Objavljeno u Nacionalu br. 555, 2006-07-03

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Račan na Sanadera teoretskim vizijama

Srećko JurdanaSrećko JurdanaPremda u francuskoj nogometnoj reprezentaciji igraju sredovječna gospoda, uspjela je Brazilu održati lekciju koju će ovaj pamtiti. I ponešto pretila legenda Ronaldo i neuhvatljivi baletan Ronaldinho mogli su samo statirati u duelu s ekipom koju predvodi genij na dobrovoljnome zalasku imenom Zinedine Zidane. Što se Hrvatske tiče, ona je na aktualnome prvenstvu, kao i na prošlome - filmski rečeno - s uspjehom odigrala ulogu pomagača Četvrtoga paža u sedmome redu iza kralja, i time za sebe izborila priliku da u miru promatra kako se zapravo igra nogomet. Fenomen nogometa, zapravo: sporta kao takvog, za Hrvatsku je posebno psihološki važan jer ona pripada među zemlje koje nemaju mnogo drugih stvari u nacionalnoj rezervi. Motivacijski promatrano, Hrvatska je na nuli. Njezina javna scena definirana je Sanaderovom neuvjerljivom galamom, Račanovim vodnjikavim opozicionarstvom i Mesićevim konvencionalnim ritualima začinjenim antifašističkom didaktikom i slatkom vodicom Europske unije. Oko spomenute trojke vrte se sateliti raznih ideoloških boja, ali podjednake kulturno-političke nezanimljivosti.

Velikih ciljeva i velikih ideja u Hrvatskoj uglavnom nema. Zemlja nastoji funkcionirati kao prodavač jeftine sreće, odnosno kao turistička razglednica na kojoj su planski skriveni svi njezini nedostaci. Mediji su - što je i predsjednik Mesić nedavno istaknuo - sastavni dio hrvatske atmosfere trivijalnosti, ali teško je zamisliti drugačiju konstelaciju informativnoga prostora u državi u kojoj su medijski mastodonti nastajali na temelju zakulisnih dogovora vlasnika i režima, a televizija je ili kontrolirana, ili korumpirana, ili i jedno i drugo. Bijeg u trivijalnost, tj. agresivno skretanje javne pažnje s realnih tema na kvaziteme, idealna je tehnika izbjegavanja konflikta s režimima od kojih spomenuti medijski mastodonti egzistencijalno zavise, ali u Hrvatskoj - kad je o medijima riječ - postoji i kulturološki problem viška poluobrazovanih novinara i viška profanirane publike, koji djeluju u nekoj vrsti simbioze. »ime se, dakle - eliminiramo li na trenutak nogomet - Hrvatska može baviti na planu općih interesa? Beskrupuloznim pljaËkanjem turista svakako, što se potvrđuje iz sezone u sezonu. Sanader i društvo pokušavaju, osim toga, građane po bilo koju cijenu zadržati u fazi koncentracije na ulazak u Europsku uniju, ali stvari se ovdje nezadrživo razvodnjavaju. Prema zadnjim istraživanjima, većinu ljudi za Europsku uniju - pučki rečeno - boli đon*. Cijeli taj dugoročni magloviti projekt - sa svim njegovim screeninzima*, poglavljima i dubinskim analizama - zamijenili bi bez mnogo razmišljanja za ulazak Hrvatske u Četvrtfinale na Svjetskom prvenstvu, ali karta ih neće.

Kako stvari stoje, Hrvatska će prije u EU negoli u društvo ozbiljnih nogometnih nacija. Odemo li korak dalje u ovoj prigodnoj komparativnoj analizi hrvatskoga trenutka, zaključiti ćemo da ulazak u Europsku uniju građane danas po prilici zanima koliko i licitacija oko prodaje Plive, koju mediji zadnjih dana pokušavaju nametnuti kao vrhunsku senzaciju. Tko su vlasnici Plive, koji će profitirati od prodaje, to se ionako ne zna, a ne zna se - ako ćemo biti ciniËni - ni tko su stvarni vlasnici Hrvatske. To pouzdano nisu ljudi koji u njoj žive od vlastitoga rada, jer s takvim prosječnim plaćama čovjek ne može biti vlasnik ničega, a nisu ni umirovljenici kojima Sanader na velika zvona upravo "vraća dug". Ivica RaËan, koji kroniËno pokreće nekakvu kampanju, nazvao je nedavno Sanadera "dobrim reklamerom lošega proizvoda", što nije lišeno smisla. U značajnoj mjeri Sanader je upravo to. Eksploatacija umirovljenika, na primjer. Propagirajući početak vraćanja dugova, premijer je u medijima nastupio kao starački Djed Mraz osobno: eto, vidite, ispunjavamo sve što smo obećali, jer mi smo vlada koja se drži svoje rijeËi. Ispunjavaju, međutim, šipak. Sve su to agresivne samoreklamerske opsjene, jer većina umirovljenika nije dobila ništa, jer im po Sanaderovu zakonu ništa i ne pripada, a samo mali broj sretnika uspio je izvući neku crkavicu i s njima se Sanader busa u prsa kao da ih je platio iz vlastitoga džepa. Ako je o propagandi rijeË - a u Hrvatskoj je uvijek riječ prije svega o propagandi - Sanaderu bi kudikamo bolje bilo da je više pažnje posvetio nogometu, pa makar morao poslati interventne postrojbe u Marković-Kranjčarov vrhovni štab. I polutrijumf reprezentacije donio bi mu više političkih poena negoli sve umirovljeničke crkavice stavljene na hrpu.

Za razliku od Sanadera, a i Mesića, Tuđman je bio ekstremno svjestan organske povezanosti nogometa i vlasti na hrvatskim prostorima, stvarnim i mitološkim. Njegov fetišizam dovodio ga je do toga da izjavljuje kako je "nogomet zamjena za rat", da selektora drži kao kućnog ljubimca, da ukida ime Dinamo i preko tajne službe namješta prvenstva Croatiji, ali u njegovo vrijeme hrvatska reprezentacija bila je međunarodni pojam, ne samo zato što je tada imala iznimno dobru generaciju. Premda je bio otkvačen*, Tuđman se razumio u nogomet i njegove finese, reprezentaciji je dao kultni status, dobro je procjenjivao igrače i njegovi savjeti-naredbe trenerima nisu bili lišeni smisla. Za razliku od njega, Sanader umire u svojoj demokratskoj eleganciji, obogaćenoj dodatkom da gangsterima raspoređenim po klubovima oprašta milijunske dugove kao da je sultan a ne premijer. U svakom slučaju, vođenje nogometne službe potpuno prepušta drugima, tj. kriminalnoj stihiji, i zato se sad mora politički spašavati na prodaji iluzija penzionerima. Da je Račan drugačiji čovjek, mogao je - u onome što naziva kampanjom - čvršće uhvatiti Sanadera za osjetljiva mjesta na pitanju debakla reprezentacije. Račan se, međutim, zadovoljava teorijskim inovacijama na planu reforme socijalističkoga samoupravljanja. SDP je, po njemu, najprije solidno proveo "liberalizaciju socijalizma", a sad mu preostaje da izvede i "socijalizaciju kapitalizma". Tako je, povikaše radnici, seljaci i poštena inteligencija. Račanove riječi prava su glazba za uši osjetljive na teoretske nijanse. Na kojim se školama izučava ta neusporediva metodologija revolucije kroz prilagodbu okolnostima?

  STUPAC TJEDNA: IVAN ĐIKIĆ; ASTEROID

Dr. Ivan Đikić, koji radi na sveučilištu Goethe u Frankfurtu, dobio je godišnju nagradu Europske udruge za istraživanje tumora. Čovjek se bavi transferima signala unutar stanica. Vrhunski je stručnjak, novčani iznos nagrade dao je u dobrotvorne svrhe (za djecu oboljelu od tumora), u Hrvatskoj - koliko je poznato - nikakvu palaču nije od države dobio na poklon da u njoj ljetuje i drži simpozije, ne traži donacije od tajkuna, ne reklamira se svaki dan u hrvatskim medijima, a nema ni afera s HAZU-om. čestitamo.

  Asteroid XP14, romantični svemirski objekt širok oko kilometar, projurio je zadnjih dana pokraj Zemlje na udaljenosti od svega četiristo i nešto kilometara (za nijansu većoj od udaljenosti Mjeseca). Da je slučajno lupio, čulo bi se, i to dobro. Nezadovoljna promašajem, stvar - međutim - namjerava kružiti do daljnjega.>email to:Srecko Jurdana

Vezane vijesti

Svjedok Williams kaže kako pljačka nakon Oluje nije bila organizirana

Na haškom suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču svjedočio je bivši vojni obavještajac iz kanadskog kontigenta… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika