Srećko JurdanaDa je Darijo Srna, s umijećem realizacije kakvo je predočio protiv Japana, slučajno igrao pod Staljinom ili Ceausescuom u njihovim zlatnim danima, dobio bi nekoliko godina Sibira ili rudnika soli. Ovdje je dobio naklone televizijskih novinara i seriju utješnih tapšanja po ramenu, kao dokaz da u demokratiziranome hrvatskome nogometu možeš ostati junačina i ako si - u jednoj od utakmica za biti ili ne biti - penal pucao kao da ti je noga u početnome stadiju paralize. Za njegovu traljavu loptu, uhvatljivu i za golmanskoga penzionera, govorili su čak da je bila “dobar udarac”. Ako je to za Hrvate dobro, kako onda izgleda loše? Uvažava se kod Srne minuli rad, što je do određene mjere shvatljivo. Zabijao je u kvalifikacijama. Na drugoj strani, nogometni mislilac Ćiro Blažević još je osamdesetih dao jednu izjavu za povijest: “Kad bi u nogometu stvari išle po zaslugama, Mara Woelfl još bi uvijek bio centarfor Dinama.” I u reprezentaciji, kao i na drugim planovima, poželjno je uspostaviti distinkciju među odgovornostima, kako bi Sud naroda - kad jednom preuzme slučaj - znao koga za što treba optuživati. Gospodin Vlatko Marković - veliki vođa - isključivo se bavi organizacijom i koordinacijom, i lišen je - u stilu šefa Kriznoga stožera - konkretne zapovjedne odgovornosti. Ali zato je Cico Kranjčar - dragi vođa - nesumnjivo odgovoran zato što je protiv Japana držao spomenutoga Srnu gotovo do zadnjih minuta u igri, iako je čovjek nakon zapucanoga penala i nekoliko kornera za redom poslao u aut, a i sve drugo čime je pokušavao oplemeniti hrvatsku prodornost ličilo je na bablje ljeto.

Kod gospodina Kranjčara manifestira se i problem za nijansu prevelike zaljubljenosti u igračke sposobnosti svoga sina, do mjere da ga je protiv Japana taj premoreni mladi čovjek morao sam desetak minuta moliti da ga izvuče iz igre. Niko Kranjčar jedini se u postojećoj reprezentaciji odvažuje pucati na protivnički gol i kad nema čistu situaciju, ali to je ujedno sve što je do sada pokazao. Njegova greda iz daljine protiv Japana donijela je Hrvatskoj jednaku korist kao i Srnin zapucani penal. U trenucima kad se od njega traži da nadopuni nekakvu napadačku kombinaciju koju inicira Pršo, Kranjčara nema nigdje. Nema, međutim, ni većine drugih. Hrvatska reprezentacija počiva na tri stupa: briljantnome Stipi Pletikosi, stamenome geniju sredine Niki Kovaču i narodnome heroju Dadi Prši, velikanu nad velikanima od kojeg zavisi cijeli hrvatski napad, i čiji je jedini problem da u tom napadu nema s kim igrati. U berlinskome hotelu za šankom u jedan u noći, dobri brazilski navijač - a svi su oni dobri kao kruh, jer znaju da nemaju pravoga protivnika - pred autorom ove kolumne razradio je traktat o Dadi Prši kao začuđujućoj planetarnoj pojavi. Odakle se stvorio, gdje sad igra? Taj stahanovac* s konjskim repom, snažan poput kanadskoga drvosječe i nabijen dinamičkom energijom kao parnjača, sam je u više navrata izvozao brazilsku obranu, i to će u memoriji amazonskih kompjutera - iznimno osjetljivih na svjetske nogometne nijanse - ostati zabilježeno kao datum. Bilo je u Hrvata ekshibicije, ali ne i gola.

Pršini prodori završavali su pokušajima paseva* prema ljudima koji nisu u stanju osigurati završni smisao njegovoj brzini, misli i nadahnuću. Osim toga, iako velik, Pršo još uvijek nije Davor Šuker, koji je sam mogao i izraditi, i zabiti. Beskrajno analiziranje preokupacija je neuspješnih. Najveći hrvatski nogometni umovi intenzivno zadnjih dana raspravljaju o tome zašto reprezentacija nije u stanju postići pogodak, čak ni iz penala, i čak ni protiv Japana koji je pun rupa. Zaključaka nema, osim izražavanja nade da će se situacija u zadnjem trenutku na neki iracionalan način promijeniti. Svi su - iz nekritičkih rodoljubnih pobuda - bili oduševljeni igrom protiv Brazila, iako je u toj utakmici Hrvatska stvorila jednu jedinu priliku za gol, koju nije iskoristila. Ćiro Blažević, čije reflekse pomalo dere zub vremena, izjavio je uoči utakmice s Japanom kako će Hrvatska trijumfirati mnogo lakše negoli se to očekuje. Pokazalo se potpuno suprotno. U Francuskoj 1998. godine Blažević je na raspolaganju imao ekipu s kojom je mogao osvojiti prvenstvo svijeta, ali razvijao je ezoterične kalkulacije i Prosinečkoga u polufinalu - kod vodstva neuvjerljive Francuske od dva prema jedan - u igru uveo tek u zadnjih tridesetak sekundi, stvarajući time za sebe nekakav čudan alibi. Kranjčar danas ne raspolaže ekipom za najviše domete. Trula hrvatska liga ne izbacuje klase, tako da u reprezentaciji ima mnogo igrača koji nisu čak ni rođeni u Hrvatskoj. Hrvatska reprezentacija pretvorila se, kao i mnoge druge uostalom, u konglomeraciju internacionalaca koji međusobno nemaju organske veze.

Osim toga, sudački kriteriji Fife gdje se kažnjavaju trivijalnosti, bilo kakvi dodiri i sitna povlačenja za dres - nedavno je to u Newsweeku lucidno zapazio britanski redatelj Paul Crowder - prilagođeni su tehničarima i baletanima brazilskoga tipa, donekle i niskim Japancima, a idu protiv fizički snažnih momčadi kao što je hrvatska. Vidjelo se kako se u japanskome kaznenom prostoru hrvatski igrač nije mogao ni okrenuti a već mu je sviran faul. Teško je zabiti gol u nogometu koji stimulira isključivo nadigravanje, a kažnjava kontakt, i to je problem na koji će Cico Kranjčar u idućih nekoliko dana morati pronaći odgovor, ako želi ostati u natjecanju. Bilo bi šteta da ispadnemo već u osnovnoj fazi, posebno zato što skupina nije preteška niti je ekipa do kraja loša. I navijači su mobilizirani do visoke psihološke razine, jer osjećaju da je prilika tu. Na utakmice se putuje masovno, malo tko pita za cijenu. U Berlin je došla toute Croatie*, u rasponu od Hamdije, preko Sanadera, do Glavaša. Njemačka, za mnoge Hrvate druga domovina, beskrupulozno iskorištava svoj status organizatora. Ni plastična bočica vode ne smije se unijeti na stadion. Pića se - po cijeni od četiri-pet eura - kupuju isključivo u krugu stadiona, i toče se u plastične čaše koje koštaju dodatni euro. Financijska modernizacija provedena je i u WC-ima na benzinskim pumpama, u koje se može ući samo kroz pokretnu rešetku nakon kupnje kartice, što je posebno atraktivno kad naiđe autobus pun ljudi željnih olakšanja. Sve se to zaboravlja nakon ulaska na stadion i utapanja u navijačkoj euforiji, ali rezultat je ono što se ne zaboravlja, a Hrvatska ga u ovom trenutku nema.

STUPAC TJEDNA: POLICIJA I NJEZINI REPREZENTANTI

Stanoviti Jakopović ubio je nedavno suprugu i sebe u dvorištu Dječjega doma u Zagrebu. Iza njih je ostalo dvogodišnje dijete. Evidentirani kriminalac, nasilnik i krajnje nestabilan tip, ubojica ipak nije bio stavljen pod policijski nadzor, omogućeno mu je da sustavno maltretira ženu, da divlja ispred doma i da kod kuće drži cijeli arsenal oružja. Ignorirajući opasnost kakvu predstavlja taj čovjek, policija i sudovi pretvorili su se u njegove suučesnike. Na televiziji je zločin objašnjavao policijski činovnik imenom Krunoslav Borovac, koji o toj tragediji nije bio u stanju izreći niti jednu suvislu rečenicu. “Osumnjičeni je ispalio četiri metka, na štetu oštećene”, mucao je dotični, pokušavajući pronaći birokratske frazetine za opis jednoga mučnoga čina, kako mu netko ne bi predbacio da je izišao izvan ovlasti. ”Na štetu oštećene. . .” Ako su takvi nemušti likovi zaduženi za građansku sigurnost, ne treba se čuditi što ta sigurnost ne postoji.