"Ja jesam ministrica, ali prije svega sam majka, stoga je moja misija da učinim sve da moja djeca, kad ja umrem, žive u sigurnoj židovskoj zemlji”, tako je prije nekoliko godina današnja izraelska ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni, najmoćnija žena Izraela, druga najmoćnija ličnost u zemlji, definirala svoju misiju. Zbog onoga što se ovih dana događa uz sjeverne granice Izraela Tzipi Livni je u središtu svjetske pozornosti, jer je ta 48-godišnja žena, jedan od najvažnijih kreatora sadašnje izraelske politike, već na neki način predodređena da, vrlo vjerojatno, uskoro preuzme upravljanje Izraelom. Ona je danas vicepremijerka, ministrica vanjskih poslova, te najvažniji član izraelske vlade nakon premijera Izraelska ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni i Condolezzaa RiceEhuda Olmerta, čak je službeno određeno da ona upravlja vladom ako Olmert iz nekog razloga to neće moći, kao što se ove zime dogodilo s bivšim premijerom Arielom Sharonom, njenim političkim mentorom, kada je doživio moždani udar. Tzipi Livni bila je prva koja je nakon izbijanja ove krize izraelskoj i svjetskoj javnosti obznanila kakve ciljeve ima izraelska vojna akcija u Libanonu, da to neće biti samo oslobađanje dvojice otetih izraelskih vojnika, nego razbijanje i razoružavanje Hezbollaha, te stvaranje nove sigurnosne situacije na sjevernim granicama Izraela, koja će jamčiti da sjeverni Izrael više neće biti ugrožen. Neki su je svjetski listovi već nazvali “novom Goldom Meir”, uspoređujući je s najvećom političarkom u povijesti Izraela, bivšom premijerkom Goldom Meir, koja je vodila Izrael i u jednom od najdramatičnijih trenutaka u njegovoj povijesti, za rata 1973. U ovom trenutku Tzipi Livni je najpopularnija izraelska političarka, sviđa se i desničarima i liberalima. Bila je desničarska miljenica od kada je ušla u politiku, i to zbog svojih korijena.

Rodila se 5. srpnja 1958. u izraelskom glavnom gradu Tel Avivu kao dijete jednog od najkontroverznijih heroja izraelskog rata za nezavisnost Eitana Livnija. On je stigao u tadašnju britansku Palestinu s roditeljima kao šestogodišnji dječak neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme kada su se prvi Židovi u većem broju počeli vraćati u pradomovinu svojih predaka kako bi u skladu s cionističkom idejom tamo stvorili svoju državu. Eitan Livni je kao 20-godišnjak pristupio židovskoj borbenoj grupi Irgun, koja je tada počela s prilično kontroverznim oružanim akcijama protiv britanskih kolonijalnih vlasti i arapskih stanovnika Palestine. Iako je bio mlad, pokazao se vrlo sposobnim borcem, pa je uskoro postao operativni zapovjednik Irguna. On je planirao, organizirao i pratio izvršenje akcija, od kojih su mnoge bile, prema današnjim kriterijima, terorističke. Njima je Irgun želio uzdrmati britansku kolonijalnu vlast, te istodobno krvavim odmazdama uplašiti Palestince da ne pružaju oružani otpor stvaranju izraelske države. Najpoznatija akcija Irguna bila je postavljanje bombe 1946. u jedan hotel u Jeruzalemu, kada je poginulo devedeset osoba, od toga 28 Britanaca, 41 Arap, ali i 17 Židova te pet ljudi drugih nacionalnosti.

Uhićen je nešto kasnije 1946. nakon velike sabotaže na željeznici na jugu Izraela, te je osuđen na 15 godina zatvora, ali je dvije godine poslije pobjegao iz zatvora u Acri. Tada ga je Irgun poslao u Europu da organizira akcije protiv britanskih ciljeva izvan Izraela, ali je rat završio pa se prije nego što je izvršio ijednu akciju vratio kući. Tada se počeo baviti politikom, a bio je zagovornik stvaranja tzv. Velikog Izraela. Nije bio zadovoljan granicama koje je Izrael uspio izboriti 1948., te je tražio da se Izrael proširi na cijeli prostor gdje su živjeli Židovi u biblijska vremena, da preuzme kontrolu i nad nekim područjima s istočne strane rijeke Jordan, te na Sinaju. Bio je jedan od vodećih ljudi desničarske stranke Herut, koja je evoluirala u stranku Likud. Kada je 1991. umro, na njegovu grobu napisano je: “Ovdje leži šef operacija Irguna”, a pokraj toga je nacrtana karta Velikog Izraela. Svoju kćer Tzipi Livni odgajao je također u takvom nacionalističkom duhu, pa je ona od najranije mladosti pripadala raznim desničarskim grupama i sudjelovala u demonstracijama. S takvim svjetonazorom ona je nakon odsluženja vojnog roka, koji je u Izraelu obavezan i za mladiće i za djevojke, a tijekom kojeg je stekla čin poručnice, pristupila 1980. izraelskoj tajnoj službi Mossad, u kojoj je ostala četiri godine. Navodno je sudjelovala u nekim tadašnjim vrlo osjetljivim obavještajnim operacijama.

No 1984. napustila je tajnu službu i otišla u odvjetnike jer je u međuvremenu diplomirala pravo. Sljedećih godina stekla je reputaciju vrsne pravnice, a istodobno je podizala svoje dvoje djece. Bila je aktivna i u politici, u Likudu, stranci svojeg oca, na kojeg je jako ponosna, pa je ne jednom istaknula kako je “njena obitelj sudjelovala u stvaranju Izraela”. U početku je pripadala desnom krilu stranke, onom koje se zalagalo za stvaranje Velikog Izraela. Postala je bliska generalu Arielu Sharonu te je postala članicom njegove frakcije u Likudu kada se on nakon odlaska iz vojske potpuno posvetio politici. Ona je 1999. na listi stranke Likud prvi put ušla u izraelski parlament Knesset. Kada je u srpnju 2001. Sharon postao premijer, dao joj je mjesto u vladi. Promijenila je nekoliko ministarskih mjesta, prvo je bila ministrica regionalne suradnje, zatim ministrica poljoprivrede i seoskog razvoja, ministrica imigracije te ministrica graditeljstva. Kao ministrica imigracije nadgledala je dolazak tisuća novih stanovnika Izraela iz različitih dijelova svijeta, među ostalim, i preseljenje cjelokupne židovske populacije iz Iraka u Izrael nakon rušenja Saddama Husseina. Kao ministrica graditeljstva nadgledala je i stanje u židovskim naseljima u palestinskim područjima, koja također potpadaju pod to ministarstvo. Kasnije je postala ministrica pravosuđa. Oni koji su tada pratili njeno djelovanje mogli su zapaziti da više nije bila toliko ekstremna u zagovaranju Velikog Izraela, nego je slijedila političke ideje Ariela Sharona.

On je počeo zagovarati jednostrano izraelsko odvajanje od Palestinaca izvlačenjem izraelskih vojnih snaga iz Zapadne obale Jordana i Gaze, demontiranje velikog broja tamošnjih židovskih naselja, te izgradnju velikog sigurnosnog zida na novoj granici Izraela prema palestinskim područjima. Ona je zajedno sa Sharonom sudjelovala u definiranju nove strategije, koja je značila da je ta značajna grupa likudovaca napustila prijašnje zalaganje za Veliki Izrael. Bilo je to vrijeme kada je Sharon već uvelike pripremao svoj veliki politički manevar, izlazak iz Likuda i formiranje nove centrističke stranke s kojom će - u skladu sa svojim programom razdvajanja Izraela i palestinskih područja - izići na izbore početkom 2006. Kada je on u studenome 2005. obznanio formiranje svoje nove stranke Kadime, ona je bila prva od značajnijih političara koja je objavila da napušta Likud i pristupa Kadimi. Sharon ju je stoga stavio na treće mjesto izborne liste za sljedeće izbore, što joj je jamčilo siguran izbor u Knesset. No uslijedile su Sharonove zdravstvene tegobe, nekoliko uzastopnih moždanih udara, od kojih se na početku uspijevao oporaviti, ali su ga na kraju ipak bacili u nepovratnu komu.

Kada je Sharon u siječnju ove godine pao u komu, odjednom se počelo govoriti da će ga na čelu vlade i novostvorene stranke naslijediti upravo Tzipi Livni. No kad su te spekulacije objavljene u medijima, pojavili su se i novinski komentari da ona nema dovoljno iskustva da bi mogla preuzeti vodstvo države u vrijeme dok je još trajala palestinska intifada. Ona je odmah obznanila da nije kandidat ni za šefa stranke niti za premijerku, nego da podržava kandidaturu bivšega gradonačelnika Jeruzalema, također bliskog Sharonova suradnika, iskusnog Ehuda Olmerta. Olmert je tako postao vršitelj dužnosti premijera obavljajući Sharonov posao. On se smjesta odužio Tzipi Livni. Kada je u siječnju ove godine dotadašnji ministar vanjskih poslova Silvan Shalom podnio ostavku kako bi se kao član Likuda pripremio za parlamentarne izbore, Olmert je na to mjesto postavio Tzipi Livni. Nakon što je Kadima u ožujku pobijedila na izborima, a Olmert postao premijerom, on je Tzipi Livni ne samo ostavio na tom položaju, nego i imenovao svojom zamjenicom. Nisu se izbori održavali samo u Izraelu, nego i na palestinskim teritorijima. Tamo je pobijedila radikalna palestinska organizacija Hamas, što u Izraelu nije dobro primljeno jer je Hamas bio organizator brojnih bombaških samoubilačkih atentata protiv izraelskih civila. Hamas je objavio da prekida pregovore s Izraelom, čije postojanje ne priznaje. Upravo Tzipi Livni preuzela je na sebe da formulira novu izraelsku političku liniju prema Palestincima nakon Hamasove pobjede, te da tu politiku predstavi izraelskim međunarodnim partnerima, kako bi je i oni podržali. Krenula je stoga u ožujku u obilazak europskih prijestolnica kako bi lobirala za novu izraelsku politiku prema Palestincima, kojom je Izrael namjeravao pokazati Hamasu što Palestince čeka nakon što on preuzme efektivnu vlast ako tada ne počne mijenjati svoju politiku prema Izraelu. Riječ je o prije nezabilježenom izraelskom financijskom pritisku na Palestince, koji je, čim je primijenjen, drastično reducirao već i tako nizak javni i privatni standard života u palestinskim područjima. Ona je objasnila da je riječ o planu da se Palestince “stavi na oštru dijetu, ali da ih se ipak ne izgladni do smrti”. Izrael je smjesta po njenom nalogu obznanio da prekida s mjesečnim isplatama palestinskim vlastima 60 milijuna dolara pomoći nužne za funkcioniranje esencijalnih javnih službi. To je bio težak udarac za palestinske vlasti, jer je taj novac koji stiže iz Izraela bio značajan dio financijske baze odakle se plaćaju oni koji su zaposleni u palestinskim javnim službama. Posebno je bila pogođena zdravstvena služba, zatim sfera vodoopskrbe, prikupljanja otpadnih voda, te sigurnosna sfera.

Palestinci su morali prekinuti mnoge programe javnog zdravstva, na primjer cijepljenje djece i zaštitu majki i djece, a i hitna zdravstvena služba našla se pogođena. Bilo je i drugih drastičnih socijalnih posljedica, jer u palestinskim organima vlasti i javnim službama radi 153.000 ljudi, a u službama sigurnosti još 73.000, što znači da oko 900.000 Palestinaca, gotovo četvrtina stanovnika na palestinskim područjima, ovisi o plaći koju kao zaposlenik u tim službama kući donosi jedan od članova obitelji. Prekidom tog financiranja stvoren je golem ekonomski i socijalni problem, koji se pretočio i u druge sfere ekonomske aktivnosti zbog sveopćeg manjeg priljeva novca u palestinsku ekonomiju. Tzipi Livni tijekom spomenutog posjeta nije naišla na punu podršku zapadnih sugovornika. Oni se doduše slažu da je pritisak na Hamas nužan kako bi on priznao Izrael, te se ponovo uključio u mirovni proces kojem cilj mora biti stvaranje situacije da dvije države, Izrael i Palestina, žive mirno jedna pokraj druge. No oni su se bojali da bi preveliki financijski pritisak mogao dovesti do potpunog kolapsa mukotrpno građenih demokratskih palestinskih institucija, pa i do pada umjerenog predsjednika Mahmouda Abbasa. Na te primjedbe ona je odgovorila da Abbas i tako postaje sve manje relevantan, a da je, što se Izraela tiče, “mnogo važnije spasiti mirovni proces nego spašavati palestinske institucije”. I ta njena izjava izazvala je tada prilično negativnih reakcija, ne samo među Palestincima, u međunarodnoj zajednici, nego i u samom Izraelu.

Tako su se u travnju pojavili zahtjevi da podnese ostavku zbog svoje izjave u intervjuu američkoj TV-mreži ABC kada je napravila određenu distinkciju između palestinskih terorističkih napada na civile i napada na izraelske vojnike rekavši: “Onaj tko napadne izraelske vojnike on je naš neprijatelj i mi ćemo se protiv njega boriti. No po mojem mišljenju to se ne može nazvati terorizmom ako je cilj napada vojnik.” Neki stariji političari rekli su da je ta izjava dokaz njenog neiskustva, da “iskazuje određenu razinu neznanja nedopustivu za jednu ministricu”. No ona je objasnila da je njena izjava izvučena iz konteksta, te da ona nikako ne želi dati legitimitet bilo kakvom napadu na izraelske vojnike. Možda je ta kontroverza oko spomenute izjave bila razlog što je ona bila jedna od najoštrijih u reakcijama na otmicu prvo jednog izraelskog vojnika uz granicu Gaze, te potom dvojice vojnika na izraelsko-libanonskoj granici. Tzipi Livni je sudjelovala u definiranju izraelske politike u toj novoj krizi, te je dobila ključan zadatak da osigura Izraelu dovoljno vremena kako bi mogao provesti vojnu operaciju uništavanja Hezbollaha prije nego što počne međunarodni pritisak da se neprijateljstva prekinu. Čini se da je u tome imala dosta uspjeha, jer američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice u svoju diplomatsku misiju krenula je tek dva tjedna nakon početka konflikta. Moglo se, uz to, zamijetiti da je Condoleezza Rice na istoj liniji na kojoj je - kad je riječ o mogućnosti rješavanja sadašnje krize - i Tzipi Livni. Nema povratka na stanje od prije otmice dvojice izraelskih vojnika, oni moraju biti vraćeni, Hezbollah mora biti razoružan, a sjeverna izraelska granica mora biti sigurna neovisno o tome tko će tu sigurnost održavati, izraelska vojska, međunarodne mirovne snage ili - jednom u budućnosti - libanonska vojska. OKVIR Sharonova miljenica Za Tzipi Livni se za prošle vlade govorilo da je članica “kuhinjskog kabineta” premijera Sharona, a to je termin kojim se naziva krug ljudi što se okuplja oko nekog političara, koji je toliko intiman da se o ključnim stvarima nerijetko raspravlja u kuhinji političarova privatnog doma. Da Sharon očekuje jako mnogo od nje vidjelo se po tome što joj je davao sve odgovornije funkcije, pa je 1. listopada 2005. imenovana za ministricu pravosuđa. No nije ona imala samo sve značajniju ulogu u vladi nego i u stranci, jer je često bila posrednik i pregovarač između Sharona i stranačke desnice, koja nije bila zadovoljna tim Sharonovim zaokretom. Napravila je još jedan ključni potez. Prošle godine, na desetu godišnjicu ubojstva laburističkog izraelskog premijera Yitzhaka Rabina, bila je prvi desničarski političar koji je govorio na službenoj komemoraciji.>email to:Maroje Mihovilovic