Svjesni poteškoća gotovo nikakvih komunikacija i otežanih uvjeta putovanja prije tristotinjak (i više) godina, danas uživamo u proučavanju različitosti glazbenih stilova unutar samo jedne zemlje, barokne kraljice, Italije.

Venecija, Rim, Napulj
Počevši od temeljne podjele na venecijanski i (firentinsko) rimski umjetnički krug, svojom osobitošću ne valja zapostaviti niti napolitanski glazbeni izraz. U Napulj potkraj 17 stoljeća sa Sicilije (Palermo) dolazi Alessandro Scarlatti (1660.-1725.) koji ONDJE sklada ukupno 40 opera tijekom 20 godina. Kao vrsni operni skladatelj piše i instrumentalne skladbe, a prate ga i mnogi drugi, pretežno operni skladatelji, kao što su Domenico Sarri (1677.-1749.), Leonardo Vinci (oko 1690.-1730.), Niccolo Jommelli (1714.-1774.), Domenico Gallo, Francesco Durante i drugi.

Njihovu instrumentalnu glazbu odlikuju operni korjeni, uvertire koje se izvode i kao zasebni koncerti ili sinfonie, trostavačni barokni oblik brzo-polagano-brzo, te operna gestičnost i emocionalna ekspresivnost koja je uvijek bila pozdravljana od strane publike.

U Rimu dominira Corellijeva škola koju razvijaju među ostalima suvremenici i Corellijevi učenici kao što su Giuseppe Valentini (1680.-1759.) iznimno utjecajan i u Engleskoj i Njemačkoj i Michele Mascitti (1663.-1760.) razmjerno cijenjena skladateljska osobnost svoga vremena.

Venecija pak, uz najrazvijeniji instrumentalni barokni oblik, ne zaostaje niti u vokalnoj glazbi (madrigali, mise). Kapela sv. Marka dosegla je vrhunac umjetničkog razvoja, a upravo u toj Katedrali od 1566. godine obnaša djelatnost orguljaša Andrea Gabrieli (1533.-1585.). Svjetovna i duhovna polifona djela pišu i Constanzo Porta (1504.-1601.), Nicolo Vicentino, Claudio Meulo (1533.-1604.), Giovanni Gabrieli (1554.-1612.), Claudio Monteverdi (1567.-1643.) i Giovanni Pierluigi da Palestrina (1525.-1594.).

Svi navedeni centri talijanskog baroknog doba bili su dostojno predstavljeni u drugom zagebačkom baroknom tjednu.
ZABAF je 10. srpnja ugostio muški vokalni ansambl Speculum Musicae pod vodstvom Marine Malavasi (venecijanska duhovna vokalna glazba), 11. srpnja ansambl Musica Antiqua Köln pod umjetničkim vodstvom violinista Reinharda Goebela s provjerenom mezzosopranisticom svjetskog glasa Renatom Pokupić (rimska instrumentalna glazba), te 14. srpnja ansambl Cappella Della Pietà de' Turchini pod vodstvom Antonia Floria (napuljska instrumentalna glazba).

Glazbeni ukus i izvedbeni stil
Suzdržao bih se kvalitativnih komentara, jer su oni ovdje možda uistinu suvišni, no napisat ću koju riječ o glazbenom ukusu i doživljaju sublimiranom nakon zanimljivih koncertnih večeri.

Vokalni ansambl izveo je ulomke iz misa i razne polifone skladbe pisane za tri i osam glasova vrlo artikulirano i na razini najvišeg standarda današnjeg vokalnog izvođenja. Čvrsta i točna ruka krhke i nježne voditeljice zbora Marine Malavasi, kao i bešumno pjevanje svakog tona (sloga) sa svojim pjevačima rezultirala je ravnotežnim, svijetlim i iznimnim duhovnim ozračjem. Kratki intermezzi su bili popunjeni Toccatama, Canzonima i Ricercarom za orgulje solo. Muški glasovi izrazito uklopljeni u crkvenu akustiku, iz stavka u stavak, mijenjali su izvođačka mjesta i stvarali odgovarajuće glasovne strukture koje krase venecijanski i uopće duhovni vokalni polifoni stil.

Ansambli Musica Antiqua Köln (MAK) i Cappella Della Pietà de' Turchini (CDPDT) izvodili su koncerte za različite instrumente, duhovne kantate (R.Pokupić i MAK) i sinfonie sasvim različito. Naravno da je prije spomenuta razlika u rukopisu dva glazbena centra Apeninskog poluotoka prisutna, ali čujno su drugačiji i izvođački imperativi dvaju ansambala. Budući da su se dinamičke oznake u glazbi pojavile tek u pretklasično i klasično doba, logično je da se osobitosti izvođenja traže upravo ovdje. Osim dinamike, mnogi su skladatelji ostavljali izvođačima (najčešće čambala i continuo instrumenata) potpunu slobodu ornamentiranja i ¨igranja¨ varijacijama sa svrhom spontanog zvukovnog ukrašavanja strogo oblikovanih rubnih formi (instrumenata i glasova višeg registra koji su nosili temu/teme i basovskih dionica s druge strane).
Verujem da je izvedbeni stil posljedica umjetničkog vodstva svakog ansambla i namjere glede osobitosti zvuka i načina prenošenja emocija proizašlih iz samog glazbenog predloška.

Talijanski i njemački zvuk
Dok su CDPDT ustrojeni silno ugođajno, meko, estetski uglađeno i fino, ansambl MAK bi poistovjetio s epitetom države iz koje dolaze (Njemačka). MAK imaju snagu, usud i čvrstoću. Fenomenalno precizni i poletni možda više odgovaraju tipičnom baroknom fantastičnom stilu (stile moderno) razvijenom iz renesansnog akademskog uglađenog stila (stile antico). Čak i doslovan prijevod riječi barok (eng. baroque, tal. barocco) govori o nečem bizarnom i gotovo stranom.
Iako svi ovi navodi idu MAK-u u korist, ne bi valjalo reći da je CDPDT neprikladan ansambl. Naprotiv, CDPDT su nam pokazali da se i drugačijim izvođenjem auditorij može uvesti u soničnu raznolikost i neospornu ljepotu osobitog napuljskog instrumentalnog sloga. Za to su i višestruko nagrađivani upravo na polju izvođenja napuljske barokne glazbe, s posebnom pohvalom na trudu uloženom u pronalazak i izvođenje rijetkih i zaboravljenih napolitanskih skladatelja i njihovih rukopisa.

Hrvatska operna diva
Kraj same priče namjerno sam rezervirao za našu istinsku opernu divu Renatu Pokupić. Nesebičan Božji dar u svakom pogledu (stas i glas) nije ju uljuljao u profesionalnu i životnu pasivu, već načinom odrastanja i sazrijevanja usmjerio na razvoj silnog potencijala koji svaki čovjek upornim i (po mogućnosti) stručnim radom ima gotovo dužnost razvijati.

Ponovo ukrasivši domaći barokni festival (od prošle godine pamtimo nastup u Atriju Klovićevih dvora) vrhunskom izvedbom duhovne kantate za solo sopran Il pianto di maria “Giunta l’ora fatal” HWV 234 G.F. Handela/G.B. Ferrandinija u pratnji MAK-a, dojmila je sve prisutne vjernom gestičnošću i vjerojatno nadrealnom tehnikom pjevanja, barem za vrijeme u kojem je nastalo izvedeno djelo.

Treći tjedan ZABAF-a
Slijedi treći tjedan u kojem bi istaknuo koncert u petak 21. srpnja 2006 u 21 sat u Muzeju za umjetnost i obrt, nastup Malcoma Bilsona, američkog pijanista iznimno zaslužnog za povratak čembala i hammer-klavira u tonske i kocertne prostore, sve više i u izvedbama klasičnog opusa primjerice Mozarta i Beethovena (logično s obzirom na vrijeme nastanka njihovih djela).

Izvodit će djela J. B. Cramera, T. Restija, J. Haydna, J. L. Duseka i W. A. Mozarta na originalnom hammerklaviru A. Waltera (oko 1790.) iz Dubrovackog muzeja u Knezevom dvoru koji je zalaganjem pijanista Hrvoja Jugovica restauriran u Salzburgu.