Zoran FerićVeć godinama beba je u Hrvatskoj sve manje. Ali je, kako čujemo, sve manje i mjesta po zatvorima. Kako to objasniti? Očito, natalitet nam je u opadanju, a kriminalitet u porastu. Još kad bi po zatvorima bili svi oni koji bi tamo trebali biti, kaznionice bi nam postale kao južnoazijski slamovi: po trideset ljudi u ćeliji dva sa dva. Sve nas je, dakle, manje, ali smo nestašniji. Već se godinama govori, prvenstveno iz političkih razloga, o poraznim rezultatima našega prirodnoga priraštaja. Bebe i rađanje u proteklom su desetljeću bili predmetom beskrupuloznih političkih manipulacija i umjetno stvorenoga nacionalnog imperativa da nas bude što više. Međutim, nažalost, taj politički imperativ i nacionalnu težnju nisu pratile i ostale praktične radnje koje ne samo olakšavaju roditeljima pravljenje male djece, nego su im i logični preduvjet. I s tim se čovjek susreće na svakom koraku.

Ova zemlja nije prilagođena malim bebama kao što nije ni invalidima. Kad se počelo govoriti o rađanju i natalitetu, te o tome kako je bijela kuga u Hrvatskoj proizvod perfidne velikosrpske natalne sabotaže, nije učinjeno ništa kako bi se položaj prosječne obitelji hrvatskih građana poboljšao do te mjere da roditelji požele imati još djece. Kriminalna privatizacija podijelila je hrvatske građane na tajkune i proletere, u uvjetima tranzicijske kapitalističke privrede i prvotne akumulacije kapitala nije bilo lako ni mnogim malim vlasnicima tvrtki koji su pokušali poslovati pošteno i po zakonu i koji su, za razliku od nogometnih klubova, redovito morali plaćati porez. Logična posljedica postala je opća nesigurnost i kudikamo stresniji način života nego što smo ga do tada živjeli. Više nitko nije bio siguran da može naći posao i, ako ga nađe, da će ga zadržati.

Takva nesigurnost, pogotovo zato što na nju nismo bili navikli, niti smo razvili strategije za život u takvim uvjetima kao što su to generacijama činili ljudi u zapadnom dijelu Europe, nikako nije pogodna klima za planiranje obitelji. Jedna vlast obećala je majkama s troje djece trogodišnji porodiljni dopust i niz povlastica, pa i status majke hraniteljice, dok je druga vlast sve to dovela u pitanje isključivo na političkoj razini, kao prozirnu političku propagandu provedenu kroz natalitetnu politiku, ali se malo pri tome gledalo na građane koji su se odjednom našli u prilici da im netko administrativno oduzima prava što su ih stekli. I niz društvenih poteza, od mizernih porodiljnih naknada pa do činjenica da mnoge žene trudnoćom i porodom praktički gube radno mjesto, ili ih se poslije povratka s porodiljnog raspoređuje na slabije plaćena mjesta, nikako ne idu u prilog tome da u ovoj zemlji rađanje i odgajanje djece bude radost.

Jadan dječji doplatak, skupa hrana i odjeća svakako pridonose činjenici da je pozitivan test na trudnoću ovdje razlog za brigu i depresiju, a ne sreća. Dodamo li i tehničke detalje da je nemoguće prolaziti nekim ulicama s kolicima jer su automobili parkirani preko cijeloga nogostupa, da po zahodima kafića, restorana i hotela nema mjesta za prematanje beba i da se ljudi koji izlaze s djecom često shvaćaju kao ekscesni tipovi koji plačem, smradom i neredom svake vrste gnjave svoju odraslu okolinu, postat će nam jasna situacija ovdje. Djeca nas u javnim društvenim prostorima gnjave, kao što gnjave i kućni ljubimci. Dobro dođu jedino kad treba nekoga namlatiti kao pedofila. Po svemu tome bebe i dječica do pet godina ovdje su na neki način ljudi drugoga reda, neovisno o tome koliko ih vole ili paze njihovi roditelji. I dok se u javnosti s vremena na vrijeme, u gotovo pravilnom ritmu, javljaju polemike o umjetnoj oplodnji i pobačaju, a začeti život smatra se svetinjom o kojoj nema rasprave u zemlji s katoličkom većinom, živa mala djeca u praksi su građani drugoga reda. Borimo se protiv nacionalne i spolne segregacije, a tragično je rasprostranjena dobna segregacija koje nismo ni svjesni. Načelno, drago nam je da djece ima, ali neka ostanu kod kuće, a ne da vrište i smrde po plažama, tramvajima i autobusima. I nije onda čudno što se ljudi ovdje od najranijega djetinjstva osjećaju kao višak i suvišak.

Konačno, javno se reklamira da ljudi imaju više djece, ali radnih je mjesta svake godine proporcionalno sve manje. Oni koji su bili višak kao bebe, mogu s dosta sigurnosti očekivati da će biti višak i kao odrasli, radno sposobni ljudi. A što da radi netko tko je višak u zemlji koja polako postaje kolonija bezličnoga i anacionalnog kapitala? U zemlji u kojoj se obrnute vrijednosti drastično okreću upravo protiv djece koja su ih prisiljena smatrati jedinima jer su jedino njih upoznala. Hedonistička je to kultura kojom vlada isključivo kapital i koja konzekventno negira sve tradicionalne moralne obrasce, a svi, pa i mala djeca, jasno vide drastičan i upravo tragikomičan nerazmjer između proklamiranih vrijednosti, teorije poštovanja života kao vrijednosti i mizerne prakse toga života koja se iscrpljuje u danonoćnom potplaćenom radu, porobljavajućim kreditima s lihvarskim kamatama, nesigurnosti, nepravdi, pravosudnim farsama, treniranju strogoće na siromašnima i porezne politike na polugladnima.

Jedina normalna reakcija na takvo stanje je bunt, gađenje i sabotaža svega što ovo društvo smatra normalnim. I onda će jednom takvo dijete reći: “Ne želim crnčiti za dvije hiljade kuna na blagajni kakvog trgovačkog centra kao moja stara i u slobodno vrijeme čitati što se događa na tajkunskim jahtama ili što misli tip za volanom nekog Maybacha. Bolje da postanem Jakša Cvitanović.“ I umjesto majice koja je mogla biti moderna u drugoj polovici devedesetih, s natpisom “Svi smo mi Mirko Norac“, nosit će na grudima natpis “I ja sam Jakša Cvitanović“. Time nipošto ne opravdavam navodnog korčulanskog dilera ako je napravio sve ono za što ga terete, ali valjalo bi malo porazmisliti kako se i zbog čega regrutiraju naši mladi kriminalci.

Sirotu staru bakicu koja prodaje cvijeće ispred pothodnika policija će oglobiti a pravni sustav strpati u zatvor kad nema para za prekršajnu kaznu, dok je Jakšu Cvitanovića isti taj sustav ostavio na miru s devedesetak kaznenih prijava. Kad si dijete, logično je poželjeti da budeš nedodirljivi diler, a ne sirota bakica.>email to:Zoran Feric