Vedrana Rudan Živim krasno, dobila sam neku lovu sa strane. Imam kuću, auto, šofera, sluškinju, putujem, jedem u restoranima, želim reći, mnogo mi je bolje nego vama, ipak... Često se s tugom sjetim starih vremena kad je u Jugoslaviji Tito bio jedini koji se preseravao odijelima, cigarom, klavirom, automobilima, Galebom, vilama... Međutim, sudeći po tome kako su ga uvažavali svi svjetski likovi, Tito, izgleda, nije bio seljačina nego gospodin. Čak je i Veliki Hrvat Vrdoljak, najveći jugoslavenski i hrvatski režiser, ovih dana na jednoj televiziji rekao da je Tito imao stila. Možda ne znate, gospodin Vrdoljak snima dokumetarac o gospodinu Titu, a najviše ga se dojmilo kad je Tito otišao posjetiti Čerčila, Čerčil ga je dočekao na nekoj obali, dok je Titu pružao ruku, u ustima je imao onu debelu cigaru, onda je zapuhao vjetar, pepeo je pao na ravere Čerčilova kaputa, Tito mu je obrisao pepeo pokretom tate koji musavom klincu tare nos. Gospodina Vrdoljaka fasciniralo je ono što je oduševljavalo i Jugoslavene i strance, Titov gospodski mot. Neki od nas dvadeset milijuna seljačina možda su naslućivali da zagorski seljak baš i ne može biti pravi gospodin, za to nije bilo dokaza

. U goste su mu dolazile najveće svjetske face i slušale kako na klaviru svira Chopina. Iako tada nije bilo tabloida koji bi nam mogli reći što je in, a što out, znali smo da je Tito in a, Haile Selasije, Titov veliki prijatelj, out. Nemate pojma tko je bio stari Haile? Ja ću vam reći. Taj se etiopski diktator vozio u zlatnim automobilima okružen tjelohraniteljima. Oni su bičevima i palicama rastjerivali sirotinju koja se gladna za njima vukla dok joj je Haile dobacivao novčiće i komade pečena mesa. Mi smo Jugovići bili zgroženi bahatošću tamnoputog divljaka i ponosni što je naš vladar gospodin koji je u partizanima znao nekakvim nožićem odrezati cigaru nešto prije nego je uvali u usta. Tek nakon ovoga rata saznali smo što nam je sve činio Diktator i kakav smo pasji život živjeli. Rekla sam, živim bolje nego ikad, nema veze što je to zato što mi je pomrla neka rodbina, baš ništa ne radim, ne osjećam se krivom zbog toga. Što ima lijepo u dizanju u šest ujutro, odlaženju u nekakvu tvornicu, razred, banku, bolnicu ili redakciju?

A onda, trk doma, dovrši ručak, slušaj klince koji te ne zanimaju, gledaj u muževo lice, i on radi, i on ima šefa, kakve je volje? Svakoga dana ležim na terasi, krasne su one ležaljke od tikovine, listam hrvatski tisak, gledam fotografije, bacim oko na neki tekstić. Hrvatska prosječna brutto plaća je 900 eura, a ako želite dignuti stambeni kredit u iznosu od 65.000 eura na trideset godina, mjesečna će vam rata biti nekih 400 eura. Pitam se što to znači 900 eura brutto, zašto u novinama ne piše iznos netto, 900 eura brutto moglo bi biti 500 eura netto? Ej, kako mislite sa 500 eura netto dignuti stambeni kredit i kupiti bijednu gajbu za 65.000 tisuća eura? Ovo ne piše u novinama, to mi je rekla sluškinja, svoti od 65.000 eura morate dodati porez koji plaćate državi, tri posto agenciji preko koje ste našli stan, platiti sudskog vještaka koji će vam procijeniti nekretninu, platiti banci obradu kredita jedan posto, platiti notara, platiti životno osiguranje, platiti kamatu... Pitam se, pitam, kako vam sve to polazi za rukom s plaćom koju imate? A ako ne dignete kredit, onda ćete biti podstanar u rupi koju ćete plaćati tristo eura mjesečno i nikad nećete znati kad će vas gazda šutnuti na cestu ili vam dignuti najam. Ne kažem da je vama koji svoj bijedni život živite u demokraciji gore nego je bilo nama u diktaturi, to je neusporedivo. Mi Hrvati u Jugoslaviji nismo bili svoji na svome, lijepo je živjeti u slobodi i moći putovati fenomenalnom autocestom od Zagreba do Splita. Kad sam tom cestom prvi put krenula prema jugu, rekla sam šoferu, ej, živimo u prekrasnoj zemlji. Tako je, gospođo, rekao mi je šofer. Moja sluškinja ima rodbinu u Benkovcu, ona i muž voze se Jadranskom magistralom, nemaju 230 kuna koliko košta cestarina gore-dolje, zato ženska pojma nema u kako predivnoj zemlji živi.

Znate li vi koliko je Hrvatska lijepa? Da li me uopće slušate vi koji robijate za onih nekoliko stotina eura brutto, a onda dođete doma, sjednete za tuđi stolić, otvorite neku reviju i vidite, i ja sam je vidjela, kuću porodice Todorić. Slušajte, ponovit ću, nisam kruha gladna, jako sam daleko od toga, imam i brdo love na računu, ipak me prostota tekstova o dvorcu Kulmer u Šestinama u koji će uskoro useliti Todorići pogodila u želudac. Gledala sam fotografije raskošnog zdanja, čitala intervju s gospođom iz Londona koja je uredila unutrašnjost dvorca, možete mi vjerovati i ne morate, gotovo sam se izrigala. Ti su me tekstovi vratili u prošlost, sjetila sam se pokojne Juge i pokojnog gospodina Tita i onog divljaka Selasija koji je bez imalo stida pokazivao svoje bogatstvo. Robovi u siromašnoj Etiopiji, bolesni, mršavi, bijedni, gladni, mogli su samo puzati za diktatorom i mlatiti se uzajamno do smrti zbog jednog novčića. Ali, kako rekoh, to je bila Etiopija, crna vukojebina. Jugoslaviju i Etiopiju dijelio je svemir. A danas se vama Hrvatima koji u nekom od megamarketa crnčite za 300 eura netto pod nos guraju tekstovi o dvorcu u koji su Todorići ulupali nekoliko milijuna eura?! Možda sve to podnosite jer nikad niste čuli za Selasija, njegove pse i čuvare? Zato pušite priču kako je ulaganje u onaj dvorac ulaganje u hrvatsku baštinu? Dvori od Konzuma hrvatska baština?! Mislite što god hoćete, ako uopće mislite, nama Jugoslavenima bilo je bolje nego vama Hrvatima. U naše je vrijeme Etiopija bila u Africi, ne u Šestinama.