Ime čovjeka koji je beskrupulozno lagao je Marin Ivanović i jedan je od glavnih članova odvjetničkog tima generala Ante GotovineIspričavam se čitateljima Nacionala i hrvatskoj javnosti zbog pogrešnih informacija koje sam napisao i objavio u vezi s otmicom sina uhićenoga generala Ante Gotovine koji je u to vrijeme još bio u bijegu. U trenutku objavljivanja toga članka bio sam uvjeren da mi moji informatori govore istinu. Nimalo sumnjajući u njihovo poštenje i dobre namjere, vjerno sam prenio čitateljima cijeli događaj, točno onako kako mi je opisan. Nažalost, moj informator, u koga sam imao povjerenje, svjesno mi je lagao. Prije nekoliko mjeseci počeo sam sumnjati da mi je lagao. A da sam bio obmanut i izigran definitivno sam se uvjerio prošloga tjedna, kada mi je taj čovjek pred svjedocima to i priznao. Ime čovjeka koji je beskrupulozno lagao je Marin Ivanović i jedan je od glavnih članova odvjetničkog tima generala Ante Gotovine. No to nije i jedina laž koju mi je Ivanović plasirao, a nakon svega što se dogodilo veliko je pitanje kome je i gdje, te u čije ime taj čovjek lagao i tako najveću štetu nanio upravo svom klijentu koji upravo zbog takvih i sličnih laži sada sjedi u haaškom zatvoru. Kako se laganje i dezinformiranje protivi Nacionalovoj novinarskoj etici, istoga trena kada smo došli do konkretnih dokaza da smo izmanipulirani i da smo zbog toga dezinformirali javnost, odlučili smo, bez obzira na posljedice, obavijestiti javnost da nismo napisali istinu. Smatramo da je i najgora istina mnogo bolja od najslađe laži i što se prije iznese u javnost, to bolje za sve. Marinu Ivanoviću sam potpuno vjerovao zato što mi je to rekao sam general Gotovina, kome sam prilikom našeg susreta 2003. rekao da sam skeptičan u vezi sa sposobnošću i namjerama njegova odvjetničkoga tima.

Osobno me je tada odbjegli general zamolio da sjednem s Ivanovićem i ostalima, te da s njima prodiskutiram kako najbrže i najlakše riješiti njegov problem. Nakon što mi je rekao da je spreman doći u Hrvatsku i razgovarati s istražiteljima, te nakon toga, ako je potrebno, otići i samostalno u Haag, ja sam to vjerno prenio u intervjuu. Dakle, u originalnoj verziji intervjua Gotovina nije zahtijevao povlačenje tužbe. Nakon autorizacije, u kojoj je glavnu riječ vodio očito Ivanović, mogućnost dolaska u Hrvatsku bez odbacivanja optužnice bila je izbačena. Kod tog intervjua vrlo je važno navesti još jednu činjenicu koja mi se poslije pokazala ključnom - o pripremanju mojeg susreta s odbjeglim generalom Gotovinom Marin Ivanović nije imao pojma. Da je znao, vjerojatno od toga ne bi bilo ništa, jer sam njemu i onima koji su eventualno stajali iza njega poremetio sve planove. Kao prvo, u cijelu se stvar umiješao kao strano tijelo Nacional i ja osobno te sam još o cijeloj situaciji i Gotovininim planovima o povratku u Hrvatsku i suradnji s Haaškim sudom informirao predsjednika i premijera. Tako je spriječena daljnja manipulacija odbjeglim generalom, jer sam u to vrijeme s njim i izravno telefonski razgovarao, što sam javno i naivno priznao na televiziji.

Nakon toga sam odmah pozvan na informativni razgovor i istraga je prebačena na mene, te je to ujedno bio kraj moga izravnog komuniciranja s Gotovinom. Nakon toga mu je Marin Ivanović, koji je s njim nastavio direktno komunicirati, mogao “prodavati” bilo kakve priče. Što mu je sve napričao i je li ga obmanuo, ja ne mogu tvrditi. Tu nepoznanicu morat će sam Ante Gotovina riješiti sa svojim odvjetnikom. Ja sam od prvog trenutka želio pomoći da se situacija što prije riješi, da se Gotovina vrati u Hrvatsku i počne izravno s Haagom rješavati problem. To je jedina stvar za koju smo se ja i Nacional zalagali, jer smo smatrali da je to najbolje i za Gotovinu, i za njegovu obitelj, i za državu, i za Haag. No netko je cijelo vrijeme izazivao smutnju te kroz medije i domaće i strane službe unosio nepovjerenje i destruktivnost. Nisam shvaćao kako neki mediji i sam Haag tvrde da se Gotovina skriva u Hrvatskoj ili na granici s BiH, a ja sam sa stopostotnom sigurnošću znao da je od prvoga dana u inozemstvu.

Što se na kraju, njegovim uhićenjem i pronalaskom lažne putovnice na ime Kristijan Horvat, pokazalo i točnim. Dakle, netko je čitavo vrijeme plasirao priču kako ja lažem i da se on nalazi u ovoj regiji. Nije mi bilo jasno kome je to u interesu. No susret u mojem uredu mjesec i pol prije Gotovinina uhićenja pomogao mi je da složim i tu kockicu. U jeku najveće paranoje oko Gotovinina uhićenja i toga tko ga štiti, Ivanović je došao u moj ured i u “povjerenju”, doslovce šapćući mi na uho, ispričao mi kako je skupina beogradskih kriminalaca došla u Zagreb s namjerom da otme maloga Antu Gotovinu. Pri tome je svoju priču dokazivao s tisuću detalja: od imena, vrste automobila kojim su došli, do strojnica s kojima su navodne otmičare zarobili Gotovinini sljedbenici! Za mene je to bila informacija za koju sam smatrao da hrvatska javnost treba saznati. Prije samog objavljivanja još sam se jednom htio sastati s Ivanovićem, da provjerim neke detalje priče. Ivanović je došao k meni doma i još mi jednom potanko, s još više detalja ispričao cijelu storiju. Niti jednog trenutka nisam posumnjao da bi mi čovjek mogao lagati, jer to su preozbiljne stvari, a uz to, za njega je garantirao i sam Gotovina. Budući da ja vjerujem Gotovini, nije postojao niti jedan razlog da ne vjerujem i jednom od njegovih ljudi u kojeg ima povjerenja. Prvi put sam posumnjao u priču oko otmice kad sam slučajno susreo jednog od Gotovininih suboraca, za koje mi je Ivanović rekao da su sudjelovali u akciji presretanja “srpskih otmičara”. Tog čovjeka nisam poznavao od prije. Kako smo bili kod lokala “Khala” u Centru Kaptol u Zagrebu, a on je automobil ostavio kod HNK, zamolio me da ga prevezem do njega.

Tijekom vožnje pitao me je od kuda mi priča o otmici. Pogledao sam ga ispitivački misleći da me zafrkava. Kada sam vidio da misli ozbiljno, rekao sam mu - zašto me to pita, kada je i sam u njoj sudjelovao. Odgovorio je kako je čuo da je bilo prijetnji i informacija o planiranju nečeg takvog, ali da do toga, koliko on zna, nikada nije došlo. No smatrao je da možda ipak ne zna sve što se događa, pa da me zato i pita u vezi s otmicom. Tada mi je palo na um da možda nisam nasjeo nekoj obavještajnoj igri. Nisam si mogao racionalno objasniti zašto bi mi jedan od glavnih Gotovininih ljudi lagao i poticao me na obmanjivanje javnosti. Tim glupim potezom dugoročno šteti najviše svome klijentu. Drugi slučaj dogodio se četrdesetak dana prije Gotovinina uhićenja. Ja sam vrlo otvoreno ispričao Marinu Ivanoviću, a kasnije telefonski i Luki Mišetiću, kako državni odvjetnik Mladen Bajić, očito uz zeleno svjetlo iz Haaga, nudi da se pitanje odbjegloga generala Gotovine riješi mirno. Ponuđeno je da Gotovina dođe sam te mu je dana prešutna garancija da će nakon dva mjeseca biti pušten iz Scheveningena.

Mladen Bajić ponudio se da osobno, gdje se odredi, a da on ne zna gdje će to biti i s kojeg telefona, razgovora s Gotovinom i sam mu prenese ponudu te mu tako dade svojevrsnu garanciju. Ja sam to prenio Ivanoviću, no nakon nekoliko dana odgovor je bio kako se general ne želi čuti s Bajićem jer bi to bilo preriskantno za obojicu. Prenio sam odgovor Bajiću koji je i dalje pokušavao naći izlaz da se nađe mirno rješenje i izbjegne uhićenje. Desetak dana nakon toga, doznao sam kako su službe snimile telefonski razgovor Gotovine sa suprugom i točno locirale njegovo prebivalište. Prije nego to objavim, pozvao sam Ivanovića i ispričao mu što sam doznao. Tom prilikom, na odlasku mi je rekao, opet u povjerenju, kako Ante Gotovina više nije na tome mjestu u Španjolskoj gdje je lociran, nego da je prebačen brodom u Hrvatsku. S nevjericom, slušao sam Ivanovića kako mi objašnjava da se Gotovini otvorila rana od ratnoga ranjavanja na stražnjici, kako se sve zagnojilo i da treba hitno otići na operaciju.

Prema Ivanovićevim tvrdnjama, život mu je ovisio o operaciji, koju je zbog konspirative bilo nemoguće izvesti u nekoj stranoj zemlji. “Naši su ga dečki operirali”, na kraju mi je značajno šapnuo. Nimalo ne sumnjajući u istinitost izrečenoga, počeo sam vrtjeti najgore moguće scenarije. Tek sam poslije, kada sam definitivno shvatio da mi je Ivanović lagao o otmici, posumnjao i u priču o “operaciji u Hrvatskoj”. Prvo nisam znao što je time želio učiniti, a poslije sam shvatio da je Ivanović, mjereći po svojoj moralnosti i svjetonazoru te bolesnom špijunskom umu, bio siguran da ću ja otrčati do Bajića, Karamarka ili nekog drugog i prijaviti da je Gotovina u Hrvatskoj. Tako je Ivanović mislio da će trag iz Španjolske skrenuti prema Hrvatskoj, koristeći mene za obmanu. Na njegovu žalost, ja nikome nisam išao “odrukati” što mi je on rekao o “Gotovininoj operaciji”. Nakon što sam shvatio kakvu je igru htio odigrati, upitao sam se tko je sustavno obmanjivao hrvatsku javnost, EU i Haag da se general Gotovina čitavo vrijeme bijega zapravo nalazi u Hrvatskoj.

Sudeći prema onome što je htio učiniti sa mnom, to je lako moglo biti upravo maslo Marina Ivanovića i onih koji eventualno stoje iza njega. Gurajući kroz službe i medije priču da se Gotovina nalazi u Hrvatskoj, skretali su pozornost od njegova pravog itinerera po inozemstvu. Ja sam svojim javnim tvrdnjama da je Gotovina u inozemstvu zapravo radio protiv Ivanovićeve koncepcije zaštite njegova klijenta. Da se nisam sam uvjerio gdje se Gotovina nalazio u vrijeme bijega, možda bih i ja povjerovao informacijama koje su na razne načine dolazile od najbližih generalovih ljudi, kao što je Ivanović. Kada sam složio Ivanovićev mozaik prijevara, iskoristio sam priliku na Noći Zadrana i sve ispričao Dunji Gotovini, koju sam tada prvi put sreo. Zamolio sam je da sve prenese suprugu te da ga zamoli da naredi Ivanoviću da u društvu dvojice svjedoka dođe u moj ured. Prošlo je nekoliko mjeseci i to se dogodilo prošloga tjedna, kada je Ivanović bio prisiljen da u društvu Luke Mišetića i Marijana Pedišića dođe k meni u ured.

Htio sam s njim razgovarati jedino u prisutnosti svjedoka. Suočen s činjenicama, priznao mi je laži. To njegovo hladnokrvno priznanje me je zabrinulo - jer ako je lagao meni, kome su on i njegovi eventualni naredbodavci još lagali? Nisu li upravo oni režirali cijelu paranoju u Hrvatskoj? Na kraju razgovora Luka Mišetić, kao šef odvjetničkog tima generala Gotovine, ispričao mi se i rekao da oni nisu sudjelovali u toj obmani te da im je jako žao što se to dogodilo sa mnom, koji sam htio pomoći da se cijela situacija riješi. Nakon toga sam se stotinu puta zapitao zašto je to Ivanović učinio, tko ga je na to nagovorio, ili je taj bivši SIS-ovac radio sam, uvjeren da ima misiju i da radi za dobro svoga klijenta. Ta bolesna koncepcija obmanjivanja i manipuliranja javnosti, službi i policije, a da bi se “zaštitio” klijent, mogla je nastati samo u nekoj špijunskoj glavi, koja ne može razmišljati dalje od razine podvale. Ja sam ga uhvatio u dvije obmane i prijevare, a pitanje je gdje je sve i što lagao. Tko su sve bile žrtve njegovih laži i je li on zapravio manipulirao cijelom javnošću, držeći je godinama taocem bijega generala Gotovine. Na kraju, najviše je naštetio svom klijentu, njegovoj obitelji i kolegama u odvjetničkom timu. Što će general Gotovina i Luka Mišetić s njim učiniti, to je njihov problem. Ja imam obvezu prema čitateljima Nacionala da govorim istinu. Ovo je za mene vrlo gorka istina, no nisam imao pravo da je prešutim.

Oprostite što sam napisao laž i što sam vjerovao čovjeku koji to nije zaslužio. Laž o kirurškom zahvatu Kada se saznalo da je Ante Gotovina lociran u Španjolskoj, Marin Ivanović u povjerenju je Ivi Pukaniću rekao kako Gotovina više nije tamo. Ivanović je tada tvrdio da je Gotovina u brodom prebačen u Hrvatsku gdje je hitno operiran. Navodno mu se otvorila stara rana koju je zadobio na ratištu te se zagnojila. Prema Ivanovićevim riječima o operaciji je tada ovisio Gotovinin život. Ta priča nije objavljena, ali se tijekom Gotovinina bijega u više medija tvrdilo da se Gotovina skriva u Hrvatskoj. Odbijeni Bajić Uoči Gotovinina uhićenja Marinu Ivanoviću prenijeta je poruka državnog odvjetnika Mladena Bajića, koji je ponudio da se slučaj riješi na miran način. Nakon nekoliko dana odgovor je bio da se Gotovina ne želi čuti s Bajićem.>email to:Ivo Pukanic