Zoran Ferić Prošloga tjedna medijsku pažnju plijenili su ministri na otvorenju topless bara i nezapamćena buka oko prijemnih ispita na fakultetima i povlaštenih upisa djece branitelja. Ove dvije naoko nepovezive stvari zapravo su pouzdan simptom odnosa politike prema javnosti i, dakako, prema obrazovanju i znanosti. Kao prvo, ministar Kalmeta i društvo pojavili su se na svečanom otvorenju striptiz bara simpatičnog imena Go-ga službeno, u svečanoj opremi, s kravatama, i škarama za rezanje vrpce. Kapitalni turistički objekt s golim sisama i guzicama izazvao je priličnu pomamu među zadarskom političkom elitom. Nakon ministara, i zadarski gradonačelnik iskazao je afinitete prema striptiznoj djelatnosti pa je umjesto na glazbene večeri u Sv. Donatu obišao gole tete. Da se razumijemo, nemam ništa protiv golih teta, striptiz klubova, noćnih klubova, bordela, kupleraja, salona za masažu i ostalih uslužnih djelatnosti. Nemam ništa ni protiv legalizacije prostitucije, ako smo sigurni da će upravo to pomoći ženama koje rade taj nimalo lak posao i otežati trgovinu ljudima. Međutim, i ministar Kalmeta i ministrica Ana Lovrin barem su formalno političari konzervativne orijentacije, kao što je to još uvijek i HDZ. Što ih onda tako snažno privlači golim plesačicama?

Seks sigurno ne. Barem ne ovako javno. To može konzumirati svatko u diskreciji, bez kravate i škara za rezanje vrpce. Ministarska i gradonačelnička postava iz Go-ga kluba sasvim sigurno imala je u glavi nešto drugo. Po svoj prilici vlastitu sliku u javnosti kao otvorenih, širokogrudnih i slobodoumnih političara koji kapitalni turistički objekt doživljavaju kao pogon koji služi hrvatskoj domovini. Teškog li i shizofreničnog posla. Kao ministar konzervativne stranke Božidar Kalmeta mora u nedjelju dopodne prisustvovati misama, a navečer kao ministar turizma mora odraditi i smjenu u striptiz baru. Sve što donosi političke bodove, ili se procijeni da ih donosi, bit će odrađeno kao posao. Pa i pojavljivanje na mjestima gdje se, možda, s obzirom na orijentaciju, i ne bi trebalo pojavljivati. Druga je priča što je veći dio javnosti ovo kumstvo noćnome baru doživio kao mafijaško kumstvo i značajan politički gaf jednoga ministra u Vladi. Treba naglasiti da je taj gaf vjerojatno i nastao iz potrebe da se osvoje politički bodovi.

Slično je i sa skandalom oko prijemnih ispita. Jedna vrlo loša politička odluka konfrontirala je, ni krive ni dužne, djecu branitelja s ostalim studentima koji nemaju povlaštene upise. Šmajhlanje braniteljskim udrugama i degradiranje sveučilišta i znanja proizveli su u našem društvu, ionako podijeljenom i posvađanom po raznim kriterijima, još jedan nepotreban sukob. A u sukob se uvlače mladi ljudi, koja bi trebali biti nositelj prijeko potrebnih i ozbiljnijih promjena. Članovi inicijative “Jednaki smo” inicirali su na hodniku Filozofskog fakulteta potpisivanje peticije protiv neustavnoga zakona i povlaštenoga upisa djece branitelja. Neovisni sindikat visokog obrazovanja žalio se zbog toga Ustavnome sudu. Stvar se zaoštrila, a oglasile su se i braniteljske udruge. Slavica Hruškar, predsjednica Nezavisnih dragovoljaca, poručuje da je to neprijateljstvo prema Domovinskom ratu. Govori se i o tome da je na djelu hajka protiv djece branitelja i psihološki rat. Sukob je kulminirao do paranoidnih razmjera. Možda se i ne bi trebalo čuditi što ratnici, oni koji su se borili i koje je rat obilježio, svuda oko sebe vide rat. Međutim, čini mi se apsurdnim pomisliti da je studentska inicijativa “Jednaki smo” pokrenuta da bi uprljala ili negirala Domovinski rat.

Postoji izvjesna preosjetljivost u odnosu na taj rat, sudionici i prečesto oko sebe vide unutarnje neprijatelje. Sada pak dovođenje u pitanje jednoga prava, koje se razotkrilo kao apsurdno, vide kao napad na cijeli Domovinski rat i hrvatsku državu. Apsolutno pretjerano. Međutim, u čitavoj toj stvari ne krivim ni branitelje ni braniteljske udruge, a ponajmanje djecu branitelja. Krivi su oni koji su donijeli lošu političku odluku upravo kako bi zaradili dodatne političke bodove. A zašto su to uopće učinili? U ovoj zemlji, ma kako se u određenom trenutku zvala, uvijek su imali povlastice nekakvi borci. Dvije najčešće riječi s kojima sam se u djetinjstvu susretao, a čije značenje nisam znao, upravo su “borac” i “partija”. Kad bismo u obiteljskoj šetnji Maksimirom ili Samoborom sreli očeva znanca i kad bi moj otac popričao s njim, moja majka bi uvijek poslije pitala: “Je li on borac? Je li u partiji?” Moj otac je bio borac i u partiji. Međutim, moja majka itekako je imala razloga za takvo raspitivanje. Sve što je doživjela za vrijeme Drugoga rata i poslije njega dalo joj je za pravo da postavlja upravo takva pitanja. Njena je obiteljska priča upravo paradigmatična: oca su joj ubili ustaše jer je bio Židov, a ujaka partizani jer su ga potkraj rata mobilizirali ustaše.

A taj njezin ujak zapravo je dobar dio rata živio u kući u kojoj se povremeno pojavljivao mamin otac, kojega su pak skrivali izlažući se nemaloj opasnosti. Mojoj su se majci već vrlo rano i jedni i drugi popeli na onu stvar i ostala je prema njima skeptična do kraja života. Skepsa je na trenutak popustila kad se zaljubila i udala za moga oca. Ali ostala je oprezna prema njegovim kolegama borcima i partijskim prijateljima. S vremenom riječ “borac” za mene je dobila iznimno negativne konotacije upravo zbog njihove sirovosti, bahatosti, povlastica, velikih stanova koje su dobivali i niza drugih stvari koje se u društvu ne gledaju lijepo. E pa, ovaj povlašteni upis jedna je od tih nepopularnih stvari zbog kojih će nepopularni postati branitelji i njihove udruge, ali i njihova djeca. Što je u najmanju ruku strašno. Stoga mi se čini da je pomagati djeci branitelja na ovaj način zapravo medvjeđa usluga. A oni koji se sada loptaju pokličima kao što je “psihološki rat” i “neprijateljstvo prema Domovinskom ratu” neka se samo sjete što su i kako osjećali prema borcima II. svjetskog rata koji su imali, ili se mislilo da imaju, niz društvu neprihvatljivih povlastica. Onda će valjda shvatiti koliko je opasno generiranje ovakvih sukoba.>email to:Zoran Feric