Vedrana RudanSvakoga tjedna u Hrvatskoj jedna žena izgubi život u ratu s kućnim nasilnikom. Dvije tisuće i prve ubijeno ih je 65, dvije tisuće i druge 53, dvije tisuće i treće 56, dvije tisuće i četvrte 71, dvije tisuće i pete 62, dvijetisuće i šeste... Sve ubijene sirotice bile su vijest dvadeset i četiri sata. A onda je dana 16. lipnja na dječjem igralištu Doma za nezbrinutu djecu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici 22-godišnji suprug Tomislav Jakopović ubio Jelenu Sabinu Jakopović. Zašto fotografija leša baš te žene do danas nije sišla sa stranica novina i ekrana hrvatskih televizija, iako Svjetsko nogometno prvenstvo traje? Zato što je gospođa Neva Tölle, koordinatorica Autonomne ženske kuće, najavila kaznene prijave protiv djelatnika “nadležnih institucija”.

Tko su “nadležne institucije”? To je Centar za socijalnu skrb Ivanić Grad, koji je dijete oduzeo majci, a onda dopustio i majci i ocu nasilniku da posjećuju dijete. To je i Općinski sud u Ivanić Gradu. Gospođa Tölle tvrdi da su obje institucije pomogle zločincu da počini zločin. Zato su žene u petak mirno prosvjedovale pred Ministarstvom pravosuđa vjerujući da prosvjedom mogu uznemiriti hrvatske suce. Oni će onda, jako uznemireni, ubuduće osuđivati nasilnika, ne žrtvu?! Sve što je gospođa Tölle u proteklih desetak godina učinila za mučene žene herojski je čin. S toliko žara boriti se za prava prebijanih žena u ovakvoj Hrvatskoj, uložiti toliki trud da bi se od surovog režima izvukla koja kuna za izubijane sirotice koje su se sa svojom djecom sakrile u kućici na tajnoj adresi, pravi je podvig.

Gospođa Tölle je žena koju u današnjoj Hrvatskoj, zemlji zločina, nepravdi, korupcije, nogometa i mržnje prema ženama, malo tko može shvatiti. Ima dobrih i plemenitih ljudi, gospođa Tölle jedna je od njih, ali, s druge strane, ipak takozvani normalni građanin ove zemlje ne može a da toj gospođi ne postavi pitanje, ej, gospođo Tölle, znate li vi uopće gdje živite? Ajmo redom. Žene su mirno prosvjedovale pred Ministarstvom pravosuđa? I? Što će se dogoditi? Hoće li ih primiti gospođa ministrica Ana Lovrin, obećati im nešto, reći da joj je žao što je jadna žena bijedno skončala uz nemalu pomoć sa strane? Neki govore da je i gospođa Lovrin žena, zato ima smisla prosvjedovati baš pred njenom kućom? Sirote prosvjednice! Kakvi su naši ministri? Kakvi su naši suci? Naši ministri su spodobe koje su, obučene u crveno-bijele štrace, urlale u Njemačkoj i svršavale na tribinama kad bi “Naši”, uz nadljudske napore, uvalili loptu u mrežu. Ovih dana vjerojatno plaču na crveno-bijelim sisama svojih kurvi jer su “Naši” otišli doma. Možda će “Našima” zato dati još 700 milijuna kuna naše love, prva donacija nije im ubrzala trk. Znam, reći ćete da sam dosadna, ipak, ponavljam, u našem Ustavnom sudu sjedi suspektni silovatelj, gospodin koji je u hrvatskom koncentracijskom logoru pokraj Mostara navodno silovao mladu muslimanku. Je li u zemlji u kojoj je ustavni sudac suspektni silovatelj realno očekivati da će naše suce uznemiriti ubojstvo žene koja je Nitko i Ništa? Nema šanse.

Gospođa Tölle kao da ne čita što pišu naše novine, kao da ne gleda naše televizije. Tako jedan ugledni kolumnist piše kako je nemoguće izbjeći sudbinu. Ako je zli mužjak odlučio umlatiti svoju ženku, nitko joj ne može pomoći, najmanje nekakav Centar za socijalnu skrb ili sud. Gospodin zaboravlja da na ovome svijetu institucije postoje upravo zato da bi obične građane zaštitile od “sudbine”. Ne prečesto, samo kad zločinac svoje vlasništvo ubije na posebno okrutan način ili kad na Općinskom sudu u Zagrebu u jednom danu pobije nekoliko žena, novinari zatraže stručno mišljenje od vrsnih stručnjaka. Zato se neki dan na našim ekranima ukazao nekakav doktor Gruden.

Podrugljivo se smiješio i izjavio: “Mi smo sretni u agresiji.” Mi? Tko smo mi? Mi smo on i ja? Ja nisam sretna u agresiji. Što je gospodin doktor Gruden htio reći? Jelenu Jakopović je njena smrt zapravo usrećila? Ona je živjela u nadi da će biti umlaćena? Dragi doktor Gruden, stručnjak za sreću i agresiju! U cijelu se priču uvalila i gospođa Dorica Nikolić, državna tajnica Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Bešćutna gospođa, koja se u TV studiju privatne televizije odvratno rugala mrtvoj Jeleni Jakopović, smatra potpuno normalnim što se njen i naš ministar nije oglasio na ovu krvavu temu. I ja to smatram normalnim, kakva zemlja, takav ministar, ali... Smije li gospođa Nikolić javno pokazivati svoje prostaštvo?

Nismo li mi građani zaslužili bar pristojnost od gospođe koja je plaćena da se bavi socijalnim radom? Umjesto da u emisiji privatne televizije bude pristojna i kaže nešto o temi vezanoj uz posao za koji je plaćamo i nešto sitno na temu nogometa, kad je već pristala da u istoj emisiji govori i o pokojnoj Jeleni Jakopović i o nogometu, prestrašna Nikolić predstavila nam se kao vrsna poznavateljica igre iza koje stoje najveći svjetski proizvođači piva. Od nje smo doznali mnogo toga o nekakvom Srni koji je nekamo pucao, spominjala je i nekog Viduku koji je otišao odavde da bi nam ga uvalio u Njemačkoj. Ej?! Ej, gospođo! A zdravstvo, a socijalni rad? Želite li to vi postati nova izbornica? Sve bi bilo smiješno da nije stravično. Još je gore što ova Hrvatska ima gospođu Tölle koja ne odustaje. Zašto se Hrvatice ne kolju u tišini? Da se oko poneke mrtve jadnice ne diže tolika halabuka, nikad na ekranu ne bismo vidjeli Doricu Nikolić i doktora Grudena ni čitali o “sudbini”. Ne bismo ni slušali jezive priče o našim sudovima i centrima za socijalnu skrb koji će ovih dana, u vezi s ovom jezivom pričom, biti proglašeni nevinima. Naravno. Ni centri ni sudovi ništa ne mogu učiniti Sudbini koja uvijek za vrat hvata sretne u agresiji. Draga gospođo Tölle, odustanite. Da vas, sretnu u agresiji, ne zgrabi Sudbina.

>email to:Vedrana Rudan