Zoran Ferić Jučer sam na plaži napravio kamenu sjekiru i uz urlik Duha sa sjekirom, Zagora, vitlao njome među suncobranima i ležaljkama uljuđene Europe koja se odmara na Jadranu. Radio sam to kako bih zabavio svoju malu nećakinju. Uljuđena Europa se, dakako, malo smijala, malo čudila i puno upirala prstom u sredovječnog trbušastog gospodina s neandertalnim alatom u rukama. Oni pak, koji su mi bili nešto bliže, malo su se i bojali. Jasno sam im u očima vidio strah. Jer, zapravo, nikad ne znaš što može učiniti luđak s kamenom sjekirom u zemlji neandertalaca. Tako su oni to vidjeli. Ne Zagora, heroja moga djetinjstva, nego neandertalca. Uljuđeni Europljani smiju se samo kad im kremeno sječivo žnirancima privezano za drveni štap nije preblizu glavi. Uostalom, njihov strah, ruku na srce, itekako ima osnova i ja, nažalost, znam da ima. Odnos prema strancima i onim drugačijima nam je u najmanju ruku čudan. Tri rabijatna pijana tipa, koji se, iživljavajući svoje agresivne porive, neukusno i licemjerno skrivaju iza tragedije stanovnika Škabrnje, kamenovala su srpske kuće. I da je u svemu tome malo više zdravoga razuma, a ne mržnje i neopravdanoga osjećaja zajedništva, samo selo Škabrnja, koje nosi u sebi strahovit teret četničkoga zločina, puno bi oštrije osudilo svoje sumještane. Ovako, u znak potpore, oni kolektivno klečeći mole pred zgradom suda u Zadru, a predvodi ih njihov župnik.

Molitva možda i može pomoći dušama tih rabijatnih tipova impregniranima mržnjom, ali tek kad dobiju zatvora koliko ih ide. Međutim, u ovome slučaju stječe se dojam kao da je molitva vrsta protesta ili metoda pritiska na sud da meštri od kamenja dobiju što manje kazne. Da nismo demokratska i katolička zemlja i da smo ostali u komunizmu, takav skup potpore vjerojatno bi pjevao “Bilećanku” ili “Konjuh planinom”. Ono što zabrinjava jest činjenica da ovdje nije važno što su tipovi za koje se moli ekscesni nasilnici i što vlastitoj državi čine probleme koji mogu imati i međunarodnu težinu, važno je da su oni “naši”, da su pripadnici određene nacije, vjeroispovjesti i sličnoga mentalnog sklopa. Pri tome bolji je naš razbojnik i nasilnik, nego tuđi čovjek normalnoga i uljuđenoga ponašanja. To što se ovdje ni “naši” ni “tuđi” ne ponašaju ni normalno ni uljuđeno druga je priča. Imperativ je braniti svoga ne birajući sredstva. Kolektivna mržnja rađa i kolektivnu krivnju, a upravo zato su se i dogodili ovi incidenti. Čak i u slučaju kad krivci za zločine još nisu kažnjeni, kad je zakazala Država, nedostupni su ili umrli, ni u kom slučaju, dakle, za kolektivnu mržnju i odmazdu nema nikakvoga opravdanja i ne smije ga biti. Većina medija ističe promptno reagiranje Vlade, predsjednika Mesića i Jadranke Kosor u ovom osjetljivom pitanju. Jasna je i orijentacija Vlade da se nacionalna mržnja i nesnošljivost ne smiju tolerirati ni u tragovima i da je to momentalno jedno od najosjetljivijih pitanja. I to ne samo radi međunarodne zajednice i pregovora s Europskom unijom, nego zbog naših života. Svi mi, naime, i predobro znamo kako su i najmanje iskrice ovdje dovoljne za veliki požar koji se onda godinama ne može ugasiti.

I što je najgore, dok u novinama gledam fotografiju ljudi koji u pravilnim redovima sklopljenih ruku kleče pred zadarskim sudom i mole, imam dojam da ih u molitvi ne ujedinjuje tolerancija, samilost prema bližnjem i sklonost opraštanju, dakle, temeljne kršćanske vrijednosti, nego upravo mržnja. Molimo za svoje, a protiv onih drugih, koji nam desetljećima nanose zlo. I ako je to i djelomično tako, ako molitva nije molitva, nego način pritiska i strategija borbe za netoleranciju i protiv suživota, onda smo kao zemlja u priličnoj gabuli. I dalje će dio naših građana biti vođen isključivo mržnjom, mržnja će izvitoperiti njihovu vjeru i njihove poglede na život i, ako treba, generirati sljedeći zločin. Naime, tradicija mržnje koja se ovdje gradi preko kulta žrtve permanentno je mogući generator budućih zločina gotovo neovisno o tome koja će ih strana počiniti. Da stranci u ovoj zemljici ne prolaze dobro čak i kad nisu Srbi, pokazuje hvarski slučaj premlaćivanja dvojice britanskih državljana. Dva su Engleza na Hvaru fasovala svoje zato što su neki domaći dečki došli do zaključka da su se previše zbližili s jednom od domaćih djevojaka. I to je od tih Engleza valjda bilo toliko bezobrazno i provokativno da se makljaži priključio i ugledni kirurg dr. Hrvoje Tomasović.

Dva su stranca pri tome krivo ili pak zlobno zaključila da je razlog tučnjavi rasni, a ne hormonalno-folklorni. Naime, to što je jedan od njih crnac možda je malo pridonijelo, ali sudeći po vijestima i komentarima iz novina, pravi je razlog bio njihov odnos prema djevojci. Naime, muškardini na našoj obali desetljećima su navikli jebati, drpati ili očijukati sa ženama stranaca, dok oni loču po lokalnim restoranima, ali nikako nisu navikli da strani gosti jebu, drpaju ili čak malo drskije pogledaju njihove žene. Njihove su skvo svetinja za koju se stišću šake, lome boce i potežu noževi. I pri tome naobrazba, društveni ugled i socijalni status nemaju nikakvu ulogu. I kad sve to gledam i čitam, ne mogu se oteti dojmu da oni iz Škabrnje, koji su bacali kamenje, ali i ovi s Hvara, što su mlatili šakama, imaju zapravo kamene sjekire u glavama. Pri čemu za one iz Škabrnje možda možemo imati razumijevanja i sućuti, ali tako da ih žalimo dok su u zatvoru, a ovima s Hvara valjalo bi savjetovati da, ako već žive u Kremenkovu svijetu, svojim postupcima ne guraju u spilju sve nas.>email to:Zoran Feric