Već nakon nekoliko poglavlja Prtenjačina romana (a sva su kratka taman za dah čitanja) pomislila sam da tekst ima, premda očito brušen, onu sočnost koja potječe iz biografije, tj. mnoštva stečenih životnih iskustava. Naime, postoje pisci koji prema američkim modelima svladaju metode iz radionica kreativnog pisanja pa potom stvaraju tekstove koji lijepo zvuče, ali su šuplji, isprazni i jalovi jer se njima samima ništa zanimljivo nije dogodilo u životu. Kao i junk food: privlačno izgledaju, ali su nezdravi i daju prazne kalorije, k tome - bljak - uvijek su jednakog okusa. Međutim, postoje i pisci koji uz darovitost i baratanje tajnama zanata imaju "ono nešto" u biografiji po čemu su drugačiji, možda samo neku bizarnost, nabrali su pregršt raznolikih iskustva, za nešto su se u životu morali izboriti i pomučiti, bili su negdje na nekom rubu, ne daju se ugurati u šprancu, ima neke "šporkice" u njima, začinjeni su, uvijek drukčiji. Jasno, Ivica Prtenjača je među tim drugima.

Dakako, svatko ima neki svoj tajni sastojak i postupak, ali recept domaćeg pisca koji se želi probiti na sve te famozne ljestvice i dobiti medijsku pozornost, nekako se jasno nadaje u posljednje vrijeme: uzmeš gusti temeljac od svoje biografije, izmiksaš ga i uspjenušaš; nježno dodaš sastojke od mariniranih, paniranih, pirjanih, prepečenih, blanširanih osoba koje si susretao - ali nadjevene maštovito neprepoznatljivim sastojcima; vješto poslažeš u nauljeni pleh (a možeš se praviti da radiš i casserole) domaće svakodnevice, pobrašnjen pregrštom onog što tako dobro poznaješ da se ne možeš poskliznuti; obilno zaliješ umakom umućenim od umjerene količine pasiranih trivijalnosti (premda su to zapravo: opća mjesta), sitno sjeckanih rariteta, oguljenih stereotipa, omekšalih mudrih spoznaja, filetirane osobnosti i konzervirane prošlosti; začiniš flambiranim seksom od zabranjene ljubavi, prstohvatom papra društvene nepravde, dodaš koju kap egzotičnog piri-pirija dešperacije, kosano grizodušje i žele optimizma; na kraju obilno poprskaš madeirom od stila i pustiš da se okusi prožmu.

Šalu na stranu, ali prema proznome prvijencu (jer u poeziji je već dokazao umješnost) Ivice Prtenjače, Riječanina na radu u Zagrebu, ispada da je sjajan kuhar: ne samo što je umio odgonetnuti recept (konzumiranjem na tržištu dostupnih jestvina te vrste, kao npr. jednako dražesnog i uspješnog romana Ljubav je sve, Osječanina Krešimira Pintarića nastanjenog u Zagrebu), nego je poput kakva pravog chefa dodao ono nešto jedinstveno svoje, prilagodio recept sebi i svome ukusu, inventivno preinačio sastojke i kreirao slastan zalogaj. Čitak, pitak, ukusan, probavljiv, zasitan.

"Noć je sjala kao riblja krljušt na novinama pomiješana s krvlju i iznutricom, slušao sam radio dokasna, zaspao sam nesretan." - jedna od rečenica iz knjige kojima me chef Prtenjača "skuhao" (nije ta kulinarska metafora hirovitost bez pokrića!) nije samo puka "izdajica" zatomljenog pjesnika u proznoj zamci, nego je iskaz prozaika kojem poeta možebit jest alter ego, ali nisu u svađi. Njegov junak, koji u prvom licu pripovijeda što mu se događa od dana kada se zaposlio u zagrebačkoj knjižari jer u Rijeci nije imao posla pa do dana kada je odlučio ad acta staviti svoju ljubavno-seksualnu pustolovinu s mlađahnom susjedom, uvjerljiv je i vjerodostojan glas mlade osobe humanističke izobrazbe iz de facto nepostojećeg srednjeg "staleža" koja živi hrvatski svagdan prvog desetljeća dvadeset prvog stoljeća. Promišljeno ili pak ne, ta nota društvenog ipak je diskretna, premda u svome bouquetu zanimljiva u slojevima, primjerice u skiciranim sporednim likovima: od bogatog zagrebačkog liječnika, preko narkića koji krade knjige, do pogrešno procijenjenih kolegica na poslu ili oštre prosudbe ispraznog zagrebačkog šminkeraja ("Imaju njegovane nokte i skupe mobitele, skupe frizure, jaku šminku i neprestano govore jebote i jebem ti mater. To im služi da se oslone, da razmisle koju od skoro stotinu riječi koje znaju žele upotrijebiti. Super, super, super, eto, tako objašnjavaju ako je nešto dobro, lijepo ili na bilo koji način fascinantno.") . Tja, ali osjeća se i u količini piva ispijenih na tim stranicama…

Dakle, u svojoj tridestčetvrtoj desperados koji želi dokazati kako sudbina nije pitanje slučajnosti nego izbora, stiže u metropolu preuzeti posao knjižara u knjižari s kolegicom koja ima dečka pisca i zgođušnom nešto mlađom šeficom s lijepim ključnim kostima i problematičnim dečkom. Usto je, tuga pregolema!, podstanar, na trenutke "Pale sam na svijetu" ("… u meni je rasla samo misao o tome kako je moguće da čovjek umre sam, na tako jadan način, da se zagrcne nakon neke pijanke… I da nema baš nikog tko će nazvati, tko će doći i pokucati na vrata, ući i spasiti stvar."), senzitivac koji je rano i, dovoljno zanimljivo za romanesknu zgodu (u katoličkoj patrijarhalnoj sredini), spoznao kako put do ženskog srca vodi preko blago (hmm: skrušeno?) izgovorenih riječi molbe za oprostom tj. priznanjem da je bezgrešno muško ipak zgriješilo, hedonist koji voli "smisao za humor, eros, pamet, dobrotu i ljepotu", usprkos tome što mu je pivo uvijek prvo na pameti. Ali sve mu možete oprostiti jer je jedan od onih, zlobnici kažu na prste izbrojivih, čudaka koji slušaju Treći program ("Intervjue sa stranim piscima i likovnim umjetnicima. Napipam ono što volim: melankoliju, tužnu pomirenost, avanturu stvaranja. Za većinu tih ljudi čujem prvi put u životu. Slušam poeziju.") i čak razlikuju suptilnosti i (ne)kultiviranost u glasu spikera ("Spiker je imao krasan glas, stara zagrebačka škola, krasno za čuti sve i da govori o problematici tiskanja telefonskog imenika."). Netko takve provenijencije mogao bi zamijetiti kako poput negdašnjih ženskih književnih junakinja, ta muškarčina priznaje da potajice u sebi očekuje kako će ga neka čarobna ljubav spasiti te "mizerije i sjebanosti" ("Sve mi se činilo poprilično mizernim, nekako uskim i sjebanim. Mislio sam, ako već budem s nekim ta će ljubav biti nešto više"). I eto nje doslovce preko puta! Naime, naš se podstanarčić-knjižar zagledao u lijepu srednjoškolku iz dobrostojeće obitelji u stanu nasuprot svojeg. Mic po mic, sms sim i sms tam, nabaciš režiranu slučajnost uz neke dodatke i šarm. Naposljetku mu je ta čarobna, mekušna i podatna Ema priredila "portugalsko popodne" i otvorila nekoliko novih poglavlja njegove životne knjige. Strastvenih. Usput mu događa radna svakodnevica i svjedok je mijenama života ljudi oko sebe. Suočava se i s vlastitim pogrešnim prosudbama. Ne jednom. Ali ne žali i iznova plijeni iskrenošću: "Zasramio sam se. Moj maleni život u kojem nitko koga volim nije otišao prerano, u kojem je priroda, na neki način, slijedila samu sebe i u kojem su se stvari događale bez rezova, lijegale su jedna na drugu kao prašina, taj život preplavio me svojom običnošću. Točnije, svojom strašnom, neherojskom tupošću." Ali, u tom trenutku, ako već nije i prije, On će postati vaš junak - jer živjeti svoj život do kraja, dosljedan sebi i svojim snovima, danas i ovdje jest junaštvo, kao što je i iskrenost prema sebi: "Donosim mnogo zaključaka i premalo odluka, ali tako je cijeloga mog života."

Pa nije važno, nije to važno, Ivice, ionako uvijek netko drugi donese one presudne odluke umjesto nas - one koje nam odrede život u globalu, a onda se mi tješimo dekoriranjem detalja. I to je dobro, pa čak i lijepo u svojim bolnim podrobnostima. Bit će da je danas mudrost spoznati gdje su nam granice tih lijepih, utješnih trenutaka maštanja iz nedužnih godina kad sve se činilo mogućim. Barem u snohvaticama. A odrasti znači spoznati da se moramo odreći nekih iluzija (jerbo, vraga mu, ako smo rođeni s takvim genetskim kodom stalno stječemo nove ili je stečenih toliko da ih se nikad ne riješimo) i suočiti se s gubitkom. Hrabro i odlučno! Kao što će to učiniti i Prtenjačin junak - rezolutno i dojmljivo.

U trenutku kad mu jebežljiva i iskrena mlađahna Ema bude šapnula: "… Znaš, ne mislim da si ti loš, super si ti, ali ti mene ne voliš. Koliko god da mi je s tobom lijepo, ipak, dalek si, oprosti, ali nekako si sjeban, kužiš." - on će biti spašen a ona postati pravom mudricom ženskog roda koja je znala odabrati muškarca koji je "uvijek tu kad ga trebam i kad ga ne trebam. A ja se seksam s tobom, iako, tako mi se čini da ga još više volim, nekako ga više cijenim kad vidim kakav si ti, kakvi su muškarci." Ema je pametna i odabrala je pravog, a to jamačno nije "na sve načine težak" pjesnik i knjižar. On je s time pomirio i štoviše odao joj priznanje na odabiru.

Eee, to je ono novo i tako očaravajuće zavodljivo u novoj, oprostite mi na tako staromodnome rodnom razlikovanju, muškoj (uz bitnu ogradu: meni sredovječnoj čitateljici koju su, u "sjaju trave", uvjeravali kako je dovoljno biti "bella", a ne pametna) hrvatskoj književnosti: ti muškarci koji priznaju da griješe; da im je žao; da plaču; da sanjare; koji se tako razočaravajuće sakriju iza, pod izgovorom hladnoće preko očiju navučena, šala vlastita srama i neuspjeha; koji su u stanju svijetu (pa time i "majci svojoj") priznati da nisu u majke nu jedini i neodoljivi, nezamjenjivi i nenadoknadivi pripadnici vrste s kromosomom "Y" (molim za kontekst vidjeti knjigu Stevea Jonesa); ti, je'l te veliki momci, koji se ustrtare (a svi znaju da je to eufemizam da sočniji žargonizam) pred pukim činjenicama života (poput abortusa ili smrti)… Jesen ti, što bi rekli tobože pristojno, zamijenivši neka slova, kako je to osvježavajuće! Dođe mi da promijenim generacijsku pripadnost. Mislim, jest da (za razliku od naraštaja moje bake ili čak i majke) dugujem beskrajnu zahvalnost svim onim nesebičnim požrtvovnim sufražetknjinama koje su nam (uz nerodno negirano nam zajedničkog socijalističko naslijeđe Klare Zetkin i drugih) osim prava glasa izborile i pravo na odlučivanje o vlastitome tijelu, bez obzira je li riječ o karijeri, orgazmu ili pobačaju. I pitam se jesu li takve žene odgajale te momke (a trenutačno osim Prtenjače padaju mi na pamet Krešimir Pintarić i Roman Simić) koji će potiho i nezamjetno unositi nove rodne odnose (iako se u doba moje mladosti govorilo o spolnim ulogama) u društvu ogrezlom u silom restaurirani patrijarhalni ustroj, ostavivši duboke brazde i u književnosti, bez obzira na to je li pisana iz pozicije suknje ili hlača. Ti neki novi momci, da ne kažem mladi lavovi, unose drukčije odnose u svojim knjigama: poštenije prema sebi, iskrenije prema drugima, otvorenije prema trećima (a to smo mi čitatelji).

I naposljetku, što bi rekao knjižar sa savješću, koja ga je morila kad je morao lagati da zaradi plaću, pa da bi prodao knjigu govoriti o "toplini rečenice, umijeću stila, veličini autora… ljepoti svijeta koji se sakrio između korica…" - tako bih posve iskreno i mirne savjesti mogla te komplimente iskazati Prtenjačinom romanu. No, možda to ne bi bilo posve uvjerljivo. Stoga valja dodati kako Prtenjača doista ima odnjegovan izričaj, svježe metafore, i koliko god to glupo zvučalo danas i ovdje: lijep jezik. Jer piše onim krasnim hrvatskim koji kao da polako nestaje pred tsunamijima iz stranih jezika, pred pošasti izbacivanja ovoga-i-onoga, pred zagađenim medijskim jezikom od nekoliko stotina riječi, pa čak se i žargonizmima služi samo kad je doista u kontekstu i kad njihova uporaba proizlazi iz situacije. Vidiš, vidiš - a možda je to zato što sluša Treći program radija! Da baš! Kako god, ali sigurno mnogo čita i sluša, ali ljude - jer svi su lijepi svjetovi sadržani u njima. Pa i oni manje lijepi. I manje dobri.

"Kao dječak svoje sam crne misli i strahove tjerao intezivnim razmišljanjem i sanjarenjem o lijepim i nepoznatim stvarima. A te su se misli uvijek listale u dva smjera i uvijek su imale smisla, uvijek su me spašavale, rijetko sam zaspao nesretan." - Nećete ni vi uz ovu knjigu. Štoviše. Sreća je po definiciji uvijek u lijepom, u dobrom.


Jadranka Pintarić