Zoran Ferić Najzloglasniji prekršitelji zakona, sudeći po reakcijama javnosti, svakako su dileri i pedofili. To je donekle razumljivo jer su društvene zajednice, barem deklarativno, senzibilizirane na djecu i ne podnose one koji im čine zlo. Pedofili ozbiljno ruiniraju dječje živote pa, i kad nisu tako krvoločni kao u nedavnom belgijskome slučaju, ostavljaju trajne posljedice. Oni pak koji prodaju teške droge upravo mlade ljude pretvaraju u ovisnike i uskraćuju im dostojanstven život. Mržnja i prema jednima i prema drugima sasvim je razumljiva. Međutim, društvena zajednica nerijetko se prema njima ponaša sasvim drugačije. To se dobro može vidjeti na primjeru dvaju skandala koji potresaju Hrvatsku. Dilera s Korčule Jakšu Cvitanovića, koji ima 90 kaznenih i prekršajnih prijava i koji je svome suradniku pištoljem razvalio čeljust, policajci su po svoj prilici pustili da pobjegne. To upućuje na toliko očitu spregu policije i narkokriminala da je tu policijsku sramotu imao potrebu komentirati i predsjednik Stjepan Mesić. Možda i nije slučajno što je tu potrebu dobio upravo u zagrebačkom zoološkom vrtu. U takvim prilikama cijela ova mala sirota država nalikuje na zvjerinjak u kojemu zakoni, pravo i pravda ne znače ništa u usporedbi sa sirovom silom i krvoločnom pohlepom.

Dva policajca s Korčule toliko su svima nama poljuljali i ono malo vjere u policiju i policijsku sustav da je to strašno. Upravo je očitost i bahatost toga postupanja dovela cijelu policiju u nezavidan položaj, a ministrove riječi kako dva kriminalca u policiji ne čine i policiju u ovakvim okolnostima ne znače ništa.
Čini mi se da je danas u odnosu građana i policije najkrhkija stvar povjerenje. Ljudi s pravom očekuju oštre i radikalne mjere protiv organiziranoga kriminala, pogotovo onoga dijela koji pruža pipke u policiju i pravosuđe. A puštanje Jakše Cvitanovića samo je kulminacija policijske i pravosudne drame koja u Hrvatskoj traje već dugo i koju je započela saborska zastupnica Ruža Tomašić. Još prije pola godine mogli smo u novinama pročitati da spomenuti Cvitanović ima 90 kaznenih prijava, da dila drogu i nasilnički se ponaša i još je na slobodi. Mora se priznati da je priličan kuriozitet da tip s 90 prijava mirno šeta i tuče ljude po Korčuli, a, primjerice, moga susjeda zbog jednog prometnog prekršaja policija traži već dvije godine. Zanimljivo je pak što se protiv Cvitanovića pobunila upravo lokalna zajednica, roditelji onih kojima je upravo taj gospodin omogućio da postanu narkomani i temeljito si sjebu život. Zastupnica Tomašić reagirala je upravo zbog izrazitog nezadovoljstva lokalne zajednice i nemoći da se Cvitanoviću stane na kraj legalnim sredstvima, dakle policijom. Zašto je pak to bilo nemoguće, svima u Hrvatskoj postalo je jasno tek prošlog tjedna kad su gospodina velikodušno pustili da pobjegne. Situacija je slična i u mnogim drugim manjim mjestima diljem naše obale gdje s vremena na vrijeme roditelji narkomana poduzimaju zajedničke akcije, isprovocirani nedjelotvornošću policije. Kad su roditelji u jednom našem mjestu zaprijetili da će javno reći imena dilera, govorilo se o javnome linču, o nezakonitim radnjama i negativnom trendu. Govorilo se i da je njihov bijes razumljiv, ali da nikako nije dobro kad rulja s ceste uzima pravdu u svoje ruke i kad se stvara atmosfera linča.

Međutim, koliko znam, uza sav bijes i mržnju, još se nije dogodilo da bi se, recimo, okupili roditelji i linčovali nekog dilera. Dileri su opasna čeljad, naoružani su, organizirani, pod zaštitom lokalne policije i jedino što bijesni roditelji mogu jest govoriti sebi u bradu, u poluilegali pripremati kojekakve popise i nadati se da će netko u policiji i pravosuđu napokon obaviti svoj posao. S onima pak koji su sumnjivi i prokazani kao pedofili, lokalna zajednica se obračunava drugačije. Ne mrmlja sebi u bradu, ne kontaktira saborske zastupnike i ne priprema tajne popise, nego udara, mlati, cipelari, razbija nos i zube. Nizozemski fotograf Ad Van Denderen dobio je ozbiljne batine na splitskoj plaži jer su neki veliki strogi ali “pravedni” tipovi obrijanih glava, koji su “izgledali poput bivših vojnika”, pomislili da snima golu dječicu. Fotograf iz Nizozemske prijavio je Hrvatsku Europskom parlamentu. Njega su prvo bez riječi počela tući dva muškarca, ali ga nisu ozbiljnije ozlijedili. Na putu prema hotelu napala su ga tri druga muškarca, kojima su se pridružila prva dvojica pa ga je tako tuklo pet muškaraca. Hrabrih i pravednih. A onda, kad je sve prijavio policiji, shvatio je da njih uopće ne zanima njegova priča, nego da ih zanimaju njegove kamere i filmovi.

Ni policija nije vjerovala krvavom i pretučenom čovjeku, toliko je ta sumnja za pedofilske radnje bila jaka, a kako sam kaže, s njim nisu razgovarali kao sa žrtvom, nego kao s osumnjičenikom. Valjda je i policajce ponio pravednički bijes kad su se sjetili nevine dječice koju je, kako su mislili, fotografirao. Kasnije se ispostavilo da gospodin nije fotografirao nikakvu dječicu, a pogotovo ne golu, nego je kod nas boravio u sklopu projekta “Rubovi Mediterana”. Pri tome mu se nigdje na rubu Sredozemnoga mora, u Turskoj, Albaniji, Siriji, Libanonu, Tunisu nije dogodilo da ga degeneče zato što je na plaži vadio fotoaparat. Ispada da je opasnije za čovjeka ako na plaži izvadi fotografski aparat i snima, nego kad isuče pištolj i njime bližnjemu slomi čeljust. Uvijek će se naći netko da prebije tipa s aparatom, ili onoga tko vodi svoju kćerkicu ili unučicu u grmlje ne pišanje, dok čovjeka s ganom uvažavaju i poštuju, a događa se, evo, da ga pušta i policija. Nakon svega stvarno se stječe dojam da ovdje vrijedi samo zakon jačega, gruba sila i para stečena silom. Diler s 90 prijava pušten da pobjegne, a ugledni fotograf je nevin na pravdi Boga temeljito prebijen, a da policija nije reagirala na pravi način. Stvarno živimo u zvjerinjaku.>email to:Zoran Feric