Zoran Ferić Prošlog je četvrtka u kazalištu Komedija promovirana antologija “Svaka priča na svoj način”, s podnaslovom “Hrvatska ženska kratka priča”. Te su priče od 1964. do 2004. izlazile u Večernjem listu u okviru tradicionalnoga natječaja za najbolju kratku priču. Tekstove je izabrao Tomislav Sabljak, a zastupljeno je 45 autorica s 55 kratkih pripovjednih tekstova. Ideja o toj knjizi rodila se u okviru Festivala europske kratke priče koji je započela Naklada MD, izdavač ove sadržajem impozantne knjige, a na prijedlog Branke Primorac. I bio bi to svakako sretan događaj za našu književnost, kao što to i jesu neke važne knjige koje nam posreduju iskustva, svjetonazor i emocije jednog i u književnim razmjerima prilično dugoga razdoblja, da u svemu nema i stanovite gorčine.

Naime, izlazak ove antologije poklapa se s tužnom činjenicom da od ove godine kratke priče koje pristignu za natječaj više neće biti objavljivane u novinama. Objavit će se nagrađene priče, dok će ostale biti dostupne na Večernjakovim internetskim stranicama. Kratka je priča tako izgnana iz novina i preseljena u drugi medij gdje može započeti vlastiti život, ali onaj koji je imala niz desetljeća više neće imati. Dakle, na kraju i to se dogodilo. Jedan od posljednjih prostora koje je priča imala u novinama više ne postoji. Pa iako se knjige masovno prodaju uz novine, sam novinski prostor za književnost ovim se zatvara. Valjda je previše dragocjen da bi ga zauzimalo nešto što se ne može odmah naplatiti ili pak ono za što se misli da nije direktno uključeno u pumpanje tiraže. Pri tome se u ovoj storiji o izbacivanju kratke priče mogu vidjeti dva dominantna aspekta.

U prvom redu, to je vrlo dug period objavljivanja novinskih priča koji sada prestaje i tradicionalna povezanost žanra kratke priče i novina. Što se tiče 40-godišnjeg razdoblja u kojemu su objavljivani tekstovi iz ove knjige, pokazuje se da su novine prostor pamćenja i prostor dijaloga. Trebalo bi se prisjetiti da je priča “Neobična škola” Sunčane Škrinjarić, kojom se otvara knjiga, objavljena 26. III. 1964., pet godine prije nego što je čovjek sletio na Mjesec. Ona govori o mjesecima koji idu u školu i djeluje kao da je napisana sada. Mislim da je upravo to “sada” ključna riječ jer nam književnost produžuje to sada do nevjerojatnih razmjera. Jedna od najmoćnijih sposobnosti dobre literature je svakako ona da uvijek bude aktualna i da u dijalog s tekstom možemo stupiti opušteno i bez predrasuda gotovo u bilo kojem trenutku vlastitog života. Ako pak pokušamo to usporediti s vlastitim životima, može nas šokirati. Ono, dakle, što mi se čini kao da je napisano sada, ono što još uvijek djeluje lijepo, svježe ili duhovito, objavljeno je kad sam imao dvije godine i devet mjeseci. Srao sam u pelene, jeo griz na mlijeku i govorio prve rečenice.

U vrijeme kad je objavljena priča “Sitnice” Zdenke Jušić Seunik, 6. VIII. 1966., vjerojatnu su mi već skinuli pelene i po svoj sam prilici već dobro govorio. Nečega se iz toga razdoblja možda i sjećam. Recimo buba koje sam lovio između cigli naše obiteljske kuće koja još nije imala fasadu. Kad je 24. XII. 1966. objavljena priča “Abica” Zlate Kolarić-Kišur, vjerojatno sam se veselio božićnim darovima koji će osvanuti ispod bora u našoj dnevnoj sobi. Na starom dedinom stolu po svoj prilici bio je prostrt bijeli stolnjak opran na nekom šestinskom potoku. Još nismo imali mašinu za pranje rublja i u našu kuću redovito je dolazila vešerica koja bi stolnjake, posteljinu i veliki bijeli veš sakupila u jednu plahtu, svezala sva četiri kraja načinivši smotuljak i odnijela to na glavi. U to vrijeme fascinirale su me one krpice što su ih vešerice stavljale na glavu da mogu na njima nositi teret. U vrijeme kad je tiskana priča “Na magarećoj obratnici”, 2. XI. 1968., već sam tri mjeseca sjedio u “magarećoj klupi” u 1. b osnovne škole “Ivan Goran Kovačić”.

Sjedio sam u predzadnjoj klupi jer sam tada bio jedan od najviših u razredu. Intenzivno smo se spremali za primanje u pionire koje je imalo uslijediti 29. XI. iste godine. Učili smo pionirske pjesmice i vježbali za priredbu. Našom ulicom u to vrijeme nije prolazilo puno automobila, ali je zato s vremena na vrijeme prolazio stari Rom s drvenim kovčegom na ramenu i vikao: “Stare lonce, rajngle popravljam!” Užasno sam se bojao tog starog jadnog gospodina jer se među klincima pričalo da Romi otimaju djecu, puštaju im uholaže u glavu, od čega polude, a lica im se stisnu. Takve onda za novac pokazuju po sajmovima. U vrijeme kad je u Večernjaku tiskan dobar dio ovih priča još nije bilo televizora, mikrovalne, kompjutora, mobitela, električnih miksera, masažnih kada, interneta. Mogao bih možda za neke od njih rekonstruirati gdje sam bio čitajući ih, pa možda i što sam osjećao. Intimni svijet priča potiče i ovakva intimna prisjećanja. Dugo je to četrdeset godina, skoro čitav moj život. Izlazio je Večernjak, izlazile su priče i ljudi su ih čitali. Puno je to pamćenja, puno dijaloga, interakcija. Najmlađa autorica zastupljena u ovoj antologiji, Dorta Jagić, rođena je desetak godina nakon što je tiskana prva priča. I sada toga novinskoga prostora više nema.

Obuzme čovjeka velika tuga kad se toga sjeti. To više što sam siguran da je Večernjakova kratka priča imala čitatelje i da bi ih imala i u budućnosti upravo u svom novinskom obliku. Osim toga, žanr kratke priče usko je povezan upravo s novinama. Dobar dio poznatih kratkih priča koje su danas klasika toga žanra objavljivane su u novinama. U novinama objavljivali su upravo majstori toga žanra kao što su Twain ili Hemingway. Mnoge od izabranih autorica, kao što su, recimo, Sunčana Škrinjarić, Nada Iveljić, Andriana Škunca, Sonja Manojlović, Dušanka Popović Dorofejeva danas su klasici hrvatske književnosti. Ova knjiga zapravo pokazuje jednu podjednako utješnu i zabrinjavajuću stvar: da starimo brže od vlastitih tekstova. Pogotovo ako ih dobro sročimo. Valjda se zato i piše, a kratka je priča i neka vrsta preslika naših života. Valjalo bi je stoga njegovati, a ne marginalizirati.>email to:Zoran Feric