Zoran Ferić Otkako sam navršio četrdesetu, najbrže starim pred ljeto. U ovo vrijeme, kad završava škola, kad većina ljudi planira godišnji odmor, kad postaje vidljivo da se grad ispraznio a toplina otkriva nesvjesnu ljudsku golotinju, najsnažnije osjećam na sebi učinak godina. I to nije nešto fizički, ne smeta vrućina, ne bole zglobovi i ne otiču noge. Stvar je u glavi. Naime, i starenje, kao što kažu za mnoge bolesti, počinje u glavi. U medijima i javnome prostoru pak širi se optimizam, vjera u blisku budućnost koju čak i poraz naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu može ugroziti jedino na trenutak. Ljeto ne znači samo slobodne dane, opuštenost i toplinu, nego i neočekivane ili ponovne susrete, druženje s onima što ih dugo nismo vidjeli, ubacivanje sebe u fotografije nepoznatih gradova koje ćemo kasnije gledati s nostalgijom. To kasnije, dakako, može značiti i sljedeće zime, ali i za dvadeset godina, kad ćemo konačno postati svjesni kako nam je sada bilo lijepo. Eto, dakle, u ovo vrijeme već više od pet godina sve češće mislim o svojim mrtvima. I to je jedan od najmarkantnijih znakova starenja, možda zato jer se čovjek već pomalo osjeća s one strane. U svojoj čudesnoj knjizi “Nevidljivi gradovi” Italo Calvino opisuje zamišljeni razgovor Marca Pola i Kublaj-kana. Marco priča velikome kanu o gradovima ženskih imena koje je vidio na svojim putovanjima.

Tako opisuje i Adelmu. “Bio je sumrak kad sam se iskrcao. Mornar koji je na pristaništu uhvatio uže u letu i privezao ga za bitvu podsjećao me na jednoga koji je sa mnom bio u ratu i poginuo. Bilo je ono doba dana kad se riba prodaje na veliko. Neki je starac podigao košaru s ježincima na dvokolicu. Učini mi se da ga poznajem. Kad sam se okrenuo, bio je već zamakao iza ugla, ali sam ipak shvatio da sliči ribaru koji više nije mogao biti među živima, jer je već za moga djetinjstva bio starac.” Uglavnom, Adelma je grad u kojemu svaki čovjek sliči na nekoga tko je umro, a koga smo poznavali. Stvar je u tome što je meni u posljednje vrijeme, a pogotovo u ovo doba godine, svaki strani grad Adelma. Idem ulicom, recimo u Bolzanu, i vidim svoju profesoricu iz zemljopisa, koja je davno umrla. Čak onako malo, nesigurno, i kimnem glavom kao da pozdravljam i u prvom trenutku savršeno mi je normalno da ju srećem, čak i to da izgleda onako kako je izgledala prije više od trideset godina. Tek kasnije, kad to lice i taj pozdrav prodru u svijest, shvatim da je to nemoguće. Ali tada je već prošla pored mene i teško mogu utvrditi je li uopće slična toj davno preminuloj ženi, ili ju je sličnom učinila moja potreba da u stranome gradu, u stranoj ulici imam nekoga svog. Tako je i u Trstu, Ljubljani, Beču, uostalom, kamo god putujem, srećem ljude za koje kasnije shvatim da su odavno umrli, čak da se zapravo i ne bih mogao dobro sjetiti njihovih lica kad bih ih pokušavao zamisliti.

Zato sve više izbjegavam gradove u kojima nisam bio, ili pak one koji su mi poznati samo djelomično. Jer se pretvaraju u groblja. Prihvatio sam čak da pred ljeto, u ovo vrijeme, kad sve miriši na kremu za sunčanje, imam i svoj osobni Dan mrtvih. Pada negdje oko Dana državnosti, ali ne znam točno kad će pasti određene godine, on se samo pojavi, nenadano, i već od jutra znam da je to moj osobni Dan mrtvih. Sve se poklopi, toga dana je obično bistro jutro, nema ozbiljnih obaveza da nagrizaju raspoloženje, nema želja, ali ni strahova, sve kao da se odvija u drugome svijetu koji je samo posudio obličje ovoga i smjestio se u njega kao u neku čahuru ili kao demon u ljudsko tijelo i dušu. Tada intenzivno razgovaram s onima koji više nisu tu. Naravno, ne glasno. Još nisam u toj fazi, ali razgovaram. Ponekad se i svađamo. Uostalom, svađanje s mrtvima zanimljivo je i ljekovito jer čovjek može biti apsolutno iskren, čak puno iskreniji nego kada se svađa sa samim sobom. A ima i smiješnih zgoda.

Recimo, majka me pakira za ljeto, kupuje kremu za sunčanje i tanke gaćice, da ne izgorim i da mi ne nazebu bubrezi. Stalno mi priča o opasnostima od sunca i kako je zračenje nevjerojatno jako. -Čekaj malo, umrla si davno prije nego što se počelo o tome tako masovno govoriti. Onda smo sunce još smatrali ljekovitim. - Vjeruj mi - kaže. Ne preostaje mi drugo nego da povjerujem. A onda dodaje: - Jesi primijetio, otkako se Hrvatska osamostalila, sunce je postalo smrtonosno? - Mama, nema to veze. Slučajno se poklopilo. - Ne znam ja - kaže - prošla sam ja NDH. - Nije ti ovo, mama, NDH, ovo je samostalna Republika Hrvatska. Onda se sjetim da je jedva preživjela drugi rat, da su mi dedu zatukli ustaše i da se nekih frustracija vjerojatno i mrtvi teško oslobađamo. - Nemoj si zajebavat mater - javlja se otac, bivši partizan, probijao je Srijemski front i oslobađao Beograd. I on je već četrnaest godina mrtav, ali nije se promijenio. Koliko god ga volim, i ovako mrtav davi me savjetima: - Evo, sad kad si dobio taj honorar od Austrijanaca, ne čitam te tvoje pizdarije, ali lijepo je da te plaćaju, znači nemoj bit mrcina i sve odmah potrošit na lokanje. Rasporedi si malo pare da ti ostane za kasnije. Tu u našoj državi, bez obzira koja je, može bit samo gore.

Nikad bolje. Zato treba uvijek imat neku rezervu. - Tata, imam 45 godina, uskoro ulazimo u Europsku uniju, ne moraš se više brinuti. Počivaj u miru! - Znam ja tebe - kaže. - Nećeš se nikad opametit. Mama mi ponekad stišće prištiće na leđima. - Evo, tu imaš gadan miteser - kaže. Da bi mi stvarno istisnula prišt, mora uzeti obličje moje žene. I ne ustručava se. - Jednom dijete, uvijek dijete - kaže mi i namiguje. I tako, toga dana, narazgovaramo se do mile volje, a moj rodni grad pretvara se u Calvinovu Adelmu, pa i ja, kao i Marco Polo u knjizi, pomislim: “U životu dođe čas kad je među ljudima koje smo poznavali više mrtvih nego živih. I um odbija prihvatiti druge fizionomije, druge izraze: na sva nova lica koja susreće utiskuje stare kalupe, za svako pronalazi masku koja mu ponajbolje pristaje.” Još uvijek poznajem više živih nego mrtvih, međutim, broj ovih drugih opasno raste.