Postoji li netko u ovoj zemlji tko nije čuo za HHO i njegove članove, hrabre hrvatske muže koji su i u najtežim trenucima za Hrvatsku imali muda stati u obranu ljudskog bića bez obzira na rasu, naciju, spol? Još mi je u sjećanju heroj Čičak koji je Srbe civile branio onda kad ni gospodin Mesić nije bio ovoliki srboljubac. Moji vršnjaci sjećaju se Čička i iz sedamdeset prve. Zbog svojih je stavova platio visoku cijenu, dobar dio života proveo je prodajući ženske torbice iako nije bio modni kreator. Čičak devedeset i prve... Rijeka. Srbi su dobivali otkaze samo zato što su bili Srbi, policija ih je prebijala, kad bi prodali stan, otimane su im osobne iskaznice, dobivali su putni list u jednom smjeru. U to sam vrijeme prodavala srpske stanove, za proviziju, i slušala tužne priče. Nije mi padalo na pamet prosvjedovati zbog nepravde koja se činila civilima, lojalnim građanima.

Moja glava i glave meni najdražih bile su mi važnije od srpskih. A onda je u Rijeku stigao Čičak. Rekla sam mu za otimanje dokumenata i zločesto odbijanje izdavanja domovnice ljudima koji su se rodili u Hrvatskoj. Čičak je sazvao novinare, vijest o prebijenim Srbima i putnim listovima u jednom smjeru osvanula je na naslovnici Novog lista. Od toga dana riječkim Srbima nitko nije otimao dokumente, srpska krv više nije tekla u riječkoj policiji. Toplo mi je oko srca kad se sjetim Čička iz hrvatskih, mračnih vremena kad je ogromna većina nas kukavički šutjela. HHO i danas postoji. Tamo umjesto Čička sjedi Puhovski. Njemu je mnogo teže. Srbe danas rijetko mlate, ubijaju ih samo u nekakvim dalmatinskim vukojebinama oko Benkovca. Doduše, treba braniti prava homoseksualaca i Roma. Ta borba, nažalost, u sebi nema ničeg herojskog. Civilizirani Hrvati znaju da su i homoseksualci i Romi božje ovce koje treba braniti od divljaka. I mediji će bespogovorno stati na hrvatsku, helsinšku stranu Borca Za Ljudska Prava. Novine će objaviti vijest o okruglom stolu, a kad priča osvane na televiziji, razbijena pederska glava dobit će zavoj, porodica starog Srbina umlaćenog u benkovačkoj vukojebini izraze sućuti i obećanje da će se pronaći ubojica, neće se pronaći, ali ne pronalaze se ni ubojice Hrvata, Rom će, umjesto spaljene, dobiti novu baraku. Želim reći, svaka bi zemlja morala imati svoga Čička i svoga Puhovskog.

Takvi nam ljudi pokazuju put, pomažu nam da budemo bolji. Pitate me zašto govorim o ovim likovima koji se već dugo ne oglašavaju ni na koju helsinšku temu? Zato što su me ovih dana u hrvatski trbuh pogodile tri hrvatske priče, a helsinškog krika nigdje. Prva je Zakon o braniteljima, koji omogućuje izravan upis na fakultet djeci heroja Domovinskog rata, ako prijeđu razredbeni prag. Druga je stupanje na snagu zakona po kojem će svatko koga uhvate s jointom u ruci tri godine robijati. Treća je intervju gospođe ministrice pravosuđa u Jutarnjem listu. Da smo mi Hrvati za dragim bogom kamenje bacali, ove nam se strahote ne bi događale. Klinci se ne mogu upisati na fakultet jer nemaju potvrdu da im je tata ratnik, maricu u Hrvatskoj smiju nekažnjeno njuškati samo psi i policajci, a u dnevnom listu čitamo intervju bijesne, nervozne gospođe kojoj ni jedna kazna nije dovoljno strašna za zločince koji puše travu. Gospođa, pravno nevina, djevica i na mnoge druge teme, cijeloj Hrvatskoj drži slovo. Njen je intervju apsolutno najogavniji ispad hrvatskog bića koje se bavi politikom otkako postoji Hrvatska.

Da je ušmrkala lajnu od Zadra do Zagreba, bila bi suvislija. Kako se ministrica koja je živjela u Zadru, gradu korupcije, droge i najgoreg kriminala, kako se osoba kojoj je bivši šef kum nekakvog bara, lik koji se za novine slika gol do pojasa i mužjak koji koristi svaku priliku da spomene divlju mrcinu među svojim dlakavim nogama, kako se jedno prestrašno, primitivno, ograničeno, neobrazovano, drsko, bezobrazno, bahato biće kome je otvaranje bara sa stiptizetama bitnije nego pripremiti se za intervju, usuđuje Hrvatskoj prijetiti zatvorima? Pušači marihuane će robijati a političari, kumovi i “crnogorski kumovi” kojima će kurve po barovima pušiti će... Dijeliti proviziju s građevinskom mafijom koja će graditi zatvore?! Gdje je HHO? Postoji li podatak koliko u Hrvatskoj ima homoseksualaca i Roma za čija se ljudska prava bore hrvatski čičci i puhovskiji? Tisuću, dvije, deset? Postoji li podatak koliko u Hrvatskoj ima mladih pametnih ljudi u kojima ova vlast vidi samo kretene i buduće robijaše? Zašto se nitko ne bori za prava naših klinaca? Gospodin Puhovski, čelnik HHO-a, ne čuje i ne vidi što se događa njegovim studentima na njegovom Filozofskom fakultetu. Ne vidi ni talibanku iz Zadra. Zašto je Čičak klincima kojima će vrata fakulteta ostati zatvorena jer im očevi nisu ratnici u svojoj stalnoj rubrici posvetio samo dvije rečenice? Njegova su djeca diplomirala? Ne puše marihuanu? A unuci? Oni će stasati u drugom vremenu?

Kako je to tužno, kako je žalosno da se borci za ljudska prava žestoko bore za prava manjina u zemlji u kojoj većina nema prava na normalan život. Hrvatska će postati mala zemlja za velike zatvore. Gdje su hrvatski pisci, fizičari, matematičari, filozofi, profesori, intelektualci, glumci, radnici, ribari, rudari, pomorci, domaćice, učiteljice, liječnice, seljaci... Gdje su okrugli stolovi, peticije, demonstracije, barikade, spaljene gume, razbijeni izlozi, prevrnuti automobili, otvorena pisma Sanaderu, Ustavnom sudu, predsjedniku države?

N i t k o od 152 zastupnika u Saboru nije imao primjedbe na odredbu Zakona o pravima hrvatskih branitelja. Prvoga siječnja 2005. nije se oglasilo ni Sveučilište.

Je li to n o r m a l n o ? Izglasan je zakon po kojem ideš na dugogodišnju robiju ako te pandur uhvati kako nekome nudiš joint? Jesu li svi ti ljudi zdravi? Nova hrvatska povijest počela je ukazanjem Ane Lovrin u Jutarnjem listu. Bože, spasi Hrvatsku! Otmi nam Gospu od Pravosuđa!>email to:Vedrana Rudan