Zoran Ferić Otkako pišem ove kolumne i nešto pomnije pratim što se događa oko nas, susreo sam se fakat s bizarnim događajima i likovima. Luđak koji radi kao kirurg, trogodišnje dijete koje su ukrali iz groba, čovjek koji želi biti pokopan s gumenom lutkom, navodno rođenje prve bebe klona, lažni biskup koji u Hercegovini drži krizmu, nogometni klub traži svoga kapelana, dama koja je popišala partizanski spomenik… Čudnih događaja i likova pune su novine i, zapravo, u svim društvenim potresima i previranjima koji su nam se dogodili u posljednjih petnaestak godina ova otkvačenost nikoga ne bi trebala čuditi.

Ono pak što je mene doista začudilo, čak i više od lažnog liječnika ili krađe umrle bebe, jest nedavna odluka dekanice Visoke učiteljske škole u Puli dr. doc. Kristine Mužić da na izvanredni studij predškolskog odgoja ne upiše Mirelu Jolić i Moniku Žgombu zato što su gluhe. Gospođa dr. doc. svojim se, blago rečeno, začuđujućim postupkom oglušila o sve ono što bi trebao činiti jedan pedagog. To više što je Monika Žgomba na razredbenom ispitu osvojila najviše bodova, a Mirela Jolić bila je 14. Kandidatkinje su ne samo prešle upisni prag, kao što je bio slučaj s djecom branitelja koja su imala ove godine izravan upis, nego su doista pokazale zavidno znanje, a time i svoju spremnost i volju da ozbiljno pristupe studiju. Na djelu je tako neukusno i očito kršenje prava ljudi s posebnim potrebama zbog njihova hendikepa da to postaje upravo neshvatljivo.

Teško mi je vjerovati da dekanica jedne visokoškolske ustanove može tako reagirati i odbijati upis gluhih zato što su gluhi. Jer nakon svih lutanja i prosvjetnih i znanstvenih ludosti, raznih nesposobnjakovića i primitivaca na najvišim mjestima učinilo se konačno da je u prosvjeti i znanosti ipak došlo jedno ljepše i uljuđenije vrijeme i način ponašanja. Dekanica Mužić sve nas je razuvjerila. Čim sam u novinama pročitao članak o skandaloznoj odluci dekanice Visoke učiteljske škole, počeo sam se sasvim ozbiljno pitati što je toj ženi bilo u glavi da je odbila upis očito izvrsnim studenticama. Danas, kad se visokoškolske ustanove trse pokazati kako svesrdno prihvaćaju europske standarde i načine ponašanja, kad je upravo odnos prema osobama s posebnim potrebama nekakav lakmus ne samo tolerancije pojedine visokoškolske ustanove, nego i svojevrsno svjedočanstvo duha i klime koji u njoj vladaju, odjednom se pojavljuje ovakav srednjovjekovni postupak koji nas sve ostavlja bez daha i s jednim golemim upitnikom u onom oblačiću iznad glave. Koji su to razlozi koji bi, eventualno, mogli navesti gospođu doktor da ne upisuje gluhe studente? Stvar postaje još zagonetnija nakon što smo u novinama doznali da je Kristina Mužić po struci defektolog i da je radila s gluhim osobama u centru SUVAG. Riječ je o osobi koja je po svoj prilici upućena u probleme gluhih, a svjesna je i potrebe visokog obrazovanja gluhih osoba. Ono što prvo pada na pamet kao odgovor jest to što dekanica Mužić misli kako gluhe osobe nipošto ne mogu ulaziti u razred i predavati. Čak i kad se radi o znakovnom jeziku, ili o izobrazbi gluhe djece.

Pri tome zdrava pamet kaže kako su upravo osobe oštećena sluha odlične za rad s gluhima i bolje od ikoga razumiju njihove probleme, jezik, percepciju itd. No čak da i ne nađu posao u struci, zar se studira samo zato da se nađe posao? Postoji niz drugih sklonosti i motivacija za studij. Naposljetku, većina brucoša, kad upisuje fakultet, ne misli prvenstveno na posao, nego na struku, na nekakvu ljubav prema struci, učenju i znanju. Specijaliziranje i osposobljenost za konkretan posao dolazi poslije studija. Sve to, čini se, dekanica Mužić nije uzela u obzir kad je odbila upis gluhih studentica kao da se radi u najmanju ruku o konzervatoriju, a ne učiteljskoj školi u kojoj glazba i osposobljenost za predavanje glazbenog ne čine glavninu studija, a bogme ni struke. Drugi razlog koji mi pada na pamet jest neka vrsta straha ili nesamostalnosti, pri čemu se za svaku sitnicu i za svaki postupak traži suglasnost ili pravno tumačenje Ministarstva. Ovakva razina ovisnosti o tumačenjima i glasu Ministarstva te administrativne svijesti nikako ne može biti u skladu ni s autonomijom sveučilišta, a ni s ulogom dekana visokoškolske ustanove. Studentice je valjalo upisati na svaki način, po vlastitoj savjesti, čak i u slučaju da se Ministarstvo tomu protivi. To bi bio postupak dostojan poštovanja i ponašanje za koje bismo mogli reći da je u cijelosti u skladu s pedagoškom strukom.

Ovako, studentice su, hvala bogu, upisane, ali s gorkim okusom u ustima. Ako smo svjesni dodatne i razumljive osjetljivosti osoba s posebnim potrebama, nanesena im je poprilična duševna bol. Kad se pritom zna da je kompletno hrvatsko društvo nedovoljno senzibilizirano za osobe s posebnim potrebama i invalide, da nema prave inicijative za njihovo zapošljavanje, kao ni pravne zaštite prilikom gubitka posla, da su spušteni rubni kameni prilagođeni za prolaz kolica još uvijek rijetkost, da su zahodi i ulazi u trgovine apsolutno neprilagođeni kolicima, da su i emisije koje se prevode na znakovni jezik još uvijek rijetke i da nisu masovna pojava, da se ne emitiraju domaći filmovi s titlovima prilagođeni gluhima, svatko se od njih s pravom u ovome društvu može osjećati kao građanin drugoga reda. Čak i u novinama, kad im se želi pomoći i ukazati na nepravdu, spominju se “gluhonijeme” osobe, što one nisu. Nisu zato što govore, glasom i znakovnim jezikom, i zato što čitaju s usana.

Treba samo malo više strpljivosti i barijera koja se donedavno činila nepremostivom pada sama od sebe. To je možda i ključna riječ: strpljivost. I, naravno, tolerancija za drugačije. Ali te tolerancije u našem društvu općenito nema. Bez razlike radi li se o Srbima, homoseksualcima ili osobama s posebnim potrebama. Jedino, neizmjerno začuđuje kada te tolerancije nema upravo u ustanovi koja bi u tome morala prednjačiti.>email to:Zoran Feric