Objavljeno u Nacionalu br. 557, 2006-07-17

Autor: Mirjan Damaška

EKSKLUZIVNO

Vlada u Haagu mora braniti Tuđmana koga nitko ne brani

Čini se da je neopravdanom oklijevanju hrvatske države da se suprotstavi Tužilaštvu u Haagu došao kraj, jer je Vlada postavila Savjetu zadaću da izradi nacrte zahtjeva da se Hrvatskoj dozvoli podnošenje podneska 'prijateljice suda' u predmetima protiv bosanskih Hrvata i u pogledu optužbi u vezi s 'Olujom'. Ti su nacrti dovršeni, pa budu li odobreni, formalni će se zahtjevi uskoro naći u Haagu

Mirjan DamaškaMirjan Damaška Odnos Hrvatske prema kaznenim postupcima koji se u Haagu vode u vezi s događajima u Bosni i Domovinskim ratom već je dulje vremena predmet žestokih i ponekad žučljivih kontroverzi. Neki zastupaju stanovište da se država mora direktno angažirati u pobijanju navoda tužiteljstva u tim predmetima, a drugi misle da je opravdano i mudro da se Vlada drži po strani. Poznavateljima hrvatske političke scene razlozi tih kontroverzi nisu povod za čuđenje, već i zato jer su haaški procesi prikladno oruđe za političke obračune. Ono što začuđuje jest da se ti sporovi odvijaju u gustoj magli nedovoljnog poznavanja pravnih problema. Nije rijetkost da pouzdanost kojom neka osoba javno iznosi svoje sudove o haškim procesima bude upravo proporcionalna njenoj neinformiranosti ili njenim pogrešnim predodžbama o haaškom pravu. Krajnje je vrijeme da se magle mudrog neznanja uklone ili da se barem smanji njihov intenzitet. Rasprave o Haagu će se nastaviti, ali će postati smislenije zbog veće bliskosti realnostima međunarodnog kaznenog pravosuđa. No nije isključeno da bi izvori nekih neslaganja mogli presahnuti.

Nedovoljno poznavanje prava očituje se već u pogledu sadržaja optužbi. One terete optuženike za djela koja su fizički počinile druge osobe. U jednu grupu spadaju optužbe na osnovu tzv. “zapovjedne odgovornosti”. Tu se optuženicima stavlja na teret da su propustili nadzor nad podređenima, pa im se slijedom toga pripisuju zločini podređenih kao da su ih optuženici sami počinili. U drugu grupu spadaju optužbe na osnovu pomalo nebulozne doktrine o tzv. “zajedničkom zločinačkom pothvatu”. Tu se optuženicima predbacuje da su bili članovi udruženja čiji je cilj bio vršenje ratnih zločina, pa im se povodom toga pripisuju kaznena djela drugih osoba - pod uvjetom da se ta djela drugih osoba mogu svesti u okvir planova udruženja ili pod uvjetom da je bilo predvidivo da bi ta djela mogla premašiti okvire zločinačkog plana. Članom dvaju takvih zločinačkih udruženja, usmjerenog na etničko čišćenje Bosanaca i Srba, spominje se Predsjednik Tuđman, a u nekim optužbama i čitav hrvatski državni i vojni aparat iz razdoblja na koje se optužba odnosi. Razlikovanje tih dvaju vrsti optužbi od važnosti je za odgovor na sporno pitanje može li se Hrvatska zadovoljiti time da pruža financijsku i logističku podršku obrani ili je potrebno da se na neki način direktno umiješa u haške postupke.

Što se optužbi na osnovi zapovjedne odgovornosti tiče, može se braniti stanovište da tim optužbama državni interes nije direktno tangiran, pa da se vladina reakcija na postupke može svesti na pomoć obrani. No u pogledu optužbi za zajednički zločinački pothvat odgovor je mnogo složeniji, jer je tužiteljstvo, kao što rekosmo, u taj pothvat uključila hrvatski državni vrh. O političkoj dimenziji pitanja, treba li se tu država angažirati, vodi se u Hrvatskoj žučljiv spor. U nekim krugovima, a posebno u krugu Tuđmanovih političkih protivnika, prevladava mišljenje da je hrvatsko državno vodstvo u relevantnom razdoblju bilo doista upleteno u ratne zločine, barem u Bosni, pa da je stoga obrambeno uplitanje države u haaške postupke ravno nastojanju da se ometa utvrđenje istine. Sudsko žigosanje prvog hrvatskog Predsjednika kao zločinca ne bi, po tom mišljenju, proizvelo negativan učinak na hrvatsko društvo, nego bi naprotiv dovelo do neke vrste socijalno-psihološke katarze, poput olakšanja nakon ispaštanog grijeha. To je mišljenje anatema velikom dijelu hrvatskog društva. Mnogi Hrvati nisu spremni koncedirati da su stvaratelji njihove države bili upleteni u kriminalnu djelatnost, a sudsko žigosanje tih osoba moglo bi, po mišljenju mnogih Hrvata, proizvesti traumatski efekt na hrvatsku nacionalnu psihu, sličan onom koji bi žigosanje George Washingtona ili Garibaldija moglo proizvesti na tada još mladu američku ili talijansku državu. Ako je politička strana problema sporna, to se, međutim, ne može reči za njegovu pravnu komponentu.

S pravnog je stajališta državni interes za direktnu intervenciju teško poreči. Pogrešno je mišljenje da osude državnog vrha imaju učinak samo na njih osobno, te da ne proizvode pravne posljedice za državu. Na primjer, ako bi Haaški sud utvrdio da je jedan od ciljeva “Oluje” bilo etničko čišćenje, taj bi nalaz imao za Hrvatsku vrlo nepovoljne pravne reperkusije. Očita posljedica bili bi brojni zahtjevi za naknadom štete, ali se mogu zamisliti i druge vrlo neugodne pravne posljedice kojima je granica u dovitljivosti pravnika. Pogrešno je i mišljenje da je odgovornost hrvatskog državnog vrha za zločinački pothvat bjelodana, a u pogledu nekih događaja već i utvrđena haaškim presudama, tako da državna intervencija u tekuće postupke nema smisla. To se posebno odnosi na rasprave o Bosni, tijekom kojih se često čuje da su dogovori Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne notorne činjenice, te da je time riješeno pitanje zločinačkog pothvata. No sve kad bi dogovor Miloševića i Tuđmana o toj podjeli bio dokazan, time još ne bi bili ispunjeni svi pravni uvjeti potrebni za postojanje “zajedničkog zločinačkog pothvata”. Kad to ne bi bilo tako, onda bi se svaki plan o promjeni političkog statusa quo opasno približio organiziranoj kriminalnoj djelatnosti, ako bi njegova realizacija mogla izazvati sukobe.

Ako dakle postoji pravni interes Hrvatske da utječe na haaške postupke, može li se njegovo zastupanje prepustiti obrani optuženih? Negativan odgovor nameće se iz više razloga. Ne radi se samo o tome da je obrana usredotočena na klijente, pa da im je neoptuženi državni vrh od perifernog interesa. Važniji je razlog da bi bilo neodgovorno uzeti za gotovu homogenost obrane, njenu kompetentnost, kao i paralelnost njenih interesa s interesima države. Odlučujući je ipak imperativ političko-etičke naravi: kod postojanja državnih interesa za određeni ishod sudskog postupka država se mora sama angažirati, a ne povoditi se za uzrečicom “brigo moja prijeđi na drugoga”. Jedino sredstvo za taj direktni angažman Hrvatske jest da joj Haaški sud dodijeli status “prijateljice suda” i dozvoli da preda podnesak u kojem će izložiti svoje stanovište. No i pored postojanja ocrtanog pravnog interesa, Hrvatska nema pravo da joj se taj status odobri, pravilima koje su sami donijeli, haaški su se suci ovlastili da odbiju zahtjev države, bez obzira što se on temelji na pravnom interesu, ako smatraju da im pomoć države u rješavanju predmeta nije potrebna. Ali ako u svom zahtjevu Hrvatska iznese argumente koji ukazuju na to da elementarna postupovna pravičnost (“fairness”) govori u prilog tome da joj se odobri status prijateljice suda, haaškim sucima nije lako oglušiti se na njen zahtjev. Braniti pak umrlog utemeljitelja države koji je de facto optužen, u situaciji u kojoj nitko nije zadužen da govori njemu u prilog, jedan je od tih osnovnih zahtjeva pravičnosti. Treba reči da su se hrvatske vlade dugo vremena odnosile krajnje nonšalantno na haaške procese u kojima su se rješavala pitanja od važnosti za šire hrvatske interese. Rijetku iznimku čine samoinicijativni napori nekadašnjeg ambasadora u Haagu, Branka Salaja, u slučaju Rajić.

Tek pred dvije godine Vlada je osnovala Savjet sa zadaćom da priprema materijale za eventualni podnesak Hrvatske kao prijateljice suda u postupcima protiv šestorice bosanskih Hrvata i trojice generala u vezi s “Olujom”. No i tu se neko vrijeme očitovalo oklijevanje s podnošenjem formalnog zahtjeva Haaškom sudu za dodjelu statusa “prijateljice suda”. Jedan od razloga bio je nasljeđeni stav po kojem se suradnja s Haaškim sudom poistovječivala sa suradnjom s Tužiteljstvom. Ta se bojazan mogla razumjeti u odnosu na odbijanje sprovođenja nekih prisilnih ili dokaznih mjera na čije se sprovođenje država obvezala. No bojazni ne bi smjelo biti mjesta u pogledu korištenja pravnih sredstava koje haaško pravo daje državi na raspolaganje da se suprotstavi Tužilaštvu. Izgleda da je neopravdanom oklijevanju došao kraj, jer je Vlada Savjetu postavila zadaću da izradi nacrte zahtjeva da se Hrvatskoj dozvoli podnošenje podneska prijateljice suda u predmetima protiv bosanskih Hrvata i u pogledu optužbi u vezi s “Olujom”. Ti su nacrti dovršeni, pa budu li odobreni, formalni će se zahtjevi uskoro naći u Haagu. Ishod pokrenutih iskoraka ostaje, dakako, neizvjestan. No bilo kako bilo, konačno su poduzeti koraci kojima se Vlada pravnim putem umješala u postupke koji zadiru, ako ne u političke, a onda svakako u pravne interese zemlje. Unatoč manjkavom političkom zajedništvu, učinkovitom podnesku Vlade trebali bi pomoći svi za to kompetentni Hrvati.

Vezane vijesti

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Obrana generala Ante Gotovine pred Haaškim sudom pozvala je žalbeno vijeće da ne uzme u obzir nove argumente koje je na žalbenoj raspravi održanoj u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika