Vittorio Emanuele uhićen u sjevernoj Italiji i sproveden u zatvor u Potenzi Campione d’Italia je malo mjesto na obali Luganskog jezera koje ima neobičan pravni status. Kad je 1798. šire područje Lugana odlučilo da se referendumom priključi Švicarskoj konfederaciji, jedino je gradić Campione glasovao protiv i odlučio ostati u sastavu Lombardije. Ostao je mala talijanska enklava unutar švicarskog teritorija. Danas ima specifičan položaj, a tamošnji su propisi posebni, mnogo liberalniji nego u te dvije zemlje, pa je tamo izgrađen jedinstveni kasino, kakav ne bi mogao biti otvoren u Švicarskoj ili Italiji, u kojem radi 500 od 2500 stanovnika Campionea. U kasino dolaze i Talijani i Švicarci, a i brojni turisti, te se tamo obrće golem novac. Za kasino se već odavno zanima i talijansko kriminalno podzemlje, posebno sicilijanska mafija koja je počela polako nad njim osvajati kontrolu. Sicilijanski su mafijaši željeli iz njega izvući što više novaca, pa su se počeli koristiti i kriminalnim sredstvima. S jedne strane, kako bi tamo privukli što više bogatih klijenata, odlučili su im ponuditi i neke druge vidove zabave osim kockanja, na primjer, seksualne.

Trebali su i dozvole za što više automatskih kockarskih aparata, i to za one koji su bili prepravljeni tako da su igračima davali manje dobitke od zakonom zajamčenih. Kako bi to ostvarila, mafija je trebala ljude koji imaju utjecaj u visokim krugovima i preko svojih veza mogu isposlovati i organizirati takve stvari. Sicilijanska mafija je takvog pomagača našla u Vittoriju Emanueleu, sinu posljednjeg talijanskog kralja Umberta II. koji bi danas bio kralj Italije da je ona monarhija. Istražitelji iz južnog talijanskog grada Potenze otkrili su da mafijaški tragovi idu prema Vittoriju Emanueleu, pa su počeli detaljnije istraživati njegovo djelovanje i došli do dokaza koji ukazuju da je taj nesuđeni kralj centralna ličnost kriminalne grupe koja djeluje na sasvim drugoj, znatno višoj razini, ali koja ima, tvrde istražitelji, i mafijaške karakteristike. Zbog toga je Vittorio Emanuele uhićen u sjevernoj Italiji i sproveden u zatvor u Potenzi. Istražitelji tvrde da su pronašli dokaze kako je upravo Vittorio Emanuele sa svojim vezama dobavljao dozvole od talijanskog ministarstva financija za spomenute kockarske automate, ali bio i organizator prostitucije za bogate klijente kasina. Prisluškivanjem njegovih telefona otkriveno je da je bio dio mreže vrlo utjecajnih ljudi iz politike preko kojih je nastojao nelegalnim sredstvima ostvariti neke šire ambicije vezane uz svoje dinastičke i materijalne interese u Italiji. Pri tome se potpuno vezao uz talijansku desnicu, kojoj je bio spreman i politički pomagati očekujući da će mu se ona odužiti u sferi onoga što je on želio dobiti, a to su nekadašnja imanja dinastije u Italiji. Sadašnji događaji nova su potvrda ranijih indicija da je Vittorio Emanuele težak i beskrupulozan kriminalac, što baca novo svjetlo na ubojstvo koje je svojedobno počinio a za koje nikad nije bio kažnjen.

Dinastija Savoia, na čijem je čelu sada Vittorio Emanuele, stoljećima je vladala Piemontom, a po ujedinjenju i cijelom Italijom. No, dinastija se jako diskreditirala u prvoj polovici 20. stoljeća suradnjom s fašistima i duceom Benitom Mussolinijem. Tada je kralj bio Vittorio Emanuele III. koji je Italijom vladao od 1900. do 1946. Kad je rat završio, a cijela Italija bila oslobođena, kralj Vittorio Emanuele III. je zbog svoje političke krivice 9. svibnja 1946. abdicirao, otišao u izgnanstvo i 1947. umro u Egiptu. Na prijestolju ga je naslijedio njegov sin Umberto II. No, on je bio kralj samo mjesec dana jer je nakon referenduma kojim je ukinuta monarhija i on morao sići s vlasti i napustiti zemlju. U novi ustav unesena je odredba po kojoj muški članovi dinastije Savoia ne smiju stupiti na talijansko tlo dok se ne odreknu prijestolja, a sva im je imovina oduzeta.

Umberto II. je zajedno sa suprugom, bivšom belgijskom princezom Marijom Jose, i njihovo četvoro djece otišao u egzil u Portugal, a potom se preselio u Ženevu gdje je umro 1983. Danas u Italiji gotovo i nema ljudi koji misle da bi se monarhija trebala obnoviti. Zbog toga su se prije nekoliko godina pojavile inicijative da se ukine propis koji zabranjuje muškim članovima dinastije dolazak na talijansko tlo. No, vlasti su tvrdile da se o tome može razgovarati samo pod jednim preduvjetom - da se muški članovi dinastije javno izričito odreknu svog prava na prijestolje, što su oni stalno odbijali učiniti. Zahtjev za ukidanjem tog propisa nije dobio veću podršku u široj javnosti i zato što su članovi dinastije Savoia imali jako loš imidž u talijanskoj javnosti. Današnji princ od Savoje rodio se 12. veljače 1937. u Napulju. Vjerovalo se da će on jednom postati talijanski kralj Vittorio Emanuele IV. Međutim, imao je devet godina kad je zajedno s ocem 1946. morao napustiti Italiju, ali nije živio s njim u Portugalu, nego u Švicarskoj s majkom Marijom Jose koja je napustila muža. Kad je odrastao, počeo se baviti raznim mračnim poslovima i bio upetljan u trgovinu oružjem sa sumnjivim režimima. Iako ga ranije nije odviše zanimao povratak u domovinu, posljednjih godina to se počelo mijenjati, ponajprije zato što je počeo inzistirati da mu se u Italiji vrati imovina dinastije.

On posljednjih godina sve više iskorištava svoje kraljevsko podrijetlo za bogaćenje. Njegov je sin osnovao poduzeće preko kojeg su prodavali robu s grbom dinastije, a svatko je mogao i kupiti članstvo u nekim dinastičkim redovima. No, da bi taj posao bio što profitabilniji, postalo je nužno da se vrate u Italiju. Stoga je Vittorio Emanuele počeo mijenjati svoj nepopustljivi stav prema zahtjevu talijanske vlade da se izričito odrekne prijestolja ako se želi vratiti u Italiju. Na kraju je to napravio na jedan suptilan i posredan način, što je pomoglo da se vrati u Italiju. Nakon dosta natezanja u talijanskom parlamentu taj je ustavni propis ukinut ujesen 2002., te je muškim članovima obitelji Savoia dopušteno da stupe na talijansko tlo. Oni su to uradili u prosincu 2002. godine. No, izborivši se za povratak u Italiju Vittorio Emanuele je ostvario samo jedan dio svojeg plana.

Drugi dio bio je da se domogne imovine koju je dinastija imala u Italiji. Zato je počeo iskorištavati svoje veze, prvo među prijateljima dinastije, a potom i one koje je stvorio s ljudima s kojima je poslovno surađivao. Prisluškujući njegove telefone i prateći njegove aktivnosti, pa čak i potajno ga snimajući tijekom raznih sumnjivih susreta, istražitelji su uspjeli rekonstruirati pravu mrežu njegovih kriminalnih ili političkih kontakata, koja je vrlo zanimljiva. On se u posljednje doba posebno usredotočio na jačanje veza s vodećim ljudima donedavne vlade premijera Silvija Berlusconija, jer je preko nje pokušao ostvariti svoj osnovni cilj - povrat imovine. Tako je prisluškivanjem telefonskih razgovora ustanovljeno kako je žurio s tim jer se plašio da će na parlamentarnim izborima Berlusconijeva koalicija izgubiti, pa će njegov napor propasti, što se i dogodilo.

On se sastajao sa Berlusconijevim glavnim tajnikom Giannijem Lettom i drugim funkcionarima, a čak je uspio i dobiti pomoć nekih visokih vatikanskih prelata u obliku njihove intervencije u vladi u njegovu korist. Zauzvrat je Vittorio Emanuele svugdje diskretno agitirao za Berlusconija, a njegov sin se čak i otvoreno uključio u predizbornu kampanju agitirajući za Berlusconijevu stranku Forza Italia! Vittorio Emanuele je vrlo prisne odnose održavao i s postfašističkom strankom Alleanza nazionale Gianfranca Finija, a posebno je bio prisan s Finijevim glasnogovornikom Salvatoreom Sottileom, koji se stoga i sam našao pod istragom, pa su i njegovi telefoni prisluškivani. Tu su istražitelji došli na trag nečeg sasvim novog - seksualnog iskorištavanja djevojaka koje su željele napraviti karijeru kao voditeljice na državnoj televiziji RAI.

Prisluškivanjem razgovora ustanovljeno je da je Sottile seksualno iskoristio velik broj mladih žena kojima je nudio da će im pomoći u karijeri na RAI-ju, a nekima je od njih stvarno i pomagao. Iz tih razgovora istražitelji su ustanovili da su mu seksualne usluge davale i neke mlade žene koje su postale poznate u talijanskom jetsetu, primjerice, voditeljice Maria Monse i Elisabetta Gregoraci, 26-godišnja sadašnja ljubavnica automobilskog poduzetnika Flavija Briatorea. Iz nekih razgovora se moglo ustanoviti da su i neke vrlo poznate voditeljice RAI-ja bile bliske sa Sottileom, iako sada niječu da su imale seksualne odnose s njim. Ti njegovi prisluškivani razgovori pokazuju da je on imao izniman utjecaj na RAI, što je malo neobično za čovjeka koji je glasnogovornik ministra vanjskih poslova, pa su mu se razne osobe obraćale da za njih intervenira na RAI-ju. Sottile, međutim, nije intervenirao samo kad je riječ o mladim djevojkama, nego i kad se radilo o političkim emisijama. Cijela ova stvar posebno je neugodna za najpoznatijeg talijanskog televizijskog novinara Bruna Vespu, voditelja utjecajne večernje političke emisije “Porta a porta”, jer su uhvaćeni i neki razgovori Vespe sa Sottileom u kojima se Vespa s njim konzultira koga da dovede u pojedine emisije kako bi one ispale povoljnije za njegova šefa Finija ili neke desne političare koje je Vespa očito simpatizirao.

Zanimljivo je da je Vespa nekoliko dana prije njegova uhićenja u svojoj emisiji ugostio upravo Vittorija Emanuelea, njegovu suprugu Marinu Doriju, te njegova odvjetnika koji je nadugačko objašnjavao zašto talijanska država treba Vittoriju Emanueleu vratiti imovinu dinastije Savoia i pri tome čak vrijeđao talijanski ustav, zbog čega je morao intervenirati i sam Vespa. Mnoge sada zanima zašto je Vespa napravio tu emisiju. Istraga se sve više širi i zahvaća sve veći broj ljudi, pa je tako, na primjer, od ponedjeljka zbog nekih sumnjivih poslova pod istragom i supruga Gianfranca Finija. Nije isključeno da istraga krene još više u vrh prijašnje vlade, pa nije stoga čudno što su desni političari počeli žestoko protestirati i zbog istrage, ali i zbog toga što je velik broj transkripata prisluškivanih telefonskih razgovora dospio u novine, što sve jako kompromitira talijansku desnicu.

Ubojstvo turista na Korzici Vittorio Emanuele pucao je 1978. godine na nekoliko jahti s kojih mu je buka ometala san i pritom ubio 19-godišnjeg Nijemca Dirka Hamera. Zbog kraljevskog podrijetla nikad nije osuđen za taj zločin - pariški sud osudio ga je samo za nelegalno posjedovanje oružja. Sitna politika 'malog kralja' Vittoria Emanuelea III. su zbog niskog rasta zvali “mali kralj”. Zvali su ga “mali kralj” jer je i politički bio sitan čovjek. Omogućivši Mussoliniju 1922. da preuzme vlast u Italiji i podržavajući ga 21 godinu, kralj Vittorio Emanuele III. postao je suodgovoran za svu nesreću koju je talijanski fašizam donio Talijanima, ali i drugim narodima.