Objavljeno u Nacionalu br. 558, 2006-07-24

Autor: Damir Radić

FILM

Polimac i Pavičić uzdrmali žiri

'SVE DŽABA' Antonija Nuića osvojio je tri glavne Arene, a indicije upućuju da je tome kumovao udruženi rad dvojice EPH-ovih kritičara

Damir RadićDamir Radić Pred koju godinu Nacional je objavio, po vlastitoj procjeni, listu tisuću najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj u svim područjima djelovanja. Sjećam se da sam bio poprilično iznenađen kad sam shvatio da na popisu ima mjesta, npr., za muzičkog kritičara tzv. mlađe generacije Ilka Čulića, ali ne i za iskusnog filmskog kritičara i publicista Nenada Polimca.
Nije dakako bio sporan Čulić, jer riječ je o kritičaru nedvojbene važnosti, međutim gotovo tridesetak godina Polimčeva djelovanja u najprodornijim medijima, ali i znatan insajderski staž unutar same kinematografije shvaćene u užem smislu, učinilo ga je itekako bitnim faktorom na nacionalnoj filmskoj sceni. Poprilično jasna potvrda tome jest ovogodišnji festival u Puli: Polimčeve primjedbe i sugestije sa završetka prošlogodišnje smotre o potrebi dovođenja hollywoodskih hitova u Arenu bez pogovora su prihvaćene, a dovoljno je indicija da povjerujemo da je “udruženi rad” EPH-ova kritičarskog dvojca Polimac - Pavičić imao stanovit, i reklo bi se znakovit, utjecaj na rad ovogodišnjeg žirija. Nakon Pavičićeve sumnje u ideološki pristranu “kompoziciju” žirija i Polimčeva zaključka da se festival nije ni trebao održati ako se ostvare medijske prognoze te navodni favorit žirija, Branko Schmidt i njegov “Put lubenica”, doista osvoje Zlatnu arenu za najbolji film, dogodio se vjerojatno najneočekivaniji rasplet dodjela nagrada u novijoj povijesti Pule. Veliki Polimčev miljenik, “Sve džaba” debitanta Antonija Nuića, kojem je i Pavičić podario najviše simpatija, osvojio je tri glavne Arene (za najbolji film, režiju i scenarij), i iako je nemoguće sa sigurnošću poreći da je to isključivo posljedica osobnih afiniteta članova žirija predvođenih prošlogodišnjim pobjednikom Tomislavom Radićem, ostaje snažan dojam da su Polimčeve i Pavičićeve spekulacije uzdrmale žiri (navodno je u ključnim trenucima između nekih njegovih članova izbila i svađa) i u nekoj ga mjeri usmjerile prema doista iznenađujućoj raspodjeli ključnih nagrada. Da sve bude zanimljivije, članovi nacionalnog kritičarskog udruženja čiji je sud sasvim nezavisan, a pobjednički film ne biraju preglasavanjem nego tajnim ocjenjivanjem, svoju je nagradu Oktavijan dodijelio “Putu lubenica”.

Dosad je kritičarska nagrada bila korektiv eventualne pristranosti žirija (kao što je to bilo 2004. kad se žiri stavio u službu dirigiranog Vrdoljakova trijumfa s “Dugom mračnom noći” zakinuvši “Tu divnu splitsku noć” Arsena Ostojića i “Oprosti za kung fu” Ognjena Sviličića), a možda ne bi bilo pretjerano reći da je ove godine bila korektiv svojevrsne medijske antikampanje kritičara najmoćnijeg hrvatskog novinskog izdavača. Da se ne shvati krivo, “Sve džaba” nije nezasluženi pobjednik, no u situaciji kad su čak četiri filma svojom vrijednošću bila više-manje izjednačena (osobno, dao bih malu prednost “Muškarcu” pred “Karaulom”, “Putom lubenica” i “Sve džaba”), maksimalno favoriziranje jednog od njih čini mi se pogrešnim. S druge strane, mora se priznati da je bilo lijepo vidjeti spontanu radost Nuićeve mlade ekipe predvođene producentom Borisom T. Matićem kojem je to već drugi pulski trijumf (prije desetak godina, još senzacionalnije i također “pod presudom” desnog žirija predvođenog Petrom Selemom, pobijedio je kao producentski debitant “Mondom Bobom”, redateljsko-scenarističkim prvijencem Gorana Rušinovića).

I premda smo na završnom domjenku bili lišeni prisutnosti Schmidtove ekipe, a to znači i bez glavne glumice njegova filma, iznimno dražesne Kineskinje Sun Mei, činjenica je da se dogodio jedan od najboljih službenih pulskih partyja od državne nezavisnosti (oficijelni pulski partyji obično su sinonim dosade), što nimalo nije nevažno za opću atmosferu festivala, a sasvim je jasno da je ozračje bilo iznimno pozitivno jer pobijedila je filmska mladost i izgledna (dobra) budućnost ove kinematografije.

“Sve džaba” istovremeno je tipičan i neuobičajen film ceste omeđen jakim prologom i finalom, smješten u Bosnu (Nuić je Sarajlija u doba rata izbjegao u Zagreb), s neobičnim pasivno-aktivnim junakom čije simboličko životno gašenje biva prekinuto poznanstvom s mladom ženom koja se ukazuje kao neizvjesna nada u mogućnost plemenitije egzistencije. Nuić fino plete blago meditativni ritam filma iskazujući i redateljsku i životnu zrelost, a glavni glumac Rakan Rushaidat (u nekim prizorima jako podsjeća na Andyja Garciju) uglavnom je odličan. Određen Nuićev problem jesu neka opća mjesta bosanske ikonografije i mentaliteta, kao i nepotrebno verbalno mistificiranje u samoj završnici navodno jedinstvene tuge i ljepote Bosne, kao što je i činjenica da neke epizode “putujuće” strukture nisu najbolje riješene, no u cjelini riječ je o izrazito solidnom ostvarenju koje potvrđuje Nuićev dar snažno demonstriran u završnoj epizodi omnibusa “Seks, piće i krvoproliće”, ali još uvijek ostavlja širom otvorenim pitanje njegovih krajnjih kreativnih mogućnosti. “Put lubenica”, priča o mladom gubitniku s granice Hrvatske i Bosne koji životari u bijednim uvjetima i povremeno sudjeluje u švercu ljudima, bolji je film no što se uglavnom dalo pročitati u izvještajima s festivala, međutim čini se očitim da je on ponajprije posljedica Schmidtova pažljivog proučavanja onog što je in na ozbiljnijem polu suvremene svjetske filmske scene. Film se ponajprije oslanja na građenje atmosfere i njenu učinkovitost, no u redanju dugih, lijepo dizajniranih kadrova (sjajna fotografija Vjekoslava Vrdoljaka nezasluženo je ostala bez Zlatne arene) jasno se osjeća problem s ritmom izlaganja, pa je poprilično praznog hoda u ionako podosta tankoj priči o iskupljujućem pokušaju izbavljenja mlade kineske emigrantice. Krešimir Mikić dao je za njega uobičajeno izražajnu glumačku izvedbu nagrađenu Zlatnom arenom, a dobro su se uklopili i debitanti Sun Mei i Armin Omerović. Ukratko, radi se o najboljem Schmidtovu ostvarenju koje će se lakoćom plasirati na manje do srednje međunarodne festivale, dobrom prilogu trajućem preporodu nacionalne kinematografije, no isto tako i filmu koji je imao znatno veće potencijale od onog što je Schmidt u konačnici realizirao.

Veljko Bulajić dao je sve od sebe da javnost uvjeri kako je njegov povratnički film “Libertas”, slobodno interpretirana, ponajprije politička biografija Marina Držića, izniman filmski događaj, niz uglednika nacionalne kulture film je obasuo komplimentima, no riječ je tek o načelno intrigantnom i donekle korektnom uratku koji u izrazito sumornim tonovima boji političku realnost renesansnog Dubrovnika kao paradigme univerzalnog odnosa vlasti i umjetnika pojedinca, a pati od povremenog deklamatorstva i ispražnjenosti svojih nosećih likova, pri čemu oči bode slabo obrađena ljubavna priča. Sven Medvešek relativno pristojno utjelovljuje Držića, a talijanska zvjezdica Sandra Ceccarelli, koja se sjajno zabavljala na zadnja dva festivalska partyja, kao njegova iznenada probuđena velika ljubav iznenađujuće je blijeda.

U jakom međunarodnom programu kvalitetom je najviše odskočio film njemačkog debitanta Matthiasa Luthardta “Pingpong”, suptilna karakterna studija četvero rodbinski povezanih likova u ograničenom vremenu i prostoru, obilježena igrom moći (erotskim) osjećajima. Na tragu sofisticiranih istraživanja sadomazohističkih relacija suvremenog austrijskog filma, podsjećajući i na “Moje ljeto ljubavi”, prošlogodišnji film Pawela Pawlikovskog, “Pingpong” je vrlo dojmljivo ostvarenje za čijeg bi se autora još itekako trebalo čuti. Ugledni međunarodni žiri, u kojem su sjedili čuveni kritičari Michel Ciment i Derek Malcolm, a vodio ga je dugogodišnji direktor Berlinalea, dvije godine i ravnatelj venecijanske Mostre, Moritz de Hadeln, prednost je ipak dao vrlo solidnom, no ponešto prerazvučenom uratku Neila Jordana “Doručak na Plutonu”, svježoj priči o karizmatičnom irskom drag queenu (briljantni Cillian Murphy) u društveno-političkim turbulencijama Ujedinjenog Kraljevstva sedamdesetih. Nagradu za režiju žiri je pak dodijelio australskim “Uvjetima predaje”, spoju antivesterna i leoneovskog špageti-vesterna za koji je scenarij napisao legendarni Nick Cave, a vidjet ćemo ga i na redovnom programu naših kina.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika