Svoj talent Đoković je prvi put pokazao 2001. kada je postao prvak Europe u kategoriji do 14 godina Iako nije osvojio teniski turnir u Umagu, Srbin Novak Đoković pokazao je zašto je prije dvije godine proglašen najvećom teniskom nadom i zašto je danas s 19 godina najmlađi među 30 najboljih tenisača sa svjetske rang liste. Još dok je bio dječak, Jelena Genčić, nekad poznata srpska tenisačica, govorila je da je Đoković najveći talent koji je vidjela nakon Monike Seleš. Ona je bila njegov prvi trener. S 12 godina Đoković je otišao u München u akademiju Nikole Pilića koji je rekao “ako će netko biti prvak, onda će to biti Đoković”. Na početku ove godine, bio je 80. igrač na svijetu, sada je 24., a bio bi još bolje plasiran da nije zbog iscrpljenosti predao finale turnira u Umagu Stanislasu Wawrinki. Novak Đoković dolazi iz sportske obitelji, njegov otac Srđan bio je skijaš te se 1984. godine zaposlio kao instruktor skijanja na Kopaoniku. Tamo je upoznao instruktoricu skijanja Dijanu s kojom se vjenčao, a njihov prvi sin Novak rodio se 1987. Novak ima i dva brata, Marka i Đorđa, za koje Jelena Genčić tvrdi da su teniski talenti kao i Novak.

Svoj talent Đoković je prvi put pokazao 2001. kada je postao prvak Europe u kategoriji do 14 godina. Osvojio je još nekoliko juniorskih turnira a ove godine igra odlično u seniorskoj konkurenciji. Igrao je u četvrtfinalu Roland Garrosa, u osmini finala Wimbledona, u Amersfortu je osvojio prvi turnir u karijeri, i u ovom trenutku nemoguće je predvidjeti gdje je kraj njegovim mogućnostima. Osim toga, u intervjuu za Nacional, Đoković se pokazao iznimno zrelim sugovornikom što je bilo teško za očekivati od tako mladog sportaša. NACIONAL: Iako ste tenisač koji ove godine najbrže napreduje, imate velikih problema s trenerima. Kako uspijevate napredovati bez stalnog trenera? - Na početku bavljenja tenisom bilo mi je vrlo teško uspjeti jer dolazim iz Srbije koja nema veliku tenisku tradiciju. Imali smo Slobodana Živojinovića i od tada 15 godina nemamo nikoga. Rastao sam u najgorem vremenu za Srbiju, nikome nije bilo stalo do sporta, a kamoli do tenisa. Tako sam 2000. otišao u Njemačku na tenisku akademiju Nikole Pilića i tamo sam odlazio četiri godine. Prvo sam boravio dva mjeseca, pa nisam tri, pa bih se vratio na mjesec dana, i tako nekoliko godina - ukupno između godine i pol i dvije godine. To vrijeme provedeno kod Pilića značilo je vrlo mnogo za moju karijeru. Prije toga sam četiri godine trenirao s Jelenom Genčić koja je bila moj prvi trener, naučila me je igrati tenis. Kako su Jelena i Pilić bliski prijatelji, ona me preporučila njemu i tako sam otišao u München. Nakon toga sam uvijek žudio za stranim trenerima jer u Srbiji nema trenera koji bi mogao ispuniti moje uvjete i zahtjeve profesionalnog tenisa.

Nitko nije bio u mogućnosti dovesti me do prvih 100 na svijetu. Prošle godine počeo sam raditi s Riccardom Piattijem, trenerom Ivana Ljubičića. Radili smo devet mjeseci zajedno, trenirao sam s Ljubičićem, što mi je dosta pomoglo. Velika je stvar imati kraj sebe igrača poput Ljubičića, dok je Piatti trener koji je u svojoj karijeri doveo tri igrača do Top 20. Na kraju se nismo našli jer ja sam u velikom usponu i potrebna mi je velika pažnja. Piatti mi se nije mogao toliko posvetiti pa smo prekinuli suradnju. Sada imam novog trenera, to je Marian Vajda, bivši trener Karola Kučere i Dominika Hrbatyja koji je kao igrač bio 30. na svijetu. Počeli smo zajedno raditi prije Wimbledona, nismo imali vremena za treninge ali se ispostavilo da je naša suradnja dobra i na terenu i izvan njega.

NACIONAL: Osim problema s trenerima, imali ste i financijskih problema zbog čega su vam iz teniskog saveza Velike Britanije ponudili državljanstvo. O kakvoj se ponudi radi?

- To što su pričali čista je laž zbog koje sam dobio dodatnu motivaciju. Istina je da smo početkom travnja, nakon Davis Cup dvoboja između Srbije i Velike Britanije, razgovarali o tome. Bila je organizirana večera tijekom koje su se britanski tenisači našalili i rekli kako bi me voljeli vidjeti u svojoj reprezentaciji. Onda su rekli “šalu na stranu, u budućnosti bismo voljeli popričati s tobom o toj temi”. Odgovorio sam im da možemo popričati i to je bilo sve. Kraj priče. Engleski mediji su odmah objavili kako ću se poslije Wimbledona preseliti u London, a srpski mediji su prenosili tekstove iz engleskih medija.

NACIONAL: Koliko je sve to utjecalo na vas i vašu igru?

- Sve to ne utječe na mene. Nisam želio imati problema sa srpskim medijima i s našim ljudima jer znam kakvog smo mentaliteta. Barem 50 puta objašnjavao sam novinarima što se doista događa, ali oni stalno pričaju svoju priču. Sretan sam što nisam pao na te provokacije već sam ostao koncentriran do kraja. Najgore je bilo kada sam igrao u Wimbledonu, svakodnevno sam morao razgovarati s engleskim novinarima a oni su izvlačili moje riječi iz konteksta. Nacionalni izdajnik

NACIONAL: U Srbiji biste, ako prihvatite ponudu iz Velike Britanije, bili proglašeni nacionalnim izdajnikom.

- To bi se sigurno dogodilo kada bih prešao k Englezima. Nismo samo mi u Srbiji takvi, to bi se dogodilo i u Hrvatskoj, Bosni, takav je balkanski mentalitet. Ja sam toga svjestan ali niti u jednom trenutku nisam pomislio na odlazak u Englesku. Mislim da se situacija polako stišava. Englezi me više nisu službeno kontaktirali. Tražili su da se nađemo na Wimbledonu ali se nismo našli, a nakon toga je sve utihnulo. Ja ne jurim nigdje, meni je lijepo, na vrhuncu sam svoje karijere a imam samo 19 godina.

NACIONAL: Na koji ste se način uspjeli financirati ako znamo da i vaša dva brata igraju tenis i da su stoga troškovi vrlo veliki?

- Teško je, posebno zbog moje braće. Marko će uskoro proslaviti 15. rođendan a najmlađi Đorđe ima 11 godina. Marko je već mjesec dana u Valenciji, trenira u teniskoj akademiji u kojoj treniraju David Ferrer, Marat Safin i mnogi drugi. Završio je osnovnu školu i želi se više posvetiti tenisu. Obojica žele postati profesionalni tenisači zbog čega tražimo najbolje financijske uvjete. Moj otac je financijski bio u vrlo teškoj situaciji ali se nekako izvlačio. Već 20 godina imamo restoran na Kopaoniku, palačinkarnicu i pizzeriju, a tamo sam počeo igrati i tenis jer su, kada sam imao četiri godine, kod našeg restorana napravili tri teniska terena. Od tog obiteljskog biznisa, od tog restorana, moj je otac krpao sve te troškove. Često puta je bio u dugovima, bilo je teško. To mnogi ne shvaćaju jer vide samo sadašnje stanje pa smatraju da je meni lako. Kada mi je bilo najteže, nisu bili kraj mene. Postoji nekoliko osoba koje su mi pomogle, a tu su i tenis klub Partizan, teniski savez Srbije koji mi je počeo pomagati nešto kasnije i tako dalje. Sada moramo naći najbolje rješenje za braću. Ja živim u Monte Carlu, a trebam dobiti i papire kako bi mi to i službeno postalo prebivalište. Tamo treniram, tamo mi je stan i baza. Osim u Monte Carlu, treniram i u njemačkom Halleu ali i gdje god stignem. Moja braća su sada u periodu kada im treba neka baza, trening.

NACIONAL: Možete li financijske probleme riješiti sponzorskim ugovorima?

- Imam menadžera koji mi rješava sponzorske ugovore. Imam ugovore s Wilsonom i Adidasom koji ističu do kraja godine kada bih ih trebao obnoviti i kada će biti mnogo vrjedniji zbog rezultata koje sam napravio. To će biti prvi ozbiljniji ugovori. Ugovora s nekom jakom agencijom kao što je IMG neće biti. Teško je, i dalje se borimo. Ja sam tu gdje jesam, mogu financijski pokriti sebe i braću, ali je bitnije da braću usmjerim na pravi put. Za to nemam vremena, okupiran sam turnirima i treninzima, tako da netko treba voditi brigu o njima. Kada bih iza sebe imao agenciju kao što je IMG onda bi oni vodili brigu o njima i problem bi bio riješen. Moj menadžer i njegova menadžerska grupa pokušavaju pomoći mojoj braći i za sada to ide solidno ali se to treba poboljšati jer oni žele postati profesionalci. Teniski vrh

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da se u posljednjih godinu dana pojavilo nekoliko odličnih tenisača i tenisačica iz Srbije?

- To je slučajnost. Odjednom, u posljednjih godinu i pol dana, pojavile su se Ana Ivanović i Jelena Janković među 20 najboljih tenisačica, zatim Tipsarević, Pašanski i ja, a uskoro će i Bozoljac ući među najboljih 100 tenisača. Tu je i Zimonjić kao odličan igrač u parovima. Sada svi misle da je to zasluga države, saveza, neke organizacije ali to nije istina. Mi nikada nismo imali nešto organizirano kako bi svi trenirali na jednom mjestu i kako bi sve funkcioniralo kako treba. Upravo suprotno. Jelena Janković trenirala je kod Bollitierija u Americi, Ana Ivanović u Švicarskoj, ja u Njemačkoj, Tipsarević je malo u Njemačkoj a malo u Beogradu i tako dalje. Svatko je bio na drugoj strani svijeta, svatko je imao svoj put, svoje trenere i obitelji koje su se brinule.

NACIONAL: Jeste li imali neku alternativu u životu? Čime biste se bavili da niste tenisač?

- Školu nikada nisam zapustio. Nažalost, već nakon sedmog razreda osnovne škole morao sam zbog tenisa napustiti redovno školovanje. Svi su se tome čudili ali ja sam od 12. godine bio potpuno fokusiran na tenis. Jelena Genčić, Nikola Pilić i moj otac stvorili su profesionalca od mene. Nisam, naravno, u potpunosti napustio školu. I dalje izvanredno idem u školu i polažem ispite. Jednu godinu srednje škole propustio sam jer sam morao putovati po turnirima. Međutim, škola i opće obrazovanje uvijek moraju biti alternativa jer nikad ne znaš što će ti se dogoditi, hoćeš li iskrenuti zglob na stepenicama i što onda? Dok sam bio mlađi, sportska alternativa bili su mi nogomet i skijanje. Do 12. godine nisam bio siguran hoću li odabrati tenis jer je moj otac Srđan bio profesionalni skijaš i nogometaš i zato me je usmjeravao prema skijanju i nogometu. Bio sam zbog svega toga pomalo neodlučan ali sam se u 12. godini odlučio za tenis i otputovao u Njemačku što se pokazalo dobrom odlukom. Moja majka Dijana završila je Fakultet za fizičku kulturu i igrala je odbojku, tako da potječem iz sportske obitelji.

NACIONAL: Možete li predvidjeti koliko ste blizu teniskom vrhu?

- U posljednja tri mjeseca podigao sam igru na višu razinu. Igrao sam protiv Ljubičića, Ančića, Federera, Nadala i Blakea. Vidio sam da oni nisu daleko od mene. Oni su tamo jer su psihički jako stabilni i konstantni u svojim igrama i svojim rezultatima. Mislim da ću jednog dana biti među njima. Naučio sam mnogo, izvukao poduke iz tih poraza koji su bili tijesni. Nigdje ne žurim, meni je oduvijek bio životni cilj da budem najbolji na svijetu. Idem k tom cilju iako mnogi misle da je to nerealno.

NACIONAL: Bojite li se neke vrste “balkanskog sindroma” gdje sportaši s ovih prostora imaju talent i snagu ali nemaju psihičku stabilnost i disciplinu da postanu najbolji na svijetu?

- To je istina ali ja se toga ne bojim. Mi s Balkana smo malo čudnog mentaliteta ali mislim da u tom mentalitetu ima i pozitivnih stvari. Borimo se do kraja, tvrde smo glave. Meni je bilo važno to što sam s 12 godina otišao u Njemačku. Nikola Pilić dolazi iz Hrvatske ali veći dio života proveo je u Njemačkoj i dobio je njemački mentalitet a svi znamo kakav je to mentalitet. Taj mentalitet vodi do vrha, ne samo u sportu. Mnogo sam naučio od Nijemaca, nikada nisam zabušavao. Volim i ja, kao i svi Balkanci, zabavljati se, ali kada je posao u pitanju onda ću ga odraditi.

NACIONAL: Čini se da ste izbjegli i plejbojevski način života, tabloidi u Srbiji ne povezuju vas s manekenkama kao mnoge druge sportaše.

- Iskreno, to mi je bio cilj. Rijetko sam u Srbiji, ali kada dođem kući onda se ne eksponiram, ne izlazim na neka mjesta i ne družim se s ljudima zbog čega bih završio u tabloidima. To su nebitne stvari. Čak i kada me ti tabloidi spomenu ja se samo nasmijem i ne trzam na te stvari. To me ne zanima, imam svoj put, imam tenis.

NACIONAL: Prije nekoliko dana srpski mediji ipak su otkrili da imate djevojku koju ste poljubili nakon osvajanja turnira u Amersfoortu.

- Da, da, konačno je i on “izgubio nevinost”. To su normalne priče. Što da se radi. OKVIRI 'Akademija je fenomenalna' 'Pilićeva akademija je fenomenalna, izolirana je od Münchena tako da se možete koncentrirati na trening. On je, s druge strane, čovjek koji ima mnogo iskustva i rada iza sebe i može dati mnogo korisnih savjeta. Mnogo mi je pomogao u karijeri i jako sam mu zahvalan na tome.' 'Borim se do kraja'

NACIONAL: Nakon što ste predali dvoboj protiv Nadala u Roland Garrosu i žalili se na probleme s očima nakon poraza od Ančića u Wimbledonu, neki su vas proglasili kukavicom koji izmišlja razloge svojih poraza.

- To je mišljenje nekih ljudi, ali ne onih koji me poznaju i koji su cijeli život proveli uz mene. Demantiram tu priču jer svoje greške i poraze ne opravdavam tako glupim razlozima. Protiv Nadala sam u Roland Garrosu morao predati dvoboj jer sam imao velikih problema s leđima, nisam mogao servirati i predao sam kako bih bio spreman za Wimbledon. Protiv Ančića sam odigrao do kraja jer nisam imao tjelesnih problema već sam imao problema s vidom. Ušla mi je sjena u oči nakon što sam pogledao direktno u sunce i do kraja dvoboja nisam vidio na lijevo oko. To je bila nesreća ali ja to nisam spominjao kao glavni razlog poraza već kao jedan od razloga jer mislim da sam bio blizu pobjede. Ja sam igrač koji se bori do kraja i ne želim predavati dvoboje jer nisam takva osoba.>email to:Dean Sinovcic