanaSrećko JurdanaDosta se toga već slavi u Hrvatskoj, dan armije, dan policije, dan postrojbi, dan pobjede, dan države itd., no trebalo bi - u formi specijalnoga praznika - institucionalizirati i dan u kojem gledaocu nakon uključenja prijenosa saborske sjednice iz televizora neće odmah iskočiti Nenad Stazić, profesionalni borac za Račanovu stvar. Treba vjerovati da će taj dan jednom doći, iako se logo-teroristi i brainkilleri ne vole lako predavati, posebno ne kad su se jednom već uspjeli dočepati mikrofona. Neuspio bijeg od zločinaca Za očuvanje svoga djelića javne pažnje neumorno se bori i Branimir Glavaš, bez obzira na to što je u tijeku Svjetsko nogometno prvenstvo. Samoinicijativno je multiplicirao iskaze kod istražnoga suca, nije mu bilo dovoljno samo jedno saslušanje. Novinarima je isporučio nekakav videozapis o Krunoslavu Fehiru, čovjeku koji ga proziva kao naredbodavca zločina. "Bolje se osjećam kad sam priznao što sam sve radio", izjavio je nedavno spomenuti Fehir, "a veselilo bi me kad bi i Glavaš učinio isto."

Umjesto da prihvati taj savjet o "olakšanju duše", Glavaš je Fehiru preporučio tretman u norc-hausu. Je li moguće da Fehir izmišlja stvari i da je sve što se Glavašu pripisuje samo jedna velika difamatorska konstrukcija? Sumnjamo. Postoje i drugi, zasad anonimni svjedoci Glavaševih aktivnosti, a činjenica da se Glavaš ne želi u Fehirovome stilu suočiti sa samim sobom, upućuje na to da je čovjek tihome zovu savjesti nadredio percepciju vlastite veličine. Ljudi vole potiskivati neugodne stvari, ponekad i do mjere kad uistinu počinju vjerovati da one nisu postojale. Odnos između Glavaša i Fehira analogan je, uostalom, odnosu Tomislava Merčepa i Muniba Suljića. I Suljić pripada klasi neposrednih izvršilaca koji su - pod utjecajem raznih okolnosti - odlučili javno progovoriti o svojim zločinima i ljudima koji su ih poticali na njih, kao što Merčep, zajedno s Glavašem, pripada kasti ratnih ikona koje smatraju da im je prividna suspenzija civilizacijskih pravila ponašanja iz 1991. godine za cijeli život osigurala imunitet pred zakonom.

Svoj osjećaj imunosti na hrvatski kazneni sustav Glavaš zorno dokazuje javnim vrijeđanjem državnoga odvjetnika i pritiskom na svjedoke, zbog čega mu vjerojatno prijeti zatvor. Glavaš i Merčep vs. Fehir i Suljić: bez obzira na razmjerno profanu prirodu njegovih protagonista, to je - na stvarnoj i simboličkoj razini - dominantan hrvatski konflikt u prvoj dekadi trećega tisućljeća. Hrvatska petnaest godina nastoji pobjeći od svojih ratnih zločinaca, ali oni su je na kraju ipak počeli sustizati, makar i protiv njezine volje. Opasnost od brzog urušavanja Teško je u ovom trenutku prognozirati što će se - u kontekstu Suljićevoga pokajničkoga istupa - zbivati s Merčepom, ali za Glavaša je potpuno jasno da će do zadnje kapi krvi braniti čistoću svoga lika i djela, zasnovanu na razvijanju teze da se protiv njega formirala politička urota putem instrumentaliziranih svjedoka. Na ovome mjestu jednom smo već istaknuli kako pojam političke urote nema nikakve tehničke veze s onim što je Glavaš radio u ratu.

Ako u postupku protiv njega postoje politički motivi, to ne znači da su zločini zbog kojih se vodi izmišljeni. Kad je, međutim, riječ o tim zločinima, Glavaš se ograničava na paušalno pobijanje bilo kakve veze s njima, i svoju obranu odmah prebacuje na komforniji teren politike, gdje smatra da može uspješno odigrati ulogu žrtve, i pritom još solidno ucijeniti Sanaderov režim. Uspio je već vidljivo uzdrmati položaj Vladimira Šeksa. Za gospodina Šeksa sve je očitije da - kao ratni šef osječkoga Kriznoga stožera - neće moći izmaknuti lancu zapovjedne odgovornosti za sve ono što se u Osijeku događalo. Imao je nesumnjivo uvid i u zbivanja u tridesetak kilometara udaljenome Vukovaru, gdje je tada životom i smrću građana gospodario Merčep. Može se pretpostaviti da bi Ivo Sanader danas vrlo rado Šeksa vidio u mirovini, kad ne bi postojala opasnost od brzoga urušavanja HDZ-a nakon Šeksova odlaska, i kad bi znao kime će ga zamijeniti. Raskol s Glavašem, koji u HDZ-u ima zasluga, a odmah potom i eliminacija Šeksa iz visoke politike - Sanader nije dovoljno jak da si priušti takav razvoj događaja. Odgovori na nepostavljena pitanja Glavaš, međutim, tjera mak na konac, želeći u u svome procesu profitirati na ranjivosti Sanaderovoga položaja. Hadezeovske tajne počele su iz njega provaljivati kao iz nekog mističnog bunara iz bajke koji daje odgovore na sva pitanja. Za razliku od bunara, međutim, Glavaš nudi odgovore i kad ga nitko ništa ne pita. Izjavio je zadnjih dana kako mu je Sanader - dok su još bili u idili - u jednom trenutku rekao kako "mora uništiti Euroherc", jer taj Euroherc nije HDZ-u platio danak za izbornu kampanju.

Zgrozio sam se na to, dodao je Glavaš u izjavi. Doista, šokantno. HDZ od 1990. godine otvoreno ubire namete od državnih i drugih poduzeća, a Glavaš se tek sad počeo na tim zgražati i iščuđavati, kao da je u partiju jučer doletio s neba. Pisalo se u Nacionalu još prije desetak godina kako Franjo Gregurić po Tuđmanovome nalogu skuplja danak od raznih firmi, posebno onih koje posluju s državom, i prijeti im obustavom isplata ako određeni dio ne daju HDZ-u. Nema sumnje da se Sanader nadovezao na te časne običaje, koji u Hrvatskoj pouzdano nisu specijalitet isključivo HDZ-a. Na političkoj sceni svi funkcioniraju na isti način, utjerivanjem para od idejno srodnih firmi, i ta stvar Glavašu je dobro poznata. Objavljujući epizodu o Eurohercu kao oblik privatne osvete Sanaderu, pokazao se kudikamo manje kao borac za pravdu a kudikamo više kao denuncijant. No ovdje se ponovno javlja isti motiv: ako je i točno da Sanader naplaćuje namete kao nekad Tuđman, kakve to veze ima s Glavaševim ratnim zločinima? Na koji način odnos Sanadera prema Eurohercu utječe na činjenicu da su u Osijeku - u neposrednoj blizini Glavaševe, ali i Šeksove kancelarije - ljudi morali piti sumpornu kiselinu?

STUPAC TJEDNA: DRUGI MASOVNI ZLOČIN U VUKOVARU

Nije samo na Ovčari ubijeno dvjestotinjak hrvatskih zarobljenika. Otkriva se zadnjih dana da je jednako velika skupina ranjenika iz Vukovara 1991. prebačena u bolnicu u Novi Sad, potom iz te bolnice vraćena u Vukovar i tamo pobijena, među ostalim u organizaciji Gorana Hadžića. Ovčara je, dakle, doživjela i svoju reprizu. Jasno je da je genocid nad Hrvatima bio jedan od ciljeva srpskoga napada 1991. godine, ali promatrač se može u tom povodu zapitati i što je radila hrvatska vlast. Zar doista nije bilo nikakvoga načina da se spase ti ljudi? Tuđman je tijekom rata sedamdeset osam puta izravno komunicirao s Miloševićem. Zar u tim kontaktima nije mogao postaviti pitanje Ovčare i Novoga Sada, i zaprijetiti retorzijom ako se provede masovno ubijanje Hrvata? Tuđman, Tuđman... Ljudi su za njega bili samo Kanonenfutter u ostvarenju velikih historijskih ciljeva.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika