Ovih ste se dana pomirili s Crnogorcima? Zagreb i Podgorica postali su gradovi pobratimi?! Slažem se, imate se pravo grliti i ljubiti s kim hoćete. Moj se želudac ipak na to diže. Zašto Zagreb i Podgorica ne mogu surađivati, recimo, kao Zagreb i Bukurešt? Zagrepčani, s Crnogorcima morate biti b r a ć a ? A još jučer je Dubrovnik bio u plamenu? Nikad neću zaboraviti pokojnog predsjednika Tuđmana. Gospodin je bio ponosan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Ta je izjava naišla na osudu iako smo sa Srbima ratovali. Naš je pokojni predsjednik znao biti neodmjeren, svoju je sreću zbog čistokrvne žene trebao čuvati u sebi onako kako su njegovi pajdaši čuvali u sebi istinu o svojim ženama.

Mesić za vrijeme rata nikad nije spominjao krv svoje žene, ni Luka Bebić, gospodin iz Dubrovnika. Tek nakon rata čuli smo da žilama gospođe Milke ne teče samo hrvatska tekućina. Ovih dana slušamo kako veseli Luka iz punog grla pjeva crnogorske pjesme zato što je crnogorski zet? Ej?! A zašto to nismo čuli devedeset i prve? Kužite koliko je siroti Tuđman bio prostodušan? Ako nisam bila dovoljno jasna, skratit ću, gadi mi se bratstvo i jedinstvo. Više i od fašizma. Stavovi fašista su jasni, ubij Srbina, ubij Židova. Braća su opakija. Zbratimi se, a onda, kolji, davi, pali! Pa se pomiri, pa zaboravi, pa se zbratimi. Ima nešto bolesno kad brat nožem krene na brata da bi se nakon rata u skorenoj krvi guzili. Rat se nikad ne bi smio zaboraviti. Treba ga pamtiti, dugo, dugo, dugo. Mržnja i pamćenje je ono što definira normalno ljudsko biće. Ne ljubav, ne zaborav, ne oprost, ne bratimljenje. Vidite, mene film “Grbavica” izluđuje.

Imam ga na DVD-u. Ne volim ni premijere ni kolektivni plač. Suze brišem samo kad me nitko ne vidi. Ej, uopće nisam plakala. Niste gledali? Prepričat ću vam sadržaj filma koji je u Berlinu dobio Zlatnoga medvjeda. Žena srednjih godina živi s kćeri srednjoškolkom. Klinka je krasna, otkačena, lijepa, pametna. Mama joj je rekla da je tata poginuo u ratu, cura sa školom treba otići na neki izlet, dječica očeva heroja, ako donesu potvrdu, odlaze na izlet besplatno. Ali potvrde nema. Klinku je napravio jedan od četnika koji je silovao majku lijepe djevojčice. Dijete to ne zna, majka joj je zatajila taj podatak, međutim, pod pritiskom kćeri koja uporno traži potvrdu, majka puca i govori tko je djevojčin otac. Redateljica ovog filma, ili glumica koja igra majku, jedna od njih je u jednom od mnogobrojnih intervjua rekla da su ovoj problematici prišle na specifičan način zato što film nitko ne bi gledao da je ono o čemu govori prikazano onako kako je zaista bilo?! Kužite poruku?

Da bi se gledatelji u kinu mogli šmrcajući opustiti, i četničko se silovanje može iskoristiti kao terapija? Svi koji su gledali film rekli su mi da je “krasan”, “dirljiv”, “fenomenalan”, a djevojčica je “topla”, “mila”, “slatka”. Zato se ne osjećam ugodno. Pitam i vas i sebe, što u silovanju ima “slatko”, “dirljivo”, “krasno”? Kako bilo tko smije ovakvim filmom poslati poruku, u svakom zlu ima nešto dobro? A upravo je to poruka filma. Četničko silovanje jest zločin, trauma je izdržati u sebi i na sebi deset ili dvadeset ili trideset smrdljivaca, ali... Žena, tek kad rodi, vidi koliko su čudni putevi nebeski. Bog joj je možda oduzeo ponos, radost, vjeru u ljude, samopoštovanje, ali joj je istovremeno dao prekrasnu djevojčicu, “milu”, “slatku”, “pametnu”? Je li mlada redateljica ikad sebe zamislila ispod smrdljivih tijela prljavih gadova? A da budem malo jasnija? Svi smo i čitali i slušali priču o hrvatskom ustavnom sucu koji je, navodno, u mostarskom logoru silovao mladu muslimanku. Doduše, kako je izjavila u Feralu, u tome nije sasvim uspio jer mu se nije mogao dignuti na “muslimanku”. Da mu se kojim slučajem dignuo, tko normalan može zamisliti djevojku koja se danas skriva u Švedskoj, kako sjedi u nekom malom stanu na dalekom sjeveru, razgovara sa srednjoškolkom, recimo da se zove Vicka, o ljubavi, sreći, pokojnom tati koji je dao život za... neku domovinu? Ima li bolesnika koji mogu takvo što zamisliti? A baš o tome govori “Grbavica”. Sigurna sam, ne postoji na ovome svijetu žena koja bi mogla u silovanju, bilo ono četničko, hrvatsko ili švedsko, naći nešto što nadahnjuje i životu, u obliku slatke bebe, daje smisao.

Nema “slatkih” beba kojima je “tata” silovatelj. Jedino bi film o ženi koja sama sebi radi carski rez tupim nožem, sašije se a onda kreće u lov na oca ili očeve pa njemu ili njima isti tupi nož uvaljuje u grlo, mogao nešto reći o osjećajima silovane žene. Takav se film u muškom svijetu nikad neće snimiti, to bi bio film o ženi onakvoj kakva ona jest. A žena ni na filmu ne smije biti ljudsko biće. Samo muškarac ima pravo na pamćenje, bijes, mržnju, osvetu, oko za oko, zub za zub, snimanje filma “Psi od slame”. Samo muškarac ima pravo, i na filmu i u životu, umlatiti zlikovca. Žena je, i nakon silovanja, dražesna majčica koja će ljubiti svoje čedo, brinuti se o njemu, dapače, to će čedo, koje je u njeno silovano tijelo uštrcao neki čedo, postati jedini smisao njena života. Ostalo će zaboraviti. Muškarci započinju ratove, muškarci uvijek nakon rata prodaju teze o zaboravu, toleranciji, praštanju i bratimljenju. Znaju da glupanima koji su izišli iz rata treba odmor da bi skupili snage za idući, a oni koji su za ovaj rat bili premali moraju narasti. Muškarcima žene nisu bitne ni u ratu ni u miru, zato daju lovu za ovakve filmove. Nimalo slučajno, ovaj je odvratni film snimila žena. Da sve bude uvjerljivije. Da naše unuke u idućem ratu s mirom i dostojanstvom, bez opiranja, u sebe prime kurac neprijatelja koji će i njoj i nama nakon rata postati brat.>email to:Vedrana Rudan