U ulozi Aide pojavila se kao i prije dvije godine u Splitu ruska sopranistica Olga Romanko koja se posljednjih godina probila do najprestižnijih europskih i svjetskih pozornica Verdijeva “Aida”, opera koja se pedeset godina izvodila na Peristilu i odavno postala izvanredan zaštitni znak Splitskog ljeta, ove je godine istjerana iz Splita i prvi se put izvodi u Trogiru - u kuli Kamerlengo. Iako menadžment splitkog HNK nije tako oštrim riječima okarakterizirao izgon s Peristila, čini se da su pobijedile sile koje ne zanima splitska tradicija i mogućnost da se ljetne goste privuče opernim spektaklom na otvorenom. Već godinama rade na tome, pod raznim izlikama, da se u staroj gradskoj jezgri i u najvećoj turističkoj sezoni ništa ne događa. U tome su uspjeli. Trogir je dobio odličnu priliku. Ovogodišnja trogirska “Aida”, obnovljena splitska predstava opernog redatelja Petra Selema, izvedena je s nizom izvanrednih hrvatskih i inozemnih pjevačkih opernih imena.

U ulozi Aide pojavila se kao i prije dvije godine u Splitu ruska sopranistica Olga Romanko koja se posljednjih godina probila do najprestižnijih europskih i svjetskih pozornica. “Aidu” je dosad pjevala u pedeset navrata u deset različitijih produkcija, otkrila je u razgovoru u Trogiru uoči premijere. “Olga Romanko ima prekrasan sopran lirske mekoće i suptilnosti, a istodobno izvanredno prodoran i moćan u dramskim registrima”, rekao je Petar Selem za svoju junakinju Aidu koju je upoznao prije dvije godine. Do nje je došao preko jedne bečke agencije, ali mislio je da od suradnje neće biti ništa jer je honorar postavljen za Olgu Romanko bio jako visok. “Neću reći koliko, ali mi to nismo mogli platiti. Rekao sam koliko možemo ponuditi i Olga je nekim čudom pristala”, ispričao je Selem. O novom prostoru u kuli Kamerlengo u Trogiru i preseljenju predstave s Peristila, Selem je pak rekao: “Predstavu smo morali ponešto izmijeniti, ali to su bile pozitivne preinake, dobra nadogradnja, jer su se otvorile nove scenske mogućnosti koje je trebalo iskoristititi. Pozornica je dvostruko veća nego na Peristilu, a cijeli prostor ima kružni tok koji je operi dao dodatni naboj. A ako me pitate za odlazak 'Aide' s Peristila, mogu reći samo to da je žalosno kako jedan sloj ljudi ima averziju prema svemu što predstavlja tradiciju u Splitu. To jednostavno mrze. Nijedan razlog iznijet protiv ‘Aide’ na Peristilu nije bio racionalan. Tobože je to zbog toga da se ne oštećuje Peristil, odnosno povijesno naslijeđe. To je smiješno, jer oni koji to kažu zapravo uopće ne mare ni za kakvo povijesno naslijeđe.” Olga Romanko također se čudila što ovaj put ne pjeva na Peristilu, tim više što živi u Rimu, gradu s golemim povijesnim naslijeđem gdje još nikome nije palo na pamet da, primjerice, zabrani velikanima talijanske mode da održe modnu reviju na slavnim Španjolskim stepenicama jer bi se mogle oštetiti.

Nova diva europskih opernih pozornica na trogirsku predstavu stigla je ravno s “Aide” održane u rimskim Termama di Caracalla o čemu kaže: “To je bila ‘Aida’ s velikim pjevačima koja je izvanredno uspjela. Nastupio je slavni bariton Silvano Carroli kao etiopski kralj Amonasro. On je legenda jer pjeva već 40 godina, a sama predstava je zanimljiva jer je napravljena u hi-tech stilu tako da se svi egipatski elementi mogu vidjeti na ekranima, a na pozornici nema ničega. Pjevala sam u najmanje deset produkcija opere ‘Aida’ i svaka je bila posebna. Jedna je bila Zaffirellijeva prije tri godine u Teatro di Bussetto i to na minijaturnoj pozornici. Godine 2001. nastupila sam i na vjerojatno najvećoj pozornici, na Stade de France u Parizu, ispred 80 tisuća gledalaca. Bilo je to 14. rujna, tri dana nakon terorističkog napada na New York. Dobro se sjećam atmosfere s te predstave, posebnih mjera osiguranja zbog psihoze i užasa koji su tih dana vladali svijetom. Ipak bio je to veliki spektakl. Na stadion su dopremljeni pijesak, palme, konji, divlje životinje, napravljeno je umjetno jezero, dovedeni su autentični majstori obrtnici, a i grobnica koja se pojavljuje u posljednjem činu bila je prava. Nastupila sam i u grandioznoj ‘Aidi’ u Šangaju gdje je bilo 75 tisuća gledalaca i gdje su egipatske vojnike odglumili autentični kineski vojnici.” Olga Romanko rođena je u Moskvi, a pjevanje je diplomirala na konzervatoriju Gnesin. Debitirala je u operi “La Bohème”, postigla veliki uspjeh i započela međunarodnu karijeru. Pjevala je u premijernim izvedbama “Moći sudbine”, “Trubadura”, “Otella”, “I Pagliaccija”, “Madame Butterfly”, “Falstaffa”, “Figarova pira”, “Krabuljnog plesa”, “Tosce” i drugih opera u kazalištima Moskve, St. Gallena, Berlina, Roterdama, Züricha, Barcelone, La Corune, Hamburga, Münchena, Parme, Napulja, Beča. Pjevala je “Otella” u Veroni s Placidom Domingom i Danielom Orenom, nastupala pod ravnanjem Zubina Mehte, u režiji slavne redateljice Renate Scotto.

Na pitanje koja joj je produkcija “Aide” najdraža, odgovara: “Nama pjevačima najviše znači kad nastupamo s kolegama s kojima se uspije napraviti dobra atmosfera i postići visoka kvaliteta. Kao Radames bio mi je fantastičan Jose Cura s kojim sam pjevala ‘Aidu’ u Ateni, zgodan je, pravi macho, a pjeva s puno strasti. Imala sam sreću pjevati s Genom Dimitrovom u ulozi Amneris. Nastupile smo zajedno u pariškoj produkciji i u Monte Carlu pred monegaškom obitelji Rainieri za nacionalni dan Monaka koji se slavi u studenome. Nastupio je Renato Bruson kao Amonasro, Gena Dimitrova kao Amneris i ja kao Aida. O tome kako se osjećala kao mlada pjevačica kad je dobila priliku pjevati s velikim operni zvijezdama, Olga Romanko je rekla: “S istim se poštovanjem odnosim prema zboristu, statistu ili nekoj velikoj zvijezdi poput Dominga s kojim sam pjevala u Meksiku i u veronskoj areni. Kad sam upoznala Dominga, vidjela sam da je i on takav. Prvi dan kad je došao na probu u Veronu, najprije je otišao pozdraviti se sa svim članovima zbora, sa svakim je malo popričao i sjetio se kad je koga i gdje sreo. Nije mu bilo teško davati autograme koliko god su ga tražili. Kad je završio ‘Otello’ u kojem smo zajedno pjevali, već je bilo jedan sat nakon ponoći. Svi zajedno otišli smo na večeru, a njemu nije bilo nimalo teško časkati sa svakim tko mu se obratio.

On je izniman čovjek, pjevač i glazbenik.” Olga Romanko je nakon završenog mo­s­­kovskog konzervatorija pobijedi­la na međunarodnom pjevačkom natjecanju na kojem je nagrada bila školovanje u Parmi tako da je 1990. stigla na studij u Parmu. Nakon te majstorske radionice uslijedili su pozivi iz raznih talijanskih kazališta. Najveće uspjehe na početku karijere doživjela je s “Trubadurom” i to upravo u Parmi. Ispričala je kako je jedino s Toscom malo kasnila jer je smatrala da je Tosca puno kompliciranija od uloge u “Trubaduru” te može biti opasna za pjevačicu koja nema dovoljno iskustva. Iako su joj nudili tu ulogu godinama, prihvatila ju je tek 2000., a do danas je u njoj nastupila čak osamdeset puta. Na pitanje kako to da se odlučila stalno nastaniti u Rimu, Olga Romanko jednostavno je odgovorila: “Dogodilo se. Dok sam pjevala u rimskoj operi 1997. srela sam svog budućeg muža, talijanskog poslovnog čovjeka. Jako sam sretna jer on voli operu, dolazi na predstave i u svemu mi je najveća podrška.

Nama pjevačima koji puno putujemo to je jako važno. Moj suprug razumije da ne pjevam samo zbog novca nego da je to moj život. Mislim da bih pjevala i da me ne plaćaju. Italija je divna zemlja u kojoj se ne osjećam strankinjom. Odlično me primila muževa obitelj, kao i kolege na poslu.” Na pitanje o tome kako joj danas izgleda Moskva, grad njezine mladosti, Olga Romanko odgovara: “Jako malo odlazim u Moskvu jer puno radim, a roditelji dolaze kod mene u Rim. Doduše, trenutačno su sa mnom u Splitu i brinu se o mom sedmogodišnjem sinu, a on s njima uči ruski. Posjednji sam put ondje bila prije godinu dana i vidjela da se Moskva promijenila na bolje. Prije nekoliko godina pjevala sam u Boljšoj teatru u ‘Trubaduru’ i ‘Pagliacciju’, ali više tamo ne pjevam. Nije mi zanimljivo doći na gostovanje i otpjevati samo jednu predstavu. Volim sudjelovati u novoj produkciji, ići na probe, upoznati režisera, osjetiti kemiju u ekipi, pokušati dostići savršenstvo.” Iako se Olga Romanko rodila u Moskvi, odrasla je na jugu Sibira, u Altaju. “Kad mi je bila godina dana, moji roditelji koji su tek bili završili veterinarski fakultet otišli zbog posla u Sibir. Altaj se nalazi nešto južnije od Krasnojarska. Tamo sam išla u školu. Od najranijeg djetinjstva kad bih na radiju čula operne arije, slušala sam ih bez daha. Iako su mi roditelji veterinari, moj otac oduvijek je obožavao glazbu, svira nekoliko instrumentata, čak je u Sibiru imao mali orkestar. Bila sam okružena glazbom, a učila sam svirati klavir.

U srednjoj školi imala sam profesora Vladimira Koverdjajeva, danas nažalost pokojnog, koji je vodio zbor i učio nas pjevanju. Jednog dana zastao je kraj mene i rekao mi da ostanem nakon probe. Htio je da pjevam i tada je rekao: ‘Znaš li da imaš jako lijep i poseban glas. Moraš studirati pjevanje.’ Bila sam sretna i on mi je postao prvi učitelj. Radili smo tri godine, od moje četrnaeste godine. No nakon završene srednje škole nisam se usudila reći da bih studirala pjevanje u Moskvi. Roditelji su bili protiv jer su smatrali da pjevanje nije posao. Mama mi je govorila: ‘Samo ti pjevaj kad već hoćeš, ali moraš se odlučiti za neki ozbiljan posao.’ Uputila sam se najprije na svučilište u Novosibirsk da bih studirala arheologiju. No kad sam vlakom stigla na stanicu, gdje sam trebala autobusom otići u studentski grad, vidjela sam da tu staje i autobus koji vozi na aerodrom. U ušima su mi odjednom počele odzvanjati riječi mog učitelja da moram studirati pjevanje. Prvi je stigao autobus za aerodrom. Bio je to čas mladenačke ludosti i hrabrosti i ja sam u njega ušla. Imala sam malo novaca, taman za avion do Moskve.” Upisati se na moskovski konzervatorij Gnesin nije bilo lako, a Olga Romanko kaže da se za ispit nije dobro pripremila: “Nisam znala pjevati operne arije, nisam imala ni dobru glazbenu bazu. Imala sam samo glas i znala sam pjevati pjesme poput ‘Kalinke’.

No uzeli su me. Roditeljima sam poslala brzojav da sam u Moskvi i da ću studirati pjevanje. Oni su napustili Sibir nekoliko godina kasnije. Kad sam počela zarađivati u inozemstvu, kupila sam kuću blizu Moskve. Preselili su se kad su otišli u mirovinu. Katkad mi je smiješno kad sretnem u Italiji depresivne ljude jer se sjetim kako smo mi teško živjeli u Rusiji. Danas mi je smiješno kako su nas tjerali da budemo poslušni. No za vrijeme studija bila sam pomalo anarhična. Svake se godine 7. studenoga na Dan revolucije moralo izlaziti na Crveni trg i mahati zastavicama. Ja nisam nikad htjela ići. Moji kolege umirali su od straha i govorili da ću doći na crnu listu i da mi nikad neće dopustiti da iziđem iz Sovjetskog Saveza.” Olga Romanko kaže da joj je najdraže raditi s vrhunskim profesionalcima: “Imala sam sreću pjevati u 'Trubaduru' u Njemačkoj kojim je dirigirao Zubin Mehta, sada radim s izvanrednim opernim redateljem Petrom Selemom i odličnim mladim dirigentom Ivanom Repušićem. Ni ne slutite koliko sam puta sretala dirigente i režisere koji znaju jako malo o operi. Na kraju je pitamo je li kao talijanska nevjesta naučila spremati pastu: “Jako dobro kuham i suprug mi je priznao da špagete spremam bolje od njegove mame.” OKVIR Tražena i cijenjena Olga Romanko ulogu Aide pjevala je 50-ak puta, a osobito je cijenjen njen nastup u vrlo zahtjevnoj "Tosci". Iako je u Italiji kriza opere jer su premijere sve rjeđe zbog velikih troškova, Olga Romanko je vrlo zadovoljna svojim statusom slobodnjaka i ne nedostaje joj angažmana.>email to:Sina Karli