Objavljeno u Nacionalu br. 554, 2006-06-26

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Kranjčar s ponosom srlja u budućnost

Srećko JurdanaSrećko Jurdana Kad trener, kojem je sudac poklonio neriješeno, izjavljuje da ga je sudac pokrao, nesumnjivo se radi o treneru s vizijom. Legendarni Poll, Graham Poll, poništio je na prošlome Svjetskom prvenstvu Italiji dva regularna gola protiv Hrvatske; na aktualnome za Australiju nije svirao dva penala čista kao suza - težak faul nad Vidukom i hands Tomasa - a pritom je još u igri zadržao i hrvatskoga igrača s dva žuta kartona. Unatoč tome, Kranjčar izjavljuje da je sudac njegove oštetio. Gospodin Kranjčar zna tajnu: možda je Pollov zadatak bio da Hrvatsku po bilo koju cijenu dovede do pobjede. Plaća li u Hrvatskoj netko tog Polla? Je li čovjek možda profesionalni lobist u formi suca? Sačuvaj Bože, poznato je da u nogometu - svjetskom ili hrvatskom - korupcije nema. Ovdje ćemo stati na loptu, bez želje da se pretjerano razbacujemo špekulacijama ili kiselom ironijom. U nizu aspekata, nogomet to potvrđuje, Hrvatska je manje smiješna, a više žalosna zemlja.

Televizijski prenositelj Bruno Kovačević izjavio je uoči utakmice s Australijom kako se nada da australskome igraču Viduki nitko neće srušiti kuću pokraj Dubrovnika, dajući usput adresu gdje se ta kuća nalazi. Na normalnoj televiziji odletio bi s posla zbog te euforične implicitne prijetnje, jednako kao i Božidar Sušec koji - kao komentator u radnom odnosu - preko televizije reklamira pivo. No, sve je ovdje moguće, sve se tolerira u ozračju toplih međuljudskih odnosa definiranih interkriminalnom suradnjom. Debakl reprezentacije na Svjetskom prvenstvu demistificira hrvatsku društvenu trulež i interesne asocijacije koje u hrvatskom nogometu caruju.

Nakon bijednih utakmica s Japanom i Australijom - protiv Brazila dojam je bio za nijansu bolji samo zato što je protivnik igrao s osamdeset posto snage - izbornik Kranjčar mogao je za javnost izreći samo dvije magične riječi: “Dajem ostavku.” I to bi se dočekalo pljeskom. Umjesto toga, počeo je tražiti alibije, i najavio ostanak do daljnjega. Tvrdi kako ga njegov minuli rad - odlazak reprezentacije na Svjetsko prvenstvo - potpuno amnestira od neuspjeha na tom prvenstvu. “Hrvatska se mora zadovoljiti isključivo sudjelovanjem na velikim natjecanjima”, govori Kranjčar, “i ne treba na njima očekivati neki rezultat“. Kome on prodaje tu demagogiju “hrvatske realnosti”, tu mudrost nižerazrednosti kakva se - kad je o nogometu riječ - više ne prihvaća ni u četvrtome svijetu? Zemlji koja je prije osam godina na Svjetskom prvenstvu bila treća, a mogla je biti i druga ili prva da je tadašnji trener to htio, i koja se u međunarodnim nogometnim krugovima još uvijek respektira kao ime. I države s mizernom nogometnom tradicijom na svjetska prvenstva danas putuju s ambicijama, po rezultat, a Kranjčar od Hrvatske traži zadovoljstvo nihilizmom. Svoju demagogiju Kranjčar prodaje naciji koja je u svojoj kolektivnoj svijesti razvila spoznaju da su hrvatski potencijalni dosezi bitno veći od onih kakve definira selektor u svojim kvaziobjektivističkim alibi-istupima. Ta spoznaja nije lišena utemeljenja.

Protiv Kranjčara govore upravo argumenti koje on navodi u svoju korist. Ako je reprezentacija mogla proći kvalifikacije s teškim suparnicima, jasno je da je nešto od tih sposobnosti iz nedavne prošlosti mogla pokazati i na glavnom turniru. Publika je to očekivala. Navijači su se mobilizirali kao nikada prije, jer osjećali su - na iracionalan način - da Hrvatska ovaj put može. Selektor im zbog tog osjećaja danas očitava lekciju. Koje ste vi pristrane budale, dragi navijači, ako ste pomislili da Hrvatska može nešto učiniti protiv Japana i Australije... Tko će se nositi s tim velesilama! Slušajte mene, vašega odabranoga izbornika: Hrvatska treba biti presretna što je na Svjetsko prvenstvo uopće ušla, jer to je njen krajnji domet, a ja sam ga u svojoj veličini uspio realizirati, i zato je red da za vijeke vjekova ostanem to što jesam. U svojoj bijedi filozofije Zlatko Kranjčar nije originalna pojava. Tradicija selektorske nesmjenjivosti dominira ovim prostorima još od “Čiče” Miljanića. Uzroci poraza uvijek su negdje drugdje, nikada ne u njemu. Krivi su - uglavnom - navijači, koji previše očekuju od igrača “kojima se na borbenosti nema što zamjeriti, ali su po kvaliteti tu gdje jesu”. Ta hrpetina floskula i besmislica trajan je pratilac hrvatskoga nogometa, tako da i Kranjčar - ni po čemu iznimka - na njoj danas pokušava preživjeti. Nekadašnji veliki napadač, svakako jedan od najboljih koji su ikada igrali u Dinamu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, danas je kao izbornik uspostavio taktiku u kojoj se nitko ne usuđuje pucati na gol.

Ona se kondenzirano očitovala na primjeru Tudora koji je protiv Australije u zadnjoj minuti imao mrtvačku priliku, ali i on je - umjesto da po kratkome postupku zabije - nastavio slijediti ideju jalovoga kombiniranja (bez obzira na to što bi u slučaju hrvatske pobjede utakmica pouzdano bila poništena zbog sudačke pogreške sa Šimunićevim kartonima). Cijela Kranjčarova “lukava defenziva” bila je sinonim za paniku kao posljedicu teškoga straha od odgovornosti. Nećemo dalje raščlanjivati poznate stvari. Slab taktičar i još lošiji psiholog, osim toga i nepotist, Kranjčar danas za sebe agresivno traži novu priliku, koju mu Vlatko Marković i daje. Kranjčar ostaje, kaže Marković. Dixit. Howgh. To znači da će se Hrvatska - u duhu Kranjčarovih mudrih poruka - ubuduće zadovoljavati časnim sudjelovanjem i ranim ispadanjem. Kranjčarov lobi pokušava njegov slučaj brzo skinuti s nacionalnoga dnevnoga reda, a u tome - čini se - nailazi i na razumijevanje krugova oko Sanadera koji fenomen nogometa u ovom trenutku doživljavaju kao političku šaku u želudac i priželjkuju da se sve to što prije zaboravi, odnosno da se fetiš svjetskog prvenstva brzo zamijeni fetišem europskog.

Samo naprijed, u Hrvatskoj se razvija niz intrigantnijih tema od Kranjčara i njegovoga debakla, s kojima treba konfrontirati javnost: tu je časna peder-parada, pa utjecaj Vesne Škare-Ožbolt na uzgoj slavonskih veprova, picokijada u Đurđevcu, dramatičan statistički porast broja golih turista na Hvaru... Okus nihilističke besmislenosti, koji iza sebe ostavlja dragi vođa Cico Kranjčar, neće - međutim - tako brzo ispariti sa scene. Umjesto da se pokrije ušima i nestane, čovjek pljuje navijačima u lice i tvrdi kako je nezamjenjiv. STUPAC TJEDNA Aeromiting; Damir Mejovšek Stanoviti Pučko, ekshibicionist koji je svojim zmajem volio letjeti oko zagrebačkih nebodera i po tome bio poznat policiji i nadležnim službama, zaletio se nakon zadnjega aeromitinga u jedan od njih i poginuo, demoliravši pritom nečiji stan. Nije bilo drugih žrtava, iako ih je moglo biti.

Tko je tolerirao nesuvislo letačko razmetanje tog Pučka nad velegradom, i hoće li tu biti pokrenuto pitanje odgovornosti? Osim toga, kako se može dopuštati da tijekom svakog aeromitinga vojni MiG-ovi izvode ekshibicije nad stambenim četvrtima Zagreba? Gdje toga ima? Dogodi li se kvar na nekom od tih problematičnih zrakoplova, može doći do tragedije bez premca, no ekshibicionistički porivi kod državnih organa evidentno dominiraju nad racionalizmom. * * * Umro je Damir Mejovšek, ikona Zagreba, odličan karakterni glumac, komičar i dragi prijatelj. Zanimao se za alternativnu medicinu, cijenio je principe zdravlja, ali nije mu padalo na pamet da njima podređuje svoj opušteni način života. Bio je duhovit, karakterističan i nezamjenjiv, osim svega i veliki patriot s kojim je autor ovih redaka devedesetih obilazio banijska bojišta. Otišao je.

>email to:Srecko Jurdana

Vezane vijesti

Mandat na raspolaganju: Polančecova sudbina u rukama premijerke

Mandat na raspolaganju: Polančecova sudbina u rukama premijerke

Iako su koalicijski partneri HDZ-a, prvenstveno HSS i SDSS, posljednjih dana inzistirali da politički dio afere Podravaka bez rasprave u Saboru… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika