Relja Bašić kao glumac i redatelj potvrdio se i u svom putujućem Teatru u gostima s kojim je 30 godina nastupao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i u inozemstvu "Upravo sam završio dokumentarni film o maloj Židovki Lei Deutsch, koja je bila zagrebačka Shirley Temple, prava mega zvijezda predratnog Zagreba. Film je režirao Branko Ivanda, a zamišljen je kao niz svjedočanstava ljudi koji su je poznavali. Jedan od njih bio sam i ja: gledao sam sve njezine predstave, a kad joj je 1941. zabranjeno nastupanje u kazalištu, viđao sam je sa žutom zvijezdom na kaputu. Cijela obitelj deportirana je u Aushwitz a ona je umrla na putu do logora.” Tako govori Relja Bašić, jedan od najmarkantnijih i najplodnijih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumaca, poznat i kao “kazališni lutalica”, širokoj publici najpoznatiji po maestralnoj ulozi gospona Fulira iz kultne komedije “Tko pjeva, zlo ne misli” Kreše Golika iz 1970.

Kao glumac i redatelj potvrdio se i u svom putujućem Teatru u gostima s kojim je 30 godina nastupao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i u inozemstvu. Manje je poznato da je Bašić bio član prvoligaške košarkaške momčadi Kvarner, svirao kontrabas i vodio jazz koncerte, bio suradnik Riječkog lista, VUS-a i Studija, apsolvirao ekonomiju, plovio na tankeru i bio izbačen iz Klasične gimnazije, kao i iz svih zagrebačkih škola jer je profesoru ruskog jezika na njegovu karakterizaciju “Ti si idiot, kreten i budala” odgovorio sljedeće: “Drago mi je da imamo identično mišljenje jedan o drugome.” Osim na hrvatskom i slovenskom, glumio je na engleskom, njemačkom, talijanskom i francuskom. Zahvaljujući tom znanju odigrao je brojne zapažene uloge u koprodukcijama, te u filmovima i TV serijama austrijske, njemačke, francuske, francuske, švicarske, engleske i američke produkcije. Ukupno je snimio 118 filmova i 25 televizijskih serija, od toga čak 71 u inozemstvu. Dobio je više od 20 nagrada i priznanja, uglavnom za urbane likove, u kojima je mogao pokazati svoj šarm, duhovitost i briljantnu glumu, a posebno zagrebački “štih”, tipični naglasak grada i građanske korijene.

NACIONAL: Davnih godina snimili ste film sa slavnim Keithom Richardsom, gitaristom Rolling Stonesa, koji je ovih dana prihvatio ulogu oca kapetana Sparrowa u trećem nastavku “Pirata s Kariba”. Kako ste se upoznali?

- Moje poznanstvo s Keithom Richardsom potječe iz 1969. kad smo s velikim njemačkim redateljem Volkerom Schlöndorffom, koji je dobio Oscara za “Limeni bubanj”, snimali film “Michael Kohlhaas”.

To je bio prvi Schlöndorffov film za “Columbia Pictures”, a nastao je prema poznatom Kleistovu romanu o svojevrsnom njemačkom Robinu Hoodu iz 16. stoljeća. Glavnu ulogu tumačio je sjajni David Warner, ja sam glumio Nagela, vođu razbojničke bande, a moju žena Anita Pallenberg, tadašnja supruga Keitha Richardsa. On je upravo završio turneju s Rolling Stonesima po Aziji i došao je posjetiti ženu u Slovačku gdje smo snimali film. Atmosfera mu se jako svidjela i upitao je Schlöndorffa bi li mogao dobiti kakvu ulogu u filmu, a redatelj mu je ponudio ulogu mog sluge. Richards je to prihvatio s nečuvenim veseljem; bio je uslužan, nosio je kavice i bio najbolji sluga kojeg sam imao. Jedino je problem bio u tome što su on i supruga jako mirisali po teškim, istočnjačkim parfemima, a vjerojatno i drogama. Tom se mirisu pribrojio smrad mokraće majmuna, kojeg sam gotovo stalno morao nositi na ramenu.

NACIONAL: Jeste li se s Richardsom družili i poslije u Londonu?

- Bio sam u njihovoj vili u Londonu, koja je bila opasana visokim, kamenim zidom s bodljikavom žicom. Pred kućom je uvijek stajalo 40-ak obožavatelja, jer su u to vrijeme Stonesi uz Beatlese bili najveće zvijezde rock ‘n’ rolla. Oni su se odmarali i trijeznili sve do kasnih poslijepodnevnih sati, jer su noću uzbudljivo živjeli. Tada bi Anita Pallenberg izlazila iz kuće i među obožavateljima izabrala troje, četvero ljudi, koji su taj dan, kako je rekla, dobili čast da pospremaju Richardsovu kuću. Poslije sam s Richardsom posjetio nekoliko njegovih društava i moram priznati da sam jako teško razumio njihov cockney, iako sam se odlično mogao sporazumijevati s Richardom Burtonom, Laurenceom Olivierom i Richardom Chamberlaineom.

NACIONAL: Snimajući filmove i TV serije u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj susretali ste se s najvećim zvijezdama tog vremena, od Richarda Burtona i Johna Gielguda do Petera Ustinova i Franca Nera. Kakav su na vas ostavili dojam?

- Uvjerio sam se mnogo puta da su veliki glumci i redatelji u privatnom životu jednostavni ljudi. Keith Richards je bio vrlo ugodan, simpatičan i normalan čovjek, potpuno posvećen muzici, i uopće se ne čudim što su Rolling Stonesi tako dugo ostali zajedno. Kad sam se trebao susresti s Gielgudom, pripremao sam se tri dana što ću ga pitati, a na kraju nisam uspio postaviti ni jedno pitanje jer me on s velikim zanimanjem ispitivao o hrvatskom kazalištu. Takav je bio i Gérard Philipe, veliki francuski kazališni i filmski glumac, preko kojeg sam dobio dvomjesečnu stipendiju TNP-a u Parizu, a kod njega sam neko vrijeme i stanovao.

NACIONAL: Koji su vam se veliki glumci ili redatelji najviše usjekli u pamćenje?

- Snimio sam tri filma s Francom Nerom, te seriju od šest epizoda o Garibaldiju za RAI, zatim s Richardom Chamberlaineom, te s Claudijom Cardinale, igrao sam epizodnu ulogu u “Austerlitzu”, zadnjem filmu legendarnog francuskog režisera Abela Gancea. Radio sam i s mnogim uglednim režiserima kao što su Richard Johnson, Wojtech Jasný, Peter Ustinov... Zadnji film koji sam snimio u Italiji bio je komedija “Kako je razmišljao Poncije Pilat” u kojoj su igrali Nino Manfredi, jedan od meni najdražih glumaca, i Stefania Sandrelli, a ja sam glumio židovskog rabina. Igrao sam i s Marcellom Mastroiannijem u filmu “Mädchen und Männer”, koji je za Bavaria film 1957. režirao František Čap. Film smo snimali u Portorožu i Piranu, tema su bile solane, a u njemu je igrao još Nijemac Mario Adorf. Svoj trojici to je bio prvi film koji smo snimali izvan svoje zemlje, a zanimljiv je po tome što pokazuje razvoj triju glumačkih karijera: Mastroianni je postao prva svjetska glumačka kategorija, Nijemac Mario Adorf preselio se u Rim i snimao s najvećim režiserima svog vremena, a Relja Bašić je ostao na malim, srednjim i osrednjim ulogama. Kad sam snimao tri filma u Rimu, razmišljao sam da li da se javim Mastroianniju. Naime, snimajući u Portorožu i Piranu mi smo se družili dva i pol mjeseca - on je dolazio k nama na kartanje jer je bježao pred svojom prvom prilično histeričnom ženom. Mislio sam da će me začuđeno pitati tko zove i da će se nakon toga izgovoriti da je zauzet jer snima novi film. Međutim, kad sam jednog podneva sjedio na Via Veneto u Rimu, netko me lupio po ramenu i rekao: “Svinjo, ti se ne bi ni javio kad si u Rimu!” To je bio Marcello.

NACIONAL: A glumice?

- Bilo je puno glumica u mom životu, no nezaobilazna je Milena Dravić, moja partnerica iz desetak filmova s kojom sam i danas, kao i s mnogim drugim glumcima s područja bivše Jugoslavije, u dobrim odnosima. Zatim sam igrao s Emmom Thompson i Kennethom Branaghom, današnjim velikim glumcima, koji su tada bili u braku. Ja sam glumio bogatog židovskog bankovnog direktora u Rumunjskoj. Imali smo veliku zajedničku scenu u kojoj smo na večeri diskutirali o strahotama II. svjetskog rata. Partnerica mi je bila i Marina Vlady, u to vrijeme vrlo popularna glumica.

NACIONAL: Kakve ste tipove uloga najčešće tumačili?

- Zbog svoje urbane face uvijek sam u jugoslavenskom filmu dobivao uloge izdajica, ustaša i dvostrukih špijuna, negativaca koji su radili protiv partizana. To mi se toliko zgadilo da sam nekoliko filmova i odbio - nisam više mogao glumiti takve klišeizirane role. Kao ni partizane. Tada me kao komičara otkrio Bojan Stupica, koji je iz Beograda došao u Zagreb, a zatim mi je Krešo Golik ponudio uloge u filmovima “Imam dvije mame i dva tate” i “Tko pjeva, zlo ne misli” i malo sam pobjegao od tog klišea. S njim sam snimio još tri filma, a sa Zvonimirom Berkovićem, trećim ključnim redateljem u mom životu, 1965. “Rondo” u kojem sam glumio supruga Feđu, za što sam dobio Zlatnu arenu u Puli.

NACIONAL: Koliko je rad u koprodukcijama odredio vašu karijeru?

- U Zagrebu su se u drugoj polovici 50-ih često snimale spektakularne koprodukcije, a stranci su tražili domaće glumce koji govore strane jezike. Budući da tečno govorim pet jezika, lako sam dobivao angažman i počeo nastupati u njemačkim komercijalnim filmovima, talijanskim povijesnim spektaklima, ljubavnim filmovima, krimićima. Snimajući te koprodukcije, angažirao sam dvije agentice, renomiranu Olgu Horstig koja je imala ured na Elizejskim poljanama u Parizu i držala cijelu generaciju francuskih zvijezda na čelu sa Jeanne Moreau i Brigitte Bardot, te jednu u Münchenu, koja je surađivala s Marijom Schell i Curdom Jürgensom, jer sam znao da ne mogu biti samoglavi sup u divljoj prašumi i sam pregovarati o honoraru s producentima. Počeo sam dobivati uloge koje bi u francuskoj kinematografiji odgovarale ulogama Jean-Louisa Trintignanta i Michela Piccolija. To su bili likovi urbanih, običnih ljudi s manama i vrlinama, sa smislom za humor. To mi je bilo veliko osvježenje jer su se kod nas snimali samo ratni filmovi ili komedijice.

NACIONAL: Zašto karijeru niste nastavili u inozemstvu?

- Moji agenti inzistirali su da se preselim u jedan od europskih filmskih centara - u Pariz ili München, jer bih jedino tako mogao postići međunarodnu karijeru. No ostao sam u Hrvatskoj jer sam jedino tu mogao usporedo raditi na filmu, u kazalištu i na televiziji. S jedne strane mi je žao što se nisam odlučio na taj korak, a s druge sam svjestan da bih i ja, kao što će i svi današnji hrvatski glumci koji rade karijere u Americi, zadržati strani naglasak, nikada neće igarti glavne role niti će postati vrhunske zvijezde.

NACIONAL: Kako se u tu uzbudljivu priču uklapao Teatar u gostima?

- Nikako. Teatar u gostima bio je zamišljen vrlo hrabro, a poslije sam shvatio, i vrlo mudro, s ciljem da okupi plejadu prvorazrednih glumaca, Fabijana Šovagovića, Ivu Serdara, Vanju Dracha, Franju Majetića, Anu Karić, Zdravku Krstulović, Seku Sablić, Relju Bašića i druge, i da se napravi putujuće kazalište. Tu sam ideju zapravo ukrao redatelju Bojanu Stupici, osnivaču Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kojem mogu zahvaliti početak svoje karijere. On je sanjao da napravi kazalište s dva putujuća šatora tako da se predstava, primjerice, tri večeri igra u Sisku, a za to vrijeme se drugi šator postavi u drugom gradu i onda glumci štafetno igraju četvrtu večer u drugom šatoru. Uvidio sam da su takva dva šatora prevelik zalogaj. Ali inzistirao sam da Teatar u gostima funkcionira na sličnom principu, da se igra kao da je svake večeri premijera, radilo se o Zagrebu ili gostovanju u nekom zaseoku. U 30 godina odigrali smo 3741 predstavu u Hrvatskoj, 472 u inozemstvu u 340 gradova, mjesta i zaselaka. Ukupno 4200 predstava, a imali smo 2 milijuna i 120 tisuća gledatelja. Jadranski kontrabasist i konferansje

NACIONAL: U povodu 100. godišnjice kineske kinematografije gostovali ste prije dva mjeseca u Pekingu?

- Od pet najuspješnijijh stranih filmova prikazanih u Kini u sto godina, čak su tri jugoslavenska, a dva su Hajrudina Krvavca, “Valter brani Sarajevo” i “Most”, u kojima sam i ja glumio. “Valtera” je gledalo u kinima ili na DVD-u milijardu i sto milijuna ljudi. U Kini se za vrijeme komunizma nisu smjeli prikazivati američki vesterni. Krajnji domet za njih su bili jugoslavenski partizanski filmovi. Bata Životinja je u Kini nacionalni heroj, čak se pivo zove po njemu, a kad hoda ulicom stotine ljudi mu skandira.

NACIONAL: Iako ste iznimno muzički obrazovani, niste se opredijelili za muzičku karijeru?

- Ja sam nesupjeli muzički proizvod svoje majke, koja je bila muzička pedagoginja, profesorica na Muzičkoj akademiji i osnivačica funkcionalne muzičke pedagogije i vlasnica privatne škole “Elly Bašić”. A moj očuh Mladen Bašić također je bio muzičar - dirigent i pijanist, pa su tako moji roditelji pokušali od mene napraviti muzičara. Međutim, ja sam preferirao sport i jazz. Kad sam jednom došao na sat violine k Stjepanu Šuleku s otečenom rukom jer sam pao na hokeju na ledu, rekao je mojoj majci neka se odlučim želim li biti violinist ili hokejaš. Ja sam se, dakako, odlučio za sport. Iako nisam završio ni jedan instrument, a cijeli život družio sam se s jazz muzičarima, proveo sam pet ljetnih sezona svirajući kontrabas za domaće i strane turiste na jadranskoj obali. Kontrabas je takav instrument na kojem se može fulirati, a kako sam govorio pet stranih jezika, mogao sam s lakoćom pozdravljati turiste. To je bilo zaista prekrasno vrijeme. Zatim sam svoju slabu kvalitetu sviranja kontrabasa kompenzirao vodeći koncerte nekoliko velikih jazz muzičara, koji su imali turneje po tadašnjoj Jugoslaviji. Radio sam kao konferansje na turnejama Modern Jazz Quarteta, Dizzyja Gillespieja, Quincyja Jonesa, Louisa Armstronga...

NACIONAL: Kako ste se kao jazzer i glumac našli u politici?

- U politici sam se najbrže osvijestio. Bio sam jedan od osnivača HSLS-a, a preko te stranke ušao sam u Sabor, u nepotrebni Županijski dom. Uskoro sam shvatio da je to mjesto gdje nemam što tražiti; jedino sam mogao sudjelovati u razgovorima o kulturi, koja je zauzimala 0,6 posto. Zanimalo me je da se ova država vrati što prije tamo gdje je nekoć i bila, uvjetno rečeno, u red i sigurnost svojevrsne Austro-Ugarske. No ubrzo sam shvatio da je politika vrlo prljava igra, da u njoj postoji korupcija i zatim sam otpisao sam sebe.

NACIONAL: Kako vi funkcionirate s obzirom na svoju zdravstvenu situaciju?

- Odlično, iako sam srčani bolesnik kojemu je ugrađen pace-maker i zbog toga moram piti neke lijekove. Imam 75 godina, ali sam i dalje vitalan i iznimno zainteresiran za sve što se događa oko mene. Ja sam novinoman i oba velika novinska koncerna u zagrebačkom tiskarskom imperiju mogla bi mi biti zahvalna na tome koliko dnevno potrošim na kupnju novina. Jako sam znatiželjan, ali i pomalo “baba”. No, smeta mi što je u borbi za tržište zavladalo “žutilo”. Ljubomoran sam na svoje prijatelje iz svijeta, primjerice, iz Švicarske, koji cijelog života čitaju samo jedne novine - Neue Zürcher Zeitung, koje uopće ne objavljuju fotografije, ili iz Francuske, koji čitaju Le Monde.

NACIONAL: Prije dvije godine obilježili ste 50. godišnjicu rada i 30. obljetnicu Teatra u gostima. Pratite li i dalje kazalište?

- Moje su kazališne ambicije zadovoljene, ali i dalje sam zainteresiran za teatar, iako ne i za neke ekstremno moderne eksperimente. Radije izaberem koncert klasične glazbe nego kazalište tog tipa, ili ostanem kod kuće u društvu s prijateljima i uživam u pogledu na zelene padine Gornjeg grada. Ali ponudu za film rado bih prihvatio. Rekordan honorar za jedan kadar

NACIONAL: Jesu li i vaše kćeri krenule vašim stopama?

- Hvala Bogu, nisu! Uspio sam im “ogaditi” glumačku profesiju: starija 46-godišnja Nina odlična je profesorica engleskog jezika i s kolegicama ima školu stranih jezika, a mlađa 20-godišnja Nika upisala je Fakultet političkih znanosti. Mislim da je to za žene užasno nesretna profesija. Općenito, biti glumac, a osobito prosječan glumac, velika je trauma. Stalno imaš osjećaj da ti netko ne dopušta napredak, a možda je to tvoj talent.

NACIONAL: Film “Libertas” Veljka Bulajića o Marinu Držiću trebao bi otvoriti Pulski festival. Jeste li zadovoljni svojom ulogom?

- Jedan sam od rijetkih koji su uspjeli izvući cijeli honorar za prvi dio tog filma. Snimanje je bilo prekinuto zbog neisplaćenih honorara, pa ljudi nisu htjeli dalje raditi. U drugom nastavku snimanja moja je uloga nestala. Na dodjeli Vjesnikovih nagrada prošlog tjedna sreo sam Bulajića i upitao ga: “Dobro, ima li mene ili nema u tvom filmu?” Odgovor je bio: “Ima, ima, ostavio sam te u jednom kadru.” Ako je to zaista tako, vrlo sam ponosan jer sam postao rekorder u domaćoj kinematografiji po visini isplaćenog honorara za samo jedan kadar.

Veliki kazališni projekt Prije dvije godine Relja Bašić postao je UNESCO-ov Umjetnik za mir. Upravo priprema veliki kazališni projekt, koji bi prema iskustvima Teatra u gostima širio kazališnu umjetnost izvan velikih centara u jugoistočnoj Europi. Okupila bi se privatna kazališta iz ovog dijela Europe, npr. Mire Gavrana iz Zagreba, Bore Todorovića iz Beograda, zatim iz Koruške , Veneta i drugih regija, te na jesen krenulo u realizaciju. S Keithom Richardsom Relja Bašić imao je u filmu 'Michael Kohlaas' Volkerta Schlöndorffa najboljeg slugu: to je bio slavni Keith Richards, gitarist Rolling Stonesa, koji se u jednoj sceni s radošću prerušio u ženu. Bašić je trebao biti okružen ženama pa je Richards odjenuo dugu suknju i sa svojom dugom kosom odlično odglumio - ženu. RELJA BAŠIĆ Biografija 1930. rođen u Zagrebu, pohađao Klasičnu gimnaziju, maturirao u Bakru na Pomorskoj školi postavši potporučnik duge plovidbe ekonomskog smjera, diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti kod Branka Gavelle. 1953. dobio prvu ulogu mladića Bartola u filmu Branka Belana “Koncert” 1955. postaje član ansambla HNK 1966. režirao predstavu “Ljubaf” u Teatru &TD koja je izvedena 277 puta 1967. počinje karijeru slobodnog umjetnika, glumi i režira u Teatru &TD i Komediji 1974. osniva Teatar u gostima 2004. obilježio 50. obljetnicu umjetničkog rada i 30. godišnjicu Teatra u gostima Nagrade: Zlatna arena za ulogu Feđe u “Rondu” Zvonimira Berkovića (1966.), Nagrada “Dubravko Dujšin” i Sterijina nagrada (1977.), Nagrada hrvatskog glumišta za životno djelo (1995.), Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo>email to:Nina Ozegovic