U zadnjih pet godina Miro Gavran je postao književni i čitalački fenomen: njegova djela prevedena su na 25 jezika"U pravo sam završio drugu verziju svoje nove, 37. drame ‘Paralelni svjetovi’ o čovjeku koji gubi tlo pod nogama i kako se to odražava na njegovu okolinu. Ta je drama ozbiljnija i drukčija od svih koje sam dosad napisao”, kaže Miro Gavran (44), jedan od najprevođenijih i najtiražnijih hrvatskih pisaca i dramatičara, koji se prošli tjedan vratio s festivala suvremene drame u Mülheimeru u Njemačkoj na kojem je u konkurenciji 32 pisca iz cijelog svijeta osvojio brončanu medalju na turniru u malom nogometu. U zadnjih pet godina Miro Gavran je postao književni i čitalački fenomen: njegova djela prevedena su na 25 jezika, čak i na albanski, perzijski i turski, a njegov roman “Judita” iz biblijske trilogije bio je prvi hrvatski roman koji su otkupile norveške knjižnice. Do sada je imao čak 140 kazališnih premijera na svim kontinentima osim u Africi, od Rio de Janeira, Buenos Airesa, Washingtona i New Yorka do Beča, Atene i Bombaya. Najveći hitovi kao što su “Ljubavi Georga Washingtona”, “Kreontova Antigona” i “Noć bogova” imali su stotinjak i više repriza, a u mnogim kazalištima svijeta zovu ga “kućnim autorom”. Njegove drame doživjele su više od devet tisuća kazališnih izvedbi diljem svijeta, vidjelo ih je više od milijun i pol gledatelja, a za svoj rad je dobio 20 kazališnih i književnih nagrada. NACIONAL: Kako objašnjavate svoj nesvakidašnji uspjeh? - Moram priznati da sam i sam iznenađen recepcijom mojih djela zadnjih nekoliko godina, jer su premašena moja najsmjelija maštanja od prije dvadesetak godina. Možda objašnjenje leži u tome što uvijek ispričam čvrstu priču, predočim jasne i prepoznatljive karaktere, a uz to inzistiram na snažnim emocijama. No, mislim da je presudno bilo što nikada nisam slijedio modu i trendove, nego sam uvijek nastojao na najjednostavniji i najsugestivniji način iskazati istinu svoga srca. Pisao sam samo one romane, drame i komedije koje sam stvarno želio napisati. To što nikada nisam bio „u modi“ pomoglo mi je da nikada „ne ispadnem iz mode“, a kako živimo u vremenu dominantnih trendova na svim planovima, od politike, gospodarstva pa do umjetnosti, i kako na svijetu ima puno pisaca koji su „u trendu”, onda se otvorio prostor i za nas slobodne strijelce. To je sporiji način za osvajanje ljudi, a po meni i trajniji.

NACIONAL: Prošli ste put od dramatičara i umjetničkog direktora Teatra ITD sredinom osamdesetih do svjetski priznatog pisca. Kako je taj uspjeh utjecao na vaš život?

- Nisam fasciniran ni uspjehom ni neuspjehom, a ni javnošću i popularnošću, jer sam u tome poslu od mladosti. Književni kritičar Marinko Krmpotić jednom je napisao da sam ja ono što Amerikanci nazivaju “storyteller”, onaj koji priča priče, i to je možda najbolja oznaka moga posla. Da sam rođen prije tisuću godina u nekom nomadskom plemenu, vjerojatno bih kao nepismeni pastir pričao priče prijateljima uz vatru, a ovako, srećom, čak za to dobijem i novac, pa mogu reći da sam sretnik kojeg hrani njegov “hobi”.

NACIONAL: Kako se dogodilo da su upravo vas pozvali na tradicionalni festival njemačke drame Stücke 06 u Mülheimeru na kojem su sudjelovala 32 dramska pisca iz 32 zemlje sudionice Svjetskog prvenstva u nogometu?

- Ideja je bila da se pisci međusobno druže i predstave svoj dramski rad. Ja sam se predstavio dramom “Čehov je Tolstoju rekao zbogom“. Uz radni dio organiziran je i turnir pisaca u stolnom nogometu, a igrali smo prema rasporedu igranja nogometnih reprezentacija. U prvom kolu pobijedio sam brazilskog, japanskog i australskog pisca, u osmini finala pobijedio češkog, a u četvrtfinalu švicarskog. U polufinalu me pobijedio talijanski pisac koji je osvojio zlatnu medalju. Srećom, u borbi za brončanu medalju uspio sam poraziti pisca iz Angole i tako osvojio prvu medalju u životu. I to odmah na međunarodnom turniru.

NACIONAL:: Što je bilo prijelomno za vašu svjetsku karijeru?

- Bilo je nekoliko prijelomnih momenata, recimo, 1988. u uglednom je ro-theateru u Rotterdamu u Nizozemskoj s velikim uspjehom izvedena moja drama “Kreontova Antigona“. Redatelj Hubert Fermin i prevoditeljica Nina Peternel vidjeli su prije tri godine tu moju dramu u Gavelli, svidjela im se, uzeli su tekst od ljudi iz Gavelle i šest mjeseci prije premijere mi se javili. Ninu sam upoznao tek godinu dana kasnije, a Huberta nisam upoznao do danas. U ljeto 1991. je malo kazalište Scena Theatre iz Washingtona na Festivalu nove europske drame izvelo na engleskom dvije moje drame “Noć bogova“ i “Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, čije su tekstove dobili godinu dana ranije od redatelja Krešimira Dolenčića. Američka United States Information Agency mi je 1992. dala jednomjesečnu stipendiju omogućivši mi da obiđem sedam gradova i upoznam najvažnije ljude iz kazališnog, filmskog i izdavačkog svijeta. A onda sam 1999. dobio nagradu Central European Time u Budimpešti za najboljeg pisca Srednje Europe, a iste godine sam proveo mjesec dana u glasovitom Eugene O’Neill Theater Centeru u Americi, gdje mi je izvedena premijera drame “Kraljevi i konjušari“. Tada sam 2003. dobio i nagradu Europski krug za promicanje europskih vrijednosti u mojim tekstovima, a bio sam i sudionik Drugog međunarodnog festivala književnosti u Berlinu, na kom su sudjelovali ponajbolji svjetski pisci, čak i dva Nobelovca. Na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu 2005. upriličena je promocija moga romana “Judita“ na deset jezika, nakon čega su započele pripreme novih inozemnih izdanja. Najvažnije u cijeloj priči je bilo to da su se brojni prevoditelji zaljubili u moje tekstove i preveli ih na svoje jezike. Jedini hrvatski dramatičar u The O\'Neillu Nacional: Koje su vaše drame najizvođenije, jesu li sve bile hitovi, jeste li prisustvovali svim premijerama, kontaktirate li sa svojim prevoditeljima? - Na žalost, polovicu inozemnih premijera nisam uspio vidjeti. Po petnaest premijernih izvedbi imale su moje drame “Noć bogova“ i “Kreontova Antigona“, a najviše, čak dvadeset i osam premijera, imala je moja drama “Ljubavi Georgea Washingtona“, po desetak premijera imale su “Sve o ženama“ i “Muž moje žene“, a među igranijima su i “Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, “Pacijent doktora Freuda“, “Kad umire glumac“ i “Kako ubiti predsjednika“. Sad imam svaki mjesec barem jednu svjetsku premijeru, a sveukupno sam imao više od devet tisuća izvedbi. Imao sam sreću da su mnoge od tih predstava premašile brojku od stotinu repriza i bile odlično prihvaćene i od publike i od kritike, što je dovelo do toga da su neka kazališta ponovno premijerno prikazivala neke moje druge drame, tako da me u desetak kazališta nazivaju \"kućnim piscem\". Ali bilo je i promašaja, redateljskih i glumačkih nesporazuma, situacija kad nisam mogao prepoznati svoj tekst. Ali u kazalištu to tako mora biti, u toj areni u kojoj preko noći favoriti postaju autsajderi, a autsajderi favoriti. S druge strane, za mene kao dramskog pisca bilo je jako korisno vidjeti svoje tekstove u različitim interpretacijama.

Nacional: Jedini ste hrvatski dramatičar čije je djelo izvedeno na sceni slavnog Eugene O’Neill Theater Centera u Waterfordu. Je li to vaš najveći uspjeh?

- Ne znam, teško mi je samoga sebe prosuđivati, čak mislim da je bolje snagu usmjeriti u nastanak novog teksta. U Eugene O’Neill Theater Centeru preporučila me naša ugledna teatrologica Sanja Nikčević koja je u inozemstvu objavila nekoliko važnijih tekstova o mom radu, pa su njezini tekstovi i preporuka bili putokaz i organizatorima iz Mülheimera. Srećom, u O’Neill Theater Centeru je naša redateljica Nina Kleflin napravila sjajnu predstavu po mome tekstu s američkim glumcima u kojoj je glavnu ulogu igrao John Seitz, ugledni glumac iz New Yorka ovjenčan najznačajnijom američkom nagradom za kazalište OBE. Kako se taj centar smatra najznačajnijim američkim kazališnim centrom, imena svih pisaca se svake godine nakon sudjelovanja ugraviraju na posebnu ploču, na sobama gdje smo spavali stavljene su i male pločice na kojima piše npr. \"ovdje je spavao Robert Redford“, na predstave dolaze važni kazališni ljudi iz cijeloga svijeta, tako da sam i danas u kontaktu s nekim sjajnim kazalištarcima koje sam ondje upoznao.

Nacional: Uz vašu biografiju vezan je još jedan kuriozitet - u slovačkom gradu Trnavi imate vlastiti Gavranfest?

- Prvi Gavranfest održao se 2003. kad je u jednoj sezoni čak šest slovačkih kazališta imalo moje drame na svojim repertoarima, pa su vodeći ljudi Divadla Jana Palarika iz Trnave, Michal Babiak i Emil Nedielka, odlučili pokrenuti taj festival kao festival slovačkih kazališta. Već iduće godine taj je festival postao međunarodni, tako da su na njemu pored slovačkih kazališta nastupila i kazališta iz Pariza, Krakova, Zagreba, Celja. Sretan sam što sam i nadalje najigraniji inozemni pisac u slovačkim kazalištima, a ondje su mi objavljene i tri knjige u prijevodima dr. Jana Jankoviča. Uz to, postoji zgodna koincidencija: festival je u slovačkoj Trnavi a ja sam rođen u slavonskoj Gornjoj Trnavi, što kod njih izaziva čuđenje.

Nacional: Kako izgleda vaš radni dan - kada pišete, kako vam dolazi inspiracija?

- Moji dani su posve različiti: neke provodim na pokusima s glumcima koji rade moje tekstove, a neke na putovanjima, zračnim lukama, književnim ili kazališnim turnejama. Takvi dani više nalikuju životu trgovačkog putnika, glumca ili redatelja, nego pisca. Ali zato se svakog ljeta i zime dva mjeseca posvetim isključivo pisanju. Tada sam najsretniji čovjek na svijetu. Pišem obično od deset sati ujutro pa sve do ponoći, uz jednu ili dvije kraće pauze. I, mada sam s osamnaest godina naučio tipkati s deset prstiju, sve pišem rukom, nalivperom ili kemijskom olovkom u velike bilježnice, tako da ispisujem samo desnu stranicu a lijevu ostavljam za umetke. Čuvam većinu tih bilježnica. Svaki moj roman i drama ispisani su rukom nekoliko puta, u prosjeku načinim četiri verzije svakoga teksta. Ali nikada nisam započeo pisanje romana ili drame bez temeljite pripreme: uvijek ispišem biografije junaka, skice poglavlja za roman ili scena za kazališne tekstove, i tek onda počinjem pisati prvu verziju teksta. Nikada, baš nikada, nisam pristupio radnom stolu bez ideje i nikad se nisam prisiljavao na pisanje. Pišem kao da mi nadahnuće dolazi “odozgo“, te samo onda kada me neka ideja, koju smatram sjajnom, prisiljava na realizaciju. Ponekad mi se čini da sam sve te priče dobio na dar, a moj zadatak je bio tek da poput srednjovjekovnog pisara “prepišem“ tekst koji mi je predan na čuvanje.

Nacional: Kako su nastali vaši iznimno čitani i prevođeni romani iz biblijske trilogije: “Judita“, “Krstitelj“ i “Poncije Pilat“?

- Jednim dijelom su nastali kao posljedica druženja s Biblijom, tom knjigom nad knjigama, a jednim dijelom iz želje da ispišem ozbiljne romane u kojima ću progovoriti o najbitnijim egzistencijalnim pitanjima, u kojima sam junake prikazivao u iznimno dramatičnim okolnostima kad se jedni svjetovi ruše, a drugi nastaju. Naime, nekoliko godina sam se bavio istočnom meditacijom, a zatim sam prešao na kršćansku meditaciju koja mi pruža izniman mir. Uz to, više od 20 godina ne jedem kopnene životinje - samo ribu, ali i jaja. Biblija je inspirativna kao sam život, za neke ljude je ona religiozna knjiga preko koje mogu komunicirati s božanskim, za neke je to sjajna literatura, a za nekoga sociološko-povijesni dokument o prohujalim vremenima. Bez poznavanja Biblije danas je nemoguće proučavati povijest književnosti i povijest umjetnosti bilo koje europske zemlje. Moje mišljenje je da mi pisci trebamo svakom naraštaju ispočetka ispripovijedati biblijske priče kako bi u njima naši suvremenici pronašli odgovore na pitanja vezana uz svoju egzistenciju. Eto, za mene je Biblija bila izrazito poticajna i inspirativna, pa sam se kao mali preobraćenik u proteklih sedam godina strasno družio s tom knjigom koja me je potaknula na pisanje mojih romana.

Nacional: Imate li svog agenta i koliko vam on pomaže u organiziranju premijera, gostovanja i prijevoda?

- U novije vrijeme imam desetak agenata širom svijeta, jer je u nekim zemljama pravilo da ugovor može potpisati samo agent. Ali još uvijek se najveći broj mojih tiskanih knjiga i odigranih inozemnih premijera događa posredovanjem prevoditelja, glumaca, redatelja. Imam i nekoliko uspavanih agenata koji se aktiviraju samo kad ih netko nazove i kaže da se zainteresirao za moj tekst. No, agent ne može puno pomoći piscu koji nema atraktivne tekstove, neki agenti imaju stotinu ili dvije stotine pisaca koje zastupaju, a osobne simpatije za svega dvojicu ili trojicu. A pošto mene nisu stvorili agenti, nisam ovisan o njima.

Nacional: Tokom 25 godina pisanja ostali ste izvan svih književnih klanova i frakcija. Ne čini li vam se da ste zbog toga ponekad šikanirani u javnosti?

- Meni odgovara položaj vuka samotnjaka. Mislim da je to jedini mogući prirodni položaj pisca, jer je pisanje osamljenički posao. Ja nikada nisam bio dio nekog klana, grupe, lobija. Nemam nikakav položaj u nekom mediju, nisam urednik u novinama ili u nakladničkoj kući, niti predsjednik nekog odbora ili žirija. Ja sam na ovome svijetu samo s jednim zadatkom - da ispišem svoje priče. Sve drugo što sam radio mimo toga, bilo je i ostalo nevažno i nepotrebno, tek onemogućavanje pisca u njegovu radu. Zato proteklih trinaest godina živim kao profesionalni pisac i volio bih tako nastaviti do kraja života, ako bude moguće. Uz to sam se držao jednog pravila: nikad nisam pisao kazališne i književne kritike o drugim piscima, ni o nekom hrvatskom piscu izrekao negativnu rečenicu, jer mislim da mi, pisci, niti možemo niti trebamo biti jedni drugima suci. Ovakvi stavovi i usamljenički položaj mogu biti minus, ali ja se svejedno uporno držim one Ibsenove rečenice: “Najjači čovjek na svijetu je onaj koji je sam.“

Nacional: Možete li živjeti kao profesionalan pisac?

- Prve tri godine slobodnjačkog života bile su mi prilično teške, tad sam se prvi puta u životu zadužio, mada ne volim posuđivati od drugih, kao što ne volim ni posuđivati drugima. Ali da nisam tada otišao u slobodnjake, ne bih se mogao do kraja posvetiti pisanju. Sada živim solidnim životom srednje klase. Za pisca nije dobro kad nema novca, kao ni da ga ima previše. Kad bi mi netko dao stotinu milijuna eura, ništa se ne bi promijenilo u mom životu - nastavio bih s pisanjem, kao što sam pisao u studentskom domu na Savi, jer ja sam “onaj koji priča priče“. Moram ih ispričati, a kad mi još netko za to plati - predivno.

Nacional: Kako biste definirali svoj životni stil?

- Ne volim nasilje, ne volim dominaciju, a držim se onoga “Ne čini drugome, što ne želiš da drugi čini tebi.“ Čovjek ne smije robovati ničemu, ni karijeri, ni obitelji, ni prijateljima, ni hedonizmu, ni asketizmu. Nastojim ostvariti ravnotežu u životu, biti okružen pozitivnim i dragim ljudima i učiti kako ne povrijediti druge, a opet ne izdati sebe.

Dinamičan život pisca

'Zahvaljujući pisanju imao sam dinamičan život - proputovao sam svijet odlazeći na svoje premijere, promocije romana, književne i kazališne turneje, te upoznao tisuće različitih zanimljivih ljudi, od Tbilisija, Moskve, Krakova, Bratislave i Budimpešte pa sve do Buenos Airesa, Pariza, Berlina, New Yorka, Praga, Los Angelesa. Zbog pisanja nisam se ničega odrekao, tek u zadnje vrijeme potkraj svake kazališne sezone osjetim zamor i zasićenje, i tada poželim nešto više\', kaže Miro Gavran. Sedam novih premijera Miro Gavran imao je u zadnja dva mjeseca čak šest premijera: u Pečuhu, Bratislavi, Ateni, Rio de Janeiru, Prešovu i Mostaru, a za iduću kazališnu sezonu dogovorio je sedam novih premijera: u Moskvi i Parizu, a zatim u Litvi, Slovačkoj, Češkoj i Hrvatskoj. Gavran je rođeni Slavonac, inače vegetarijanac, ljubitelj meditacije i zajedno sa suprugom glumicom Mladenom Gavran osnivač i vlasnik Teatra Gavran. \'Nikad nam nije dosadno\' \'Mladena i ja s velikom radošću zajedno surađujemo u kazalištu, a s još većom radošću idemo zajedno kroz život. Živimo dinamičnim životom i mogu reći da nam nikad nije dosadno\', kaže Miro Gavran o životu sa suprugom glumicom.>email to:Nina Ozegovic