Nizozemski skladatelj

Drago mi je da je u ovogodišnjem, tematski uokvirenom, ZABAF-u došlo do predstavljanja nizozemskog skladatelja franko-flamanske polifonije XV stoljeća i to ne u epizodnoj ulozi, već u cjelovečernjem izboru vrlo osobitih vokalnih kompozicija.
Johannes Ockeghem (oko 1410.-1497.), u početku pjevač (zamjetno ugodna i duboka basa) u zboru crkve Notre Dame u Antwerpenu, a kasnije i na francuskom dvoru gdje postaje prvi pjevač (premier chappelain), dirigent i skladatelj. Josquin, de la Rue, Brumel i Compére, njegovi su kasniji učenici koji su imali suglasno mišljenje o učiteljevoj iznimnoj upućenosti u teorije matematike, geometrije, aritmetike i astrologije, a povrh svega u maštovit način glazbenog izražavanja.

Uzorito oblikovani notni zapisi štampani su često kao primjeri u teoretskim djelima XVI stoljeća. Njegova beskrajna inventivnost i domišljatost, te spretnost, sklonost svojevrsnoj glazbenoj enigmatici i učenost, rezultirala je autentičnim polifonim oblicima i kvalitativnom eksplozijom franko-flamanske polifonije na prijelazu iz XV u XVI stoljeće. Mišljenja nekih historičara XIX stoljeća o prevladavanju zakučastih tehničkih majstorija nad samom estetikom glazbe nisu (pre)dugo trajala.

Polifone bravure

Teško je ne spomenuti genijalnosti koje je u svojim djelima izvodio Ockeghem. U Missa Cuiusvis Toni jedan te isti notni tekst, pomoću odgovarajućih ključeva i znakova za transpoziciju, omogućuje pjevanje u sva četiri klasična crkvena moda. Istovremeno, ukupno djelo zvuči potpuno drugačije od temeljnog vokalnog sloga.
Nadalje, u jednoj misi za šest glasova, četiri glasa neprestano pjevaju u različitim ritmovima, dok preostala dva pjevaju u kanonu. Missa Prolationum pisana je pretežno u dvostrukom kanonu u različitim intervalima.

Pridržavajući se tradicionalnih žanrova (burgundskog chansona, chantus firmus mise i moteta), uvodi novosti u svrhu slobodnog razvijanja melodije i izjednačavanja važnosti svih vokalnih linija. Cantus firmus rijetko tretira na tricionalni način. Karakterističniji su za njega slobodniji postupci s cantus firmusom, kao parafraziranje preuzete melodije, ili doslovno preuzimanje početka modela, kako bi se u nastavku melodija slobodno razvijala.

Pjevanje iz izvornih rukopisnih sveščića

Večerašnju Missu L'homme armé i proprij za blagdan svetog Mihaela 29. rujna izveli su ansambl Cantus modalis pod umjetničkim vodstvom utemeljiteljice Rebecca-e Stewart. Pjevači školovani i specijalizirani na nizozemskom konzervatoriju Fontys pjevali su iz izvornih rukopisnih sveščića podijeljenih prema glasovima i položenih na osobiti visoki, simetrični, kosi drveni stalak.
Iako je poznata scenografija najavila da se radi o vokalnom ansamblu Rebecca-e Stewart (prošlogodišnji nastup na ZABAF-u sa ansamblom Schola: Machaut), teatralni dolazak praćen fanfarnim tonovima trombonista Christiana Brauna bio je prigodan i upečatljiv.

Trombon kao glas

Nakon najavnih dvoglasnih i troglasnih recitativa usljedila je misa.
Šest glasova i trombon. Trombon (ne uvijek) naglašava kostur melodije i nerijetko mijenjajući trajanje pojedinih tonova (često u ostinatu) pridonosi dinamici, boji i dojmu višeglasnijeg i toplijeg sveukupnog zvuka ansamla.

Korištenje puhačkog instrumenta (saksofon, Jan Garbarek) uz vokalni četveroglasni ansambl (Hilliard Ensemble), primjerno je predstavljeno i na dva CD-a: Officium (ECM 1525) i Mnemosyne (ECM 1700/01), no interpretacija Cantus Modalisa zaslužuje poseban osvrt.

Novi prostor

Neovisno o broju pjevača koji se iz stavka u stavak mijenja, Ockeghemovo majstorstvo vokalne teksture ostaje zadivljujuće. Da bi dobili odgovarajući vokalni “prostor” mnogi su kasniji skladatelji koristili bitno veći broj pjevača u ansamblima. Mnogi niti tada nisu postizali tu tonalnu raskoš i osjećaj potpune ravnopravnosti svih glasova. Govorim o nečemu što mnogi kritičari nazivaju “vokalnom/glazbenom arhitektonikom”, no vjerniji mi je pojam “doda(t)nog” prostora. To je od posebne važnosti kod duhovne glazbe. Upravo zbog toga Ockeghemova glazbena matematika nije samoj sebi svrha. Ona otvara “novi prostor” nužan za duhovnu komponentu unutar same glazbe kao i posredstvo prema crkvenom spiritusu.

Točna artikulacija i timing u ječnoj crkvi

Položaj pjevača otkriva pažnju umjetnika prema ječnoj akustici Zagrebačke katedrale koju postavljaju sebi u korist; odlična japanska sopranistica (Mami Irisawa) redovito je bila okrenuta leđima prema publici, te je njezin sopran zvučao upravo anđeoski, pomalo staklenasto, raskošno i svijetlo odbijajući se od nepravilnih i neravnih crkvenih zidova.

Rebecca Stewart je gotovo “dopjevavala” svoje dionice, koristeći svoj glas, slično kao i trombon, za željenu boju i artkulaciju ukupnog zvuka ansambla. Neprekinutim pokretima i svojevrsnim oblikovanjem prostornih geometrijskih likova navodila je pjevače na točnu artikulaciju i timing, dok je dlanovima plastično ocrtavala potrebnu dinamiku.
Koristeći i kratak odmor u tradicionalnom obliku (ženski izvođači s lijeve, a muški s desne strane) za odmor i hidratizaciju pjevača, svestrana umjetnica (R. Stewart) dokazala je svoj istaknuti položaj među njegovateljima autentičnog izvođenja rane glazbe.

Ostaje glazba

“Ergone conticuit / Vox illa nobilis / Aurea vox Okegi?” (nije li i tišina / taj uzvišeni glas / zlatni glas Ockeghema?) – crtica je iz pisane glazbene povijesti gdje je Erasmus od Rotterdama govorio o Ockeghemu s najvišim divljenjem na kraju (i po današnjim mjerlima) dugog i plodonosnog života franko-flamanskog majstora glazbe.
Polemika i lamentacija u njegovu čast nije manjkalo i od strane suvremenika, najvećih umova tadašnjeg umjetničkog kruga, kao što su Guillaume Cretin (pjesnik) i Jean Molinet (pjesnik-skladatelj).

Iznad i povrh svega napisanog ostaje glazba. Ona podsjeća svakog promatrača i slušatelja na dobro znan i hvaljen duboki basovski glas, kao i unikatan glazbeni jezik velikog nizozemskog pjevača i skladatelja.

Kraj ovogodišnjeg ZABAF-a i početak Paškog ljeta

Mjesec dana koncerata je iza nas. Zagrebački festival tradicionalno su zatvorili Hrvatski barokni ansambl 31. srpnja, izvodeći djela G.B. Fontanae, M Maraisa, J.M. Leclaira, G. Frescobaldija, D. Castella i M. Uccellinija.

Predstoji nam odmor na moru, a nekima i uživanje u Paškom ljetu. Prostor Crkve sv. Frane ispunit će zvuci akustičnih instrumenata Lovre Pogorelića (predstavlja novi CD uradak s djelima F. Liszta), Krešimira Bedeka, Eugena Indjića, Brahms Tria iz Moskve, Kvarteta Šostakovič (Rusija), Zagrebačkog gitarističkog kvarteta i dueta Monike Leskovar i Ivane Švarc-Grende.