Što su njih dvojica jedan drugom rekli, ne zna se, odnosno zašto je Zidane napravio tu nesmotrenu gestu, i to u trenucima kad je utakmica bila u presudnoj završnoj fazi Slavoluk pobjede najvažniji je francuski državni spomenik. Posljednjih večeri izgledao drukčije nego obično - na njegovo pročelje bio je projiciran veliki portret najslavnijeg francuskog nogometaša Zinedinea Zidanea i poziv njemu i njegovim suigračima da u finalnoj utakmici Svjetskog nogometnog prvenstva u Berlinu daju sve od sebe kako bi pobijedili i drugi put za Francusku osvojili titulu svjetskih prvaka. Trebala je to biti posljednja utakmica cjelokupne Zidaneove nogometne karijere. On se 7. svibnja oprostio od svog dotadašnjeg kluba Reala, u kojem je igrao pet godina. Navijači su ga ispratili ovacijama, a on je s terena izišao u suzama. Utakmica s Italijom trebala je biti posljednja u njegovoj karijeri. Želio je da taj kraj bude što ljepši, da završi osvajanjem Svjetskog kupa. Ali to je imalo i značajnu političku dimenziju, koje je Zidane bio svjestan. Francuska nogometna reprezentacija bila je osporavana od početka SP-a zbog neuvjerljivih igara u kvalifikacijama i pripremnim utakmicama, ali potom i u prve dvije utakmice SP-a. Francuski desničari tvrdili su da reprezentacija igra loše jer u njoj ima previše crnaca i muslimana, te onih koji nisu rođeni u Francuskoj te da ta reprezentacija stoga i ne može predstavljati Francusku.

Drugi su pak tvrdili da svi ti ljudi, neovisno o boji kože i vjeroispovijesti i mjestu rođenja, igraju i bore se za Francusku te da ih stoga treba slaviti i poštovati, pogotovo one poput Zidanea koji su naknadno prigrlili Francusku. Oni trebaju biti uzori mladim useljenicima i njihovoj djeci u siromašnim predgrađima francuskih gradova. “Ugledajte se na Zidanea i njegove drugove”, bila je ovih dana poruka i mladim imigrantima koji su nedavno podizali pobune u francuskim predgrađima, a možda se i spremali da ih pokrenu opet ovog ljeta. Golema Zidaneova slika na Slavoluku pobjede bila je znak tim mladim ljudima što se u Francuskoj može postići, jer nije mala stvar da se lik sina alžirskog berberskog useljenika nađe na najvažnijem francuskom nacionalnom spomeniku. Francuskim političarima to je bio dodatni politički razlog zašto su željeli pobjedu. I sam predsjednik Jacques Chirac nekoliko je puta bodrio francusku reprezentaciju, dajući do znanja da tako pruža podršku i njenoj multietničnosti, naravno, i na finalu u Berlinu.

Zidane je nedvojbeno bio svjestan svih tih dimenzija - osobnih, sportskih, političkih - te je žarko želio da Francuska trijumfira. Ali utakmica je za njega završila tragično. Isključen je u drugom produžetku, deset minuta prije kraja, jer je glavom udario u prsa talijanskog igrača Marca Materazzija, čini se nakon razmjene grubih riječi. Što su njih dvojica jedan drugom rekli, ne zna se, odnosno zašto je Zidane napravio tu nesmotrenu gestu, i to u trenucima kad je utakmica bila u presudnoj završnoj fazi, a francuska reprezentacija, uvelike zahvaljujući upravo njemu, dominirala i možda mogla postići pobjednički gol protiv Italije, koja se neprestano branila i čekala izvođenje jedanaesteraca. Ovo nije prvi put da je on ovako reagirao. U tom naoko mirnom i povučenom čovjeku plamti neki unutarnji bijes, koji bi s vremena na vrijeme izbio na površinu. Oni koji ga poznaju tvrde da je taj nogometni genij samotnjak. Roditelji Zinedinea Zidanea potječu iz Kabilije u Alžiru, a on se rodio 23. lipnja 1972. u Marseilleu kao njihovo najmlađe, peto dijete. Otac mu je Berber, radio je u Marseilleu kao skladištar. Zinedine Zidane je s deset godina počeo igrati nogomet u dječjim momčadima manjih klubova. Kad je navršio 14, proveo je nekoliko dana u kampu za mlade igrače, gdje ga je zapazio skaut prvoligaša Cannesa, a direktor tog kluba pozvao je dječaka da igra za njegov klub. Z

idane je pristao, a kako u Cannesu nije imao kod koga stanovati, uzeli su ga k sebi direktor Jean Elineau i njegova supruga Nicole, koji su prije toga izgubili sina. U Cannesu je počeo u juniorskoj momčadi, ali se tako isticao da je već sa 16 godina igrao u prijateljskim utakmicama s prvom momčadi, a 20. svibnja 1989. nastupio je u prvoj prvenstvenoj utakmici. Zidane je 1992. otišao iz Cannesa u Bordeaux, a 1996. je prešao u talijanski Juventus. U Torinu se potpuno afirmirao. U četiri godine koliko je Zidane bio u Juventusu taj je klub osvojio dva talijanska prvenstva, jedan europski kup i dvaput je igrao u finalu Lige prvaka. A i s francuskom reprezentacijom tada je, potkraj 90-ih, postizao najveće uspjehe. Nakon četiri godine Zidane je prerastao i Juventus, pa je prešao u madridski Real, koji je u najvećem transferu u povijesti za njega platio čak 66 milijuna dolara. Real je sljedećih godina dominirao europskim nogometom.

Zidanea krase dvije velike sposobnosti: izvanredno barata loptom, kao pravi nogometni žongler, i ima izvrstan pregled igre, zbog čega je idealan igrač koji djeluje na sredini terena i u napadu. Iako već dugo ne igra za francuske klubove, nego samo za francusku reprezentaciju, u Francuskoj je pravi nogometni idol, posebno nakon dva gola što ih je dao Brazilu u finalu SP-a 1998. Njegova igra tada je izazvala pravo oduševljenje, a politički komentatori prvi su put počeli tvrditi da je njegova igra vrlo pozitivno utjecala na međuetničke odnose u Francuskoj, posebno u njegovu rodnom Marseilleu, gdje postoji velika alžirska kolonija, ali i velika nesnošljivost prema njoj. Nakon francuske pobjede svi građani Marseillea zajedno su slavili pobjedu. Zidane je zbog svog podrijetla postao pozitivni politički simbol u zategnutim odnosima francuske politike prema useljenicima. On sam rijetko je intervenirao u duhu onoga što je počeo značiti na nacionalnoj sceni, ponajviše zbog svoje povučene naravi. Na SP-u 1998. u Francuskoj, u reprezentaciji su bili Alžirac Zinedine Zidane, Armenac Youri Djorkaeff, Baskijac Bixente Lizarazu, Novokaledonac Christian Karambeu, Martinikanac Marcel Desailly i drugi članovi te multietničke momčadi. Kad je Francuska osvojila prvenstvo svijeta briljantnom pobjedom nad Brazilom od 3:0, pri čemu je Zidane postigao dva gola, francuski ultradesničar Jean-Marie Le Pen, koji je dotad rogoborio protiv sudjelovanja crnaca i Arapa u francuskoj reprezentaciji, napomenuo je kako je toj pobjedi “pridonio i Zidane koji potječe iz francuskog Alžira”, čime je dao do znanja da Alžir još smatra francuskom kolonijom. Rekao je da je Zidane iz “obitelji harkija”, a harkiji su alžirski Arapi ili Berberi koji su bili lojalni francuskim kolonijalistima, te su se 60-ih - kad je Alžir stekao neovisnost - preselili u Francusku. Zidane je energično opovrgnuo da je njegov otac bio harki i dodao da voli svoju domovinu Alžir, kao i on sam. A u vrijeme francuskih predsjedničkih izbora 2003., kad se upravo Le Pen probio u drugi krug kao protukandidat Jacquesu Chiracu, Zidane je pozvao Francuze da ne glasuju za Le Pena, a njegov poziv osjetno je utjecao na izbore. Bolji poznavaoci Zidaneove karijere tvrde da je on na rasne kontroverze reagirao još nekoliko puta, ali ne verbalno nego - na nogometnom igralištu.

Nogometaši si na terenu štošta dobacuju kako bi jedan drugog iznervirali, ima i rasističkih uvreda, ali među njima postoji i stanovita “omertà”, zakon šutnje prema kojem igrači nikad ne otkrivaju što su jedan drugom dobacivali. Zidane je u svojoj dugogodišnjoj karijeri bio 12 puta isključean, triput u Bordeauxu, pet puta u Juventusu, dvaput u Realu i dvaput kao francuski reprezentativac. Nekoliko puta isključen je jer je iz nepoznatih razloga napao protivničkog igrača dok ovaj nije imao loptu. Na utakmici Juventusa protiv Hamburga 2000. te kad je Francuska igrala protiv Saudijske Arabije na SP-u 1998. Tvrdi se da je Zidane napao saudijskog igrača nakon što ga je ovaj rasistički uvrijedio. U svoje posljednje svjetsko prvenstvo Zidane je nedvojbeno ušao u posebnom raspoloženju zbog raznih okolnosti. Bio je to njegov rastanak s nogometom, i to nakon duljeg razdoblja kad su svi govorili kako njegova zvijezda gasne. Ni francuskoj reprezentaciji nije išlo baš osobito, pa su njeni izgledi na engleskim kladionicama iznosili 1:25. A postojao je i rasistički i politički aspekt. Francuska se u finalu namjerila na reprezentaciju koja je do te posljednje utakmice prvenstva došla u sličnom raspoloženju. U Italiji bukti nogometna afera golemih razmjera zbog namještanja rezultata.

Ovog tjedna bit će kažnjeni tridesetorica sportskih funkcionara i sudaca, a četirima klubovima, Juventusu, Milanu, Fiorentini i Laziju, kojima prijeti odlazak u drugu, čak možda i treću ligu. Zbog toga su mnogi bili uvjereni da će talijanska reprezentacija loše proći na prvenstvu. Ali Talijani su smogli snage, zaigrali složno, žustro i nadahnuto te došli do finala, iako su na početku zbog ozljede izgubili jednog od ključnih obrambenih igrača, Alessandra Nestu. Nestu je zamijenio Marco Materazzi, 33-godišnji srednji branič milanskog Intera, koji je u talijansku reprezentaciju posljednjih godina povremeno ulazio kao zamjena. Visok 195 cm, snažan i krakat, odličan je skakač i vrlo oštar. Rodio se na Siciliji, otac mu je poznati nogometni trener pa je vrlo rano počeo igrati nogomet. Godinama je igrao u nižerazrednim klubovima, djelomice i stoga što ga treneri nisu voljeli jer je poprilično nepredvidljiv. Nerijetko cijelu utakmicu izvrsno igra u obrani, a potom upropasti klub izazvavši jedanaesterac, napravivši prekršaj za isključenje ili zabivši autogol. Afirmirao se tek 1998. u engleskom Evertonu i sljedeće sezone u talijanskoj Perugii. U Inter je prešao 2001. i istaknuo se kao izniman obrambeni igrač te je činio manje pogrešaka nego prije. Talijanski izbornik Marcello Lippi uvrstio ga je među 23 reprezentativca u prvom redu kao eventualnu zamjenu za dva glavna središnja braniča, Alessandra Nestu i Fabija Cannavara.

Nesta se ozlijedio na trećoj utakmici protiv Češke pa je u momčad već u 17. minuti ušao Materazzi i šest minuta kasnije zabio prvi gol. Italija je pobijedila s 2:0 i u osmini finala sastala se s Australijom. Na toj utakmici Materazzi je zbog grubog starta isključen u 50. minuti pa je Italija 70 minuta igrala s deset igrača i jedva pobijedila pogotkom Francesca Tottija iz penala u 120. minuti. Materazzi je u polufinalu protiv Njemačke igrao mirno i odlično. Finale između Italije i Francuske počeo je nervozno, uz oštre startove. Utakmica je završila 1:1, ušlo se u produžetke, a Zidane, koji je igrao odlično, došao je u priliku da riješi utakmicu kad je pucao glavom sa 7-8 metara, ali je Buffon obranio. I u tim trenucima, kad je Francuska dominirala, uslijedila je kobna 110. minuta. Nakon neuspješnog napada Francuza Zidane i Materazzi zajedno su izlazili iz talijanskog kaznenog prostora i nešto razgovarali. Zidane je krenuo nešto brže prema centru, a potom se naglo zaustavio, vratio prema Materazziju i snažno ga udario glavom u prsa, zbog čega je Materazzi pao. Glavni sudac nije vidio što se dogodilo, ali ga je preko radija na to upozorio četvrti sudac, koji je događaj pratio uz aut liniju. Elizondo je pristupio Zidaneu i pokazao mu crveni karton. Zidane je pognute glave pošao u svlačionicu pokraj stola na kojem se nalazio Svjetski kup. Francuska više nije imala snage za pobjedu, a potom je izgubila na jedanaesterce. Talijanski igrači burno su proslavili pobjedu, zaredale su proslave u svim talijanskim gradovima, a u Francuskoj je zavladala tuga.

Francuska momčad još se iste večeri vratila u Pariz, kao i predsjednik Chirac, koji je već prije, neovisno o ishodu utakmice, pozvao sve francuske reprezentativce na ručak u Elizejsku palaču u ponedjeljak. Chirac je osjetio da nešto mora reći i o onome što se dogodilo u toj nesretnoj 110. minuti: “Moje su misli usmjerene prema Zidaneu, koji je, koliko mi se čini, igrao posljednju utakmicu za Francusku. Ja ne znam što se dogodilo, zašto je kažnjen, ali želim ovdje izreći svoje divljenje tom čovjeku koji istodobno predstavlja sve najbolje u sportu, najveće ljudske kvalitete koje čovjek može zamisliti, te koji je donio slavu francuskom sportu, pa tako i samoj Francuskoj.” I nakon utakmice na pročelju Slavoluka pobjede u Parizu i dalje je bio projiciran Zidaneov portret, ali pokraj njega se nalazio novi natpis: “Zizou, on t’aime” (“Zizou, mi te volimo”), koji se izmjenjivao s natpisom: “Merci, les Bleus, vous restez nos héros” (“Hvala vam, Plavi, vi ste i dalje naši heroji”). Francuski sportski dnevnik L’Équipe ne slaže se s takvim mišljenjima, uz Zidaneovu sliku objavio je veliki naslov: “Honteaux” (“sramotno”). Zašto je Zidane udario Materazzija, što se između njih tih trenutaka dogodilo, je li Materazzi Zidaneu rekao nešto rasistički uvredljivo, to zasad ostaje velikom tajnom.>email to:Maroje Mihovilovic