Mirjan Damaška, redoviti profesor američkog sveučilišta Yale i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za međunarodno pravo te član Savjeta Vlade RH za suradnju s Haaškim sudom, ekskluzivno je za Nacional analizirao pitanja političke odnosno pravne odgovornosti hrvatske Vlade pred Haaškim sudom. Donosimo vam dijelove njegove kolumne, a ostatak pročitajte u novom broju Nacionala:

Nedovoljno poznavanje prava očituje se već u pogledu sadržaja optužbi. One terete optuženike za djela koja su fizički počinile druge osobe. U jednu grupu spadaju optužbe na osnovu tzv. “zapovjedne odgovornosti”. Tu se optuženicima stavlja na teret da su propustili nadzor nad podređenima, pa im se slijedom toga pripisuju zločini podređenih kao da su ih optuženici sami počinili. U drugu grupu spadaju optužbe na osnovu pomalo nebulozne doktrine o tzv. “zajedničkom zločinačkom pothvatu”. Tu se optuženicima predbacuje da su bili članovi udruženja čiji je cilj bio vršenje ratnih zločina, pa im se povodom toga pripisuju kaznena djela drugih osoba - pod uvjetom da se ta djela drugih osoba mogu svesti u okvir planova udruženja ili pod uvjetom da je bilo predvidivo da bi ta djela mogla premašiti okvire zločinačkog plana. Članom dvaju takvih zločinačkih udruženja, usmjerenog na etničko čišćenje Bosanaca i Srba, spominje se Predsjednik Tuđman, a u nekim optužbama i čitav hrvatski državni i vojni aparat iz razdoblja na koje se optužba odnosi. Razlikovanje tih dvaju vrsti optužbi od važnosti je za odgovor na sporno pitanje može li se Hrvatska zadovoljiti time da pruža financijsku i logističku podršku obrani ili je potrebno da se na neki način direktno umiješa u haške postupke.

O političkoj dimenziji pitanja, treba li se tu država angažirati, vodi se u Hrvatskoj žučljiv spor. U nekim krugovima, a posebno u krugu Tuđmanovih političkih protivnika, prevladava mišljenje da je hrvatsko državno vodstvo u relevantnom razdoblju bilo doista upleteno u ratne zločine, barem u Bosni, pa da je stoga obrambeno uplitanje države u haaške postupke ravno nastojanju da se ometa utvrđenje istine. Sudsko žigosanje prvog hrvatskog Predsjednika kao zločinca ne bi, po tom mišljenju, proizvelo negativan učinak na hrvatsko društvo, nego bi naprotiv dovelo do neke vrste socijalno-psihološke katarze, poput olakšanja nakon ispaštanog grijeha. To je mišljenje anatema velikom dijelu hrvatskog društva. Mnogi Hrvati nisu spremni koncedirati da su stvaratelji njihove države bili upleteni u kriminalnu djelatnost, a sudsko žigosanje tih osoba moglo bi, po mišljenju mnogih Hrvata, proizvesti traumatski efekt na hrvatsku nacionalnu psihu, sličan onom koji bi žigosanje George Washingtona ili Garibaldija moglo proizvesti na tada još mladu američku ili talijansku državu.

Ako je politička strana problema sporna, to se, međutim, ne može reči za njegovu pravnu komponentu.S pravnog je stajališta državni interes za direktnu intervenciju teško poreči. Pogrešno je mišljenje da osude državnog vrha imaju učinak samo na njih osobno, te da ne proizvode pravne posljedice za državu. Na primjer, ako bi Haaški sud utvrdio da je jedan od ciljeva “Oluje” bilo etničko čišćenje, taj bi nalaz imao za Hrvatsku vrlo nepovoljne pravne reperkusije.

No, izgleda da je neopravdanom oklijevanju došao kraj, jer je Vlada Savjetu postavila zadaću da izradi nacrte zahtjeva da se Hrvatskoj dozvoli podnošenje podneska prijateljice suda u predmetima protiv bosanskih Hrvata i u pogledu optužbi u vezi s “Olujom”. Ti su nacrti dovršeni, pa budu li odobreni, formalni će se zahtjevi uskoro naći u Haagu. Ishod pokrenutih iskoraka ostaje, dakako, neizvjestan. No bilo kako bilo, konačno su poduzeti koraci kojima se Vlada pravnim putem umješala u postupke koji zadiru, ako ne u političke, a onda svakako u pravne interese zemlje.