Nikola Batušić (68), akademik i teatrolog koji je odrastao i radni vijek proveo u srcu Zagreba, objavio je prvu fikcionalnu knjigu, autobiografiju 'Na rubu potkove'"Cijeli svoj život, od djetinjstva do umirovljenja, proveo sam unutar Lenucijeve potkove”, kaže akademik Nikola Batušić (68), jedan od najčuvenijih hrvatskih teatrologa i povjesničara kazališta, dugogodišnji sveučilišni profesor na Akademiji dramske umjetnosti, poznat i kao diskretni i nekonfliktni intelektualac, koji je nakon 15-ak stručnih i znanstvenih svezaka upravo objavio prvu fikcionalnu knjigu “Na rubu potkove”, svojevrsnu autobiografiju u izdanju Profila. Riječ je o zbirci uspomena u kojoj je duhovito i autoironično, s velikim smislom za detalj, opisao svoje izvanserijsko odrastanje u tradicionalnoj građanskoj obitelji frankofonskih, a s druge strane zagorskih, zlatarskih korijena.

Posebnu pažnju posvetio je svom djedu, legendarnom redatelju Branku Gavelli, zatim atmosferi “plesnih vjenčića i rukoljuba”, razgovorima u zagrebačkim salonima u pedesetima i brojnim susretima s velikim piscima, slikarima i glazbenicima, kao što su Miroslav Krleža, Lovro Matačić i Ljubo Babić, kojima je pokatkad “kao stidljivi i zbunjeni mladac” svjedočio tek iz prikrajka. \'Na rubu potkove\' Iako je u mirovini, Batušić i dalje predaje kao profesor emeritus na ADU i Filozofskom fakultetu, a upravo priprema novu knjigu - “Krležin kazališni krug”, u kojoj će objaviti 20-ak studija o Krležinu teatru, te dramama i ljudima koji su pripadali Krležinu kulturnopovijesnom krugu. Također je i tajnik Razreda za književnost HAZU, a u slobodno vrijeme vatreni je nogometni navijač, “zaražen time još od 16. godine”. NACIONAL: Nakon brojnih stručnih knjiga i kritika, kako ste se ohrabrili na objavljivanje knjige autobiografskih uspomena “Na rubu potkove”? - Dva su razloga koja su me ponukala na objavljivanje te knjige. U godinama sam kada se čovjek okreće unatrag i sumira svoj život, a tijekom tih 60-ak godina koje su se ovdje našle, susretao sam mnoge zanimljive ljude. Dijelom zbog svojih obiteljskih prilika u kojima sam odrastao, a dijelom i zbog svoje kazališne profesije. Ti su me ljudi fascinirali i utjecali na moj razvitak. Drugo, među svojim kolegama poznat sam, kako kažu, i kao vješt kozer pa su me na jednoj večeri nagovorili da ispričam nekoliko zgoda iz kazališnoga života, a onda je moj prijatelj, pisac i profesor Pavao Pavličić, rekao: “Prestani pripovijedati i počni pisati.” I tako sam prije sedam, osam godina počeo uobličavati ovu knjigu uspomena.

NACIONAL: Zašto ste odabrali naslov “Na rubu potkove”?

- Zato što sam odrastao upravo na rubu Lenucijeve potkove, studirao od 1956. na Filozofskom fakultetu koji se, tada, dijelom nalazio u zgradi današnjeg Rektorata sveučilišta, dakle i opet na rubu potkove, doživljavao prve snažne kazališne dojmove na njezinu zapadnome kraku, a nekoliko koraka dalje proveo i cijeli svoj radni vijek. Punih 40 godina radio sam na Akademiji dramske umjetnosti, prvo kao asistent, pa docent i na kraju kao profesor, često prodekan i dekan, a danas sam tajnik Razreda za književnost HAZU, koje se palača nalazi unutar Lenucijeve potkove. Taj slijed trgova u srcu Zagreba potkraj 19. stoljeća urbanistički je zasnovao arhitekt Milan Lenuci. Potkovu sa zapada omeđuje zgrada HNK, Mažuranićev i Marulićev trg, a na jugu je Botanički vrt spaja s trgovima istočnoga kraka - Zrinskim, Strossmayerovim i Tomislavovim. Kako se kuća moje prabake Eme u kojoj i danas stanujem u Hebrangovoj 4 nalazi upravo na rubu potkove, tako je i ova knjiga uspomena nazvana po lokaciji njezina začetka. Fascinacija velikim piscem

NACIONAL: U knjizi sebe često prikazujete, osobito u odlomku “Moji nerazgovori s Krležom”, kao mladca punog strahopoštovanja prema autoritetima

- Naslov tog odlomka je ironijski intonirana parafraza poznate knjige Predraga Matvejevića “Razgovori s Krležom”. U tom tekstu, među ostalim, govorim i o danima kada su u časopisu Forum učestalo počeli izlaziti Krležini dnevnici pa su Zagrepčani i ljudi iz drugih sredina uporno pokušavali pronaći sebe u autorovim memorabilijama. Kasnije bi se rado hvalili o čemu su i gdje razgovarali s Krležom, kako ih je on primao i, uglavnom, nastojali svjedočiti svoju fascinaciju velikim piscem, često preuveličavajući svoju ulogu u autorovu dijariju. Nerazgovori s Krležom Ja sam pak u svojim uspomenama postupio upravo suprotno. Opisao sam dva usputna susreta s Krležom, prigodom kojih nikada nisam uspio razgovarati s voljenim piscem. Razlog je prije svega bila, u tom trenutku, njegova monologičnost, a sarkastični prijekor kojim me je “počastio” što sam mu na jednome domjenku, nakon djedove režije njegove drame “U logoru”, natočio u čašu Courvoisiera više nego što se pristoji, posve me je ošamutio. Kad smo se nakon nekoliko godina slučajno sreli u Leksikografskom zavodu, a ja mu se predstavio, odgovorio je: “Mladiću, ne trebate se predstavljati, čitao sam vaše kritike, no nemate vi što misliti, važan je autor o kome se piše. Vi ste, mladiću, pisali o ‘Agoniji’, a ne shvaćate zašto sam dodao treći čin.” Ja još ni do danas ne shvaćam zašto je dodao treći čin. Krleža je nastavio: “Zbog Križovca, mladiću! Ali molit ću lijepo, izvolite, imam francuskog konjaka i dobrih cigara.” I opet sam zašutio. Otuda i moji nerazgovori s Krležom.

NACIONAL: Potječete iz stare građanske, intelektualne obitelji. Možete li predstaviti pretke?

- U knjizi pokušavam opisati svoje korijene s očeve i s majčine strane. Loza s majčine strane vezana je uz frankofonu kulturu i kazalište. Počinje s prabakom Emom francuskoga podrijetla, koja je iz Osijeka došla u Zagreb i ubrzo kupila kuću u tadašnjoj Kukovićevoj, a današnjoj Hebrangovoj ulici broj 4. Imala je ta prabaka petero djece, među njima moju baku, također Emu, koja se 1910. udala za redatelja Branka Gavellu, moga djeda. U tom je braku rođeno dvoje djece - moja majka, profesorica francuskoga, Ivana, koja danas ima 94 godine, i ujak Mihovil, liječnik, koji je umro 1946. Moj djed s očeve strane, Antun Batušić, završio je pravo nakon što je napustio zagrebačku bogosloviju, u Zlataru postao sucem i 1900. se oženio kćeri mjesnoga trgovca Idom Metzger, mojom drugom bakom. I tako smo mi Batušići, inače podrijetlom iz sela Cvetković pokraj Jastrebarskog gdje i danas žive moji daljnji rođaci, ženidbom moga djeda postali adoptivni Zagorci. Upoznavanje teatarskog života

NACIONAL: Je li na vaš budući poziv presudno utjecao vaš djed Branko Gavella?

- Da, iako je on odbijao svaku pomisao da bi mi kazalište moglo postati na bilo koji način zanimanjem. Izravnog utjecaja na moju teatrološku formaciju nije više mogao imati - umro je 1962, ali je, dakako, ona, neizravna, neizbrisivo ostala. No i baka Ema je, uz roditelje, uvelike utjecala na moje usmjerenje. Završila je prvi ženski licej u Zagrebu, prijeloman za obrazovanje djevojaka toga vremena. Naime, tek nakon što bi završile taj licej mogle su nastaviti studij na fakultetima u Beču, Innsbrucku, Grazu i drugim gradovima, odakle su u svoje obitelji donosile europski duh. Moja baka na žalost nije završila fakultet, ali se pedagogijom francuskog jezika bavila više od 50 godina. Bila je velika ljubiteljica knjige i kako je naša obiteljska knjižnica bila bogata, baka Ema je u mojoj lektiri isprva inzistirala na hrvatskoj klasici - Gundulićevu “Osmanu”, Mažuranićevu “Smail-agi”, Šenoinim pjesmama, a kasnije Kumičiću, Novaku i drugima, a nakon toga na red su došli francuski pisci u izvorniku. Što se tiče djedova utjecaja, posebno mi se urezao u pamćenje boravak kod njega u Ljubljani, kada me je kao 11-godišnjeg dječaka pozvao u goste, pa sam tih dana teatarski život upoznao in vivo. Poslije sam počeo krišom odlaziti na pokuse u zagrebačko Dramsko kazalište. Potajno stoga jer je govorio: “Teater je drek, bavi se filologijom. Važnije mi je odigrati dobru bridge partiju nek’ imati dobru probu u kazalištu.” To je, međutim, ipak bila samo paradna fasada za njegov uži krug, budući da mu je itekako bilo stalo do rezultata predstave pa je dobro znao je li uspjela ili nije. Slavni preci

NACIONAL: Kako vas je usmjerio stric Slavko Batušić, književnik, teatrolog i povjesničar umjetnosti?

- Stric je bio racionalan čovjek, nadasve duhovit i blag, također zaljubljenik u kazalište, koji je već 1921. počeo raditi u teatru. On je pak tvrdio da je kazalište velika čarolija koja mora fascinirati gledatelje tako da sam i s očeve strane stabla stekao poticaje za svoj budući kazališni rad. No na mene je veliki utjecaj imala i odlična klasična gimnazija u kojoj sam solidno svladao latinski i grčki, stekavši i široko znanje iz humanističkih područja. Na fakultetu su na mene najviše utjecali profesori Zdenko Škreb, Ivo Hergešić i Petar Guberina. Imao sam sreću što sam dva semestra studirao u Njemačkoj, u Münsteru: prvi semestar kao stipendist, a drugi sam se izdržavao radeći razne poslove - šišao sam živicu, “klofao” tepihe, prenosio sanduke piva, prao posuđe u velikim restoranima i davao instrukcije iz latinskog.

NACIONAL: Koliko su vam vaši slavni preci bili teret, a koliko su vam pomogli u karijeri?

- Moj profesor Zdenko Škreb rekao mi je na prvom sastanku: “To što je vaša baka iz Zlatara pukim slučajem bila kuma jednom mojem bratu, za mene ne znači ništa. Zaboravite!” Dajem vam poštenu riječ da tijekom 40 godina redovitih predavanja na ADU nikada niti jedan moj student, od Mustafe Nadarevića i Zlatka Viteza u prvim generacijama, do današnjih mladih zvijezda i kazališta i sapunica, nije čuo da sam unuk Branka Gavelle. To nikada nikome u službenim relacijama nisam rekao! Znao sam u nevezanim razgovorima komentirati bivše Gavelline predstave, ali ga nisam spominjao kao svoga djeda, već kao redatelja i pedagoga.

NACIONAL: Zanimljiv je odlomak u kojem opisujete večeru kod dubrovačke glumice Milke Podrug-Kokotović i navodite nevjerojatan podatak - da je ta večera bila prvo i posljednje privatno druženje s glumcima u njihovu domu.

- To je apsolutna istina! Bio sam na spomenutoj večeri kod Milke Podrug-Kokotović, jednom kod Ervine Dragman u Boškovićevoj ulici i jednom kod Božene Kraljeve u Ratkajevu prolazu, kada sam s njima vodio razgovore za televiziju. Iako sam 40 godina bio u neposrednom kontaktu s glumcima i redateljima, a s nekima od njih imam više nego kolegijalne odnose, nikada nisam odlazio na privatne domjenke. Na početku svoje teatrološke staze, 15 sam godina pisao kazališne kritike u časopisu Republika, pa mi se činilo da zbog bližih kontakata s glumcima ili redateljima ne bih mogao biti objektivan u svome sudu. Zadatak kazališnog povjesničara

NACIONAL: Detaljno ste opisali i nastanak svoje disertacije, koju ste pripremali radeći marljivo prije više od 40 godina u arhivima. Koliko vam je arhiv bio važan?

- Ja se, nažalost, bavim mrtvom umjetninom. Lessing je rekao da je kazalište prolazna umjetnost, a sve što kazališni povjesničar može učiniti jest pokušaj umanjivanja usudnosti te prolaznosti. Da biste to postigli, morate pronaći što više činjenica koje su stvorile vašu umjetninu, dakle predstavu. A nje nema bez opisa mjesta gdje se izvela, bez slike publike, odjeka u tisku, bez kostima i scene, bez političkih konotacija, pa i bez odjeka tračeva i skandala. Kad u Hrvatskom državnom arhivu nasumce zagrabite u jednu od 50-ak kutija Acta Theatralia Zagrabiensia i pronađete podatak da je 1854. u novinama objavljen oglas kako će kazalište biti zatvoreno na tri dana jer iz Beča u Zagreb stiže stručnjak za tamanjenje štakora, dobit ćete pitoreskni kamenčić za mozaik o našem gornjogradskom teatru, koji je znao ostati zatvorenim i kada bi se na ulicama pojavio bijesan pas, pa se predstava otkazuje kako publika ne bi bila izložena opasnostima. To je jednako vrijedan podatak kao i onaj da je Josip Freudenreich prodao kazalištu svoje “Graničare”, naš prvi pučki igrokaz, za 70 forinti.

NACIONAL: Kao i duhovita anegdota u kojoj opisujete “Kako ste spasili carski zahod”?

- Kad se HNK renovirao, tom carskom zahodu prijetilo je uništenje jer radnici nisu znali pravu povijesnu vrijednost tog artefakta. Riječ je o tamnomodrom zahodu koji je izrađen od najfinijeg meissenskog porculana, a dopremljen je u Zagreb za cara Franju Josipa I. prigodom otvorenja kazališta 1895. Uspio sam ga spasiti od teškoga mlata tako da i danas stoji skriven u nekadašnjoj carskoj, a danas državnoj loži. Kazališni život u Hrvatskoj

NACIONAL: Možete li ocijeniti kazališni život u Hrvatskoj?

- Mislim da je kazališni život u Hrvatskoj zanimljiv, uglavnom na visokoj razini, te da, osobito redateljski, nastoji pratiti neke europske trendove. Izgubila se, međutim, nekada prepoznatljiva fizionomija mjesta na kojem se pojedina predstava prikazuje. Pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina točno se znalo što se može vidjeti u HNK, a što u Zagrebačkom dramskom, Teatru Itd ili Komediji. Danas jedino znate koji ćete žanr zateći u Komediji, ali niste sigurni što vas očekuje drugdje. Nove kazališne družine, primjerice Tetar Exit, donijele su veliku živost svojim eksperimentalnim repertoarom, Histrioni već godinama unose novu dimenziju u zagrebački kazališni život. No jako me žalosti strmoglavi pad Teatra Itd, koji je za vrijeme uprave Vjerana Zuppe bio žarište kazališne avangarde. No znatno se podigla kvaliteta predstava u regionalnim kazalištima, osim u Dubrovniku, koji je sada u stagnaciji.

NACIONAL: Imaju li veliki pisci poput Ranka Marinkovića i Miroslava Krleže svoje nasljednike u mladim dramatičarima?

- Mislim da imaju, no teško je reći postoji li među njima jedan novi Krleža ili Marijan Matković. Hrvatsko dramsko pismo nije u krizi, ali je, posve razumljivo, drukčije od prethodnoga. Tekstove nekih autora obilježio je Domovinski rat, zatim su došle na red teme u kojima se propituju ljudske sudbine u odnosu na netom minulu prošlost, a onda su se pojavile drame u kojima su mladi autori interpretirali egzistencijalne probleme života koji nas okružuje. To nije uvijek vedra, nepomućena i bistra slika, već u njoj često prevladavaju sumorni akordi. Generacija mlađih pisaca kao što su Miro Gavran, Asja Srnec Todorović, Lada Kaštelan, Ivan Vidić, Tomislav Zajec, Dubravko Mihanović te Ivana Sajko potekla je s Odsjeka za dramaturgiju na ADU, koji je osnovan 1987. na inicijativu teatrologa i redatelja Vladana Švacova i uz moj skroman udio, premda je naš dragi šjor Ranko Marinković bio žestoki protivnik te ideje s obrazloženjem da se nikoga ne može naučiti pisati. Mladi i nadobudni, ipak smo ga uspjeli uvjeriti da osnivanje tog odsjeka neće biti promašaj nego dobitak. Dakako ima i dobrih dramatičara, primjerice, Mate Matišić, koji su se razvili izvan ovoga studija. Mladi dramatičari

NACIONAL: Kako komentirate neprimanje profesora Miroslava Radmana u stalno članstvo HAZU, što je izazvalo veliku medijsku pozornost, te najave o osnutku nove, paralelne akademije?

- Na cijeli taj događaj gledam kao liberalni demokrat, koji djeluje po imperativu vlastite demokratske savjesti. Naš predsjednik Milan Moguš izjavio je upravo za Nacional sve što je o tom slučaju smatrao bitnim. No htio bih skrenuti pozornost na jedan drugi aspekt izborne skupštine o kojem nitko nije progovorio. Baš nigdje nisam pročitao da se, od sada, među novoprimljenim članovima HAZU nalaze brojni izvrsni znanstvenici i umjetnici. Primjerice, svjetski slavni autor plakata Boris Bućan, ili jedan od naših najboljih današnjih pjesnika Zvonimir Mrkonjić. Nemojmo uvijek promatrati događaje iz negacijski impostiranoga očišta.

Djetinjstvo u Zlataru Batušići i danas imaju posjed ponad Zlatara: \"Tu sam provodio mnoga ljeta u našem vinogradu, učio u našem voćnjaku za jesenske ispite, a stekao i veliku simpatiju za moje susjede, zagorske seljake s kojima sam se često i rado družio. Sa svojim vršnjacima pasao sam krave i pureke, upijajući pritom sve posebnosti kajkavskog dijalekta, kojim se i danas rado znadem poslužiti. Stoga je i knjiga dijelom pisana kajkavskim dijalektom - zlatarskim i zagrebačkim.\" Nikola Batušić Biografija 1938. rođen u Zagrebu gdje je diplomirao francuski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu 1965. doktorirao iz književnosti u Zagrebu 1963. - 2004. profesor na ADU; bio dekan i prodekan 1965. - 1980. pisao kazališne kritike u časopisu Republika 1969. jedan od petorice osnivača Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa 1971. objavio prvu knjigu “Hrvatska kazališna kritika”, a od tada još 13 knjiga, među kojima se ističu ”Povijest hrvatskoga kazališta”, “Gavella - književnost i kazalište” i “Književni protusvjetovi - poglavlja iz hrvatske moderne” (suautor sa Zoranom Kravarom i Viktorom Žmegačem) 1985. uredio monografiju Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1860. - 1985., te 30-ak teatroloških knjiga>email to:Nina Ozegovic