Novi vatikanski državni tajnik Tarcisio Bertone Papa Benedikt XVI. donio je najvažniju kadrovsku odluku svojega dosadašnjeg pontifikata. Odlučio je da novi vatikanski državni tajnik bude talijanski kardinal Tarcisio Bertone, dosadašnji nadbiskup Genove, te prije dugogodišnji član rimske kurije. On će naslijediti dosadašnjega vatikanskoga državnog tajnika kardinala Angela Sodana, koji je već prije tri godine, kada je napunio 75 godina, u skladu s vatikanskim uzusima o umirovljenjima zamolio Papu da ga oslobodi te dužnosti. No tadašnji papa Ivan Pavao II. odlučio je Sodana zadržati na njegovu položaju, a i Benedikt XVI. nakon svojeg izbora smatrao je da bi bilo dobro da Sodano još neko vrijeme obavlja svoju funkciju na kojoj je bio od 1990. S druge strane, znalo se da novi papa namjerava napraviti velike kadrovske promjene u vrhu vatikanske administracije, neke poteze u kadrovskom preustroju je već napravio prijašnjih mjeseci, a sada je napravio i najvažniji potez. Izbor Tarcisija Bertonea na taj položaj nije veće iznenađenje, jer je Bertone bio vrlo istaknuta osoba rimske kurije, kardinal značajnog ugleda, za kojeg se za posljednje konklave čak tvrdilo da je “papabile”, da je jedan od onih koji bi mogao biti izabran za papu.

On je vrlo operativan, vrlo komunikativan, obrazovan, vrlo rječit, stoga je nerijetko i gost u talijanskim tv-emisijama koje se bave najaktualnijim temama Crkve. Veliki je ljubitelj nogometa, pa je na talijanskoj televiziji komentirao u izravnom prijenosu po jednu prvoligašku nogometnu utakmicu obaju genoveških klubova Sampdorije protiv Juventusa i Genove protiv Torina, te jednu utakmicu talijanske nogometne reprezentacije. Bio je u ime Crkve umiješan i u neke zanimljive recentne javne diskusije vezane uz crkvenu problematiku, pa je tako, na primjer, bio glavni glasnogovornik Vatikana u raspravi o kontroverznoj knjizi i filmu “Da Vincijev kod”. Kardinal Bertone ima impresivnu crkvenu biografiju, a neki detalji iz nje jasno pokazuju zašto ga je Papa imenovao na čelo rimske kurije. Tarcisio Bertone rodio se 1. prosinca 1934. u pokrajini Piemonte, u selu Romano Canavese, pedesetak kilometara sjeverno od Torina, u velikoj obitelji kao peto od osmero djece.

Završio je srednju školu u Torinu te vrlo mlad, 1950., ušao u salezijanski red. Taj katolički red osnovan je u 19. stoljeću u prvom redu da pomaže siromašnoj djeci u industrijaliziranim područjima, obiteljima koje su se našle u teškim proleterskim prilikama kao žrtve socijalnih mijena izazvanih industrijskom revolucijom. Taj je red u početku bio prije svega poznat po humanitarnom radu, a u posljednje doba stekao je i reputaciju zbog svojeg edukativnog rada posebno u sferi sveučilišne nastave, pa su članovi tog reda i brojni vrhunski katolički intelektualci u koje svakako spada i Bertone. On je zaređen 1960., kada je i diplomirao teologiju s radom o toleranciji i vjerskoj slobodi. Nastavio je studij na salezijanskom sveučilištu u Rimu te je postao doktor kanonskog prava. Bertone je 1967. na Papinskom salezijanskom sveučilištu, kako se ono danas zove, počeo predavati teologiju, a 1973. preuzeo je tamo katedru kanonskog prava, te je taj predmet predavao sve do 1991. Bio je vrlo aktivan i u drugim sferama, djelovao je u raznim rimskim i talijanskim župama, pisao knjige, te radio kao savjetnik u raznim odjelima rimske kurije, no najviše u Kongregaciji za nauk vjere.

Godine 1989. imenovan je za rektora Papinskog salezijanskog sveučilišta, a 1991. Ivan Pavao II. imenovao ga je nadbiskupom grada Vercellija u njegovoj pokrajini Piemonte. Devedesetih godina bio je sve aktivniji u rimskoj kuriji, pa ga je 1995. Papa imenovao za tajnika Kongregacije za nauk vjere, kojoj je tada na čelu bio kardinal Joseph Ratzinger, današnji papa Benedikt XVI. Oni su vrlo blisko surađivali, te je tada današnji papa imao priliku upoznati sve Bertoneove kvalitete. Bertone je vrlo često javno u ime Vatikana iznosio stavove o pitanjima vjere, pa je svojedobno iznio i mišljenje Vatikana o Međugorju, te podržao stav biskupa iz BiH da tamošnja čuda nisu dokazana. Poznato je da je Bertone vrlo konzervativan u pitanjima pobačaja, kontracepcije i umjetne oplodnje. Za njega kažu da se kao svećenik ponašao po načelu: “Nema milosti prema grijehu, ali treba biti samilostan prema grješniku.” O Bertoneu se počelo više govoriti 2000., kada mu je Papa dao vrlo važan i osjetljiv zadatak, da u ime Vatikana rukovodi objavljivanjem tzv. Treće fatimske tajne, te da objavi njene komentare.

U Portugalu je 1917. troje djece obznanilo da im se na jednoj stijeni nedaleko od sela Fatime nekoliko puta prikazala Majka Božja, te da im je prenijela tri pretkazanja. Prve dvije tajne, od kojih je jedna bila predviđanje novog svjetskog konflikta, do kojeg je doista došlo 1939., a druga govorila o budućim događajima u Rusiji, obznanjene su javnosti 1941., ali ne i treća, navodno stoga što je Majka Božja rekla da ona mora ostati tajnom do 1960. Kada je ta tajna objavljena 2000., čulo se objašnjenje da je tim proročanstvom bio najavljen pokušaj Turčina Alija Agce 1981. da ubije Ivana Pavla II. To je objavljeno tek nakon što su u Vatikanu zaključili da se ono što se u proročanstvu predviđalo zapravo već dogodilo. Bertone je tih dana 2000. najviše govorio o tom proročanstvu, objašnjavao ga, te svojim objašnjenjima izazvao i neke kontroverze.

Njega su posebno kritizirali jer je u jednom službenom objašnjenju rekao da je objavljivanjem Treće fatimske tajne “označen kraj doba žudnje za vlašću i zlom”, što bi pak značilo da počinje “doba mira”, a tomu nije bilo tako jer je nakon objavljivanja te tajne došlo do napada 11. rujna 2001. na New York i Washington, te invazije Iraka. Unatoč tome, on je ostao čovjek u kojeg je Papa imao najviše povjerenja, a nije izgubio niti povjerenje svojeg neposrednog nadređenog kardinala Ratzingera, nego je naprotiv njihova ocjena bila da je on odlično obavio taj delikatan posao. Bertonea je Papa 2003. imenovao nadbiskupom Genove, te potom i kardinalom. O njemu se počelo iznova mnogo govoriti kada je početkom 2005. imenovan da u ime Vatikana vodi propagandnu akciju protiv knjige “Da Vincijev kod”, koja je zbog svoje interpretacije života Isusa Krista jako uznemirila Crkvu. Upravo je Bertone bio najviše pozicionirani član kurije koji je o tome dao niz intervjua. U jednom od njih rekao je da on knjigu ne smatra običnim književnim trilerom kakvih na stotine izlazi svake godine diljem svijeta, nego opasnim antikatoličkim pamfletom, kakvi su, pokušavajući uništiti Katoličku crkvu, izlazili u 19. stoljeću. Bertone je iza svega toga vidio veliku urotu. Kada je Papa 2. travnja 2005. umro, među kardinalima koji bi mogli biti izabrani za papu spominjao se i Bertone, ali nije bio u prvom krugu kandidata. Nakon što je kardinal Ratzinger vrlo brzo, već u četvrtom glasovanju, izabran za papu, neki su talijanski listovi otkrili da je tome snažno pridonio upravo Bertone koji je u konklavi kod drugih kardinala žustro agitirao za svojeg dotadašnjeg šefa Ratzingera pozivajući ih da glasuju za njega.

Nakon što je Ratzinger 19. travnja 2005. postao papa Benedikt XVI., Bertone je ovako svojim omiljenim nogometnim terminima opisao kakva je razlika između Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.: “Crkva je našla svojeg Beckenbauera, povučenog režisera. Ivan Pavao II. bio je nadahnuti centarfor, a Benedikt XVI. je vezni igrač, kakvih je srednja Europa jako mnogo dala. On će slati lopte napadačima, kardinalima, svojim suigračima koje je već pozvao da krenu u napad nove evangelizacije.” Nakon ustoličenja Benedikta XVI. bilo je mnogo spekulacija da će novi papa imenovati upravo Bertonea za svojeg nasljednika na mjesto šefa Kongregacije za nauk vjere, u kojoj su njih dvojica tako blisko surađivali, ali je na to mjesto Papa imenovao američkog nadbiskupa Williama Levadu, jer je za Bertonea očito čuvao još važnije operativno mjesto. Svoju odluku da ga imenuje za Sodanova nasljednika na položaju vatikanskog državnog tajnika Benedikt XVI. obznanio je službenim objavljivanjem pisma što ga je Papa poslao Genoveškoj nadbiskupiji, u kojem je obavještava da će njen nadbiskup sredinom rujna u Rimu preuzeti novi posao.

U tom pismu on je jasno dao do znanja da je krupnu ulogu u njegovoj odluci imalo baš njihovo višegodišnje poznanstvo i suradnja, te povjerenje koje se tada stvorilo. \'Ne dopuštaju se službena hodočašća' Kao tajnik Kongregacije za nauk vjere, Bertone je 1996. morao odgovoriti na pitanje francuskog biskupa Leona Taverdeta o opravdanosti hodočašća u Međugorje. Bertone je u pismu napisao: "Vaša Ekscelencijo, Čast mi je obavijestiti vas da su o autentičnosti dotičnih prikazanja biskupi bivše Jugoslavije u svojoj deklaraciji objavljenoj 10. travnja 1991. u Zadru potvrdili: '... na osnovi dosadašnje istrage ne može se ustvrditi da je riječ o natprirodnim prikazanjima i otkrivenjima. Ipak, brojni skupovi vjernika koji dolaze u Međugorje potaknuti vjerskim i drugim motivima, zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb na prvom mjestu biskupa dijeceze i ostalih biskupa, da se Međugorje i sve povezano sa zdravim štovanjem blagoslovljene Djevice Marije promiče u skladu s crkvenim učenjem..." Rezultat ovoga je da nije dopušteno organizirati službena hodočašća u Međugorje, shvaćeno kao mjesto autentičnog marijanskog ukazanja, na župnoj ili biskupijskoj razini, jer bi to bilo u suprotnosti s onim što su biskupi bivše Jugoslavije potvrdili u spomenutoj deklaraciji.