Objavljeno u Nacionalu br. 561, 2006-08-14

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Soba moje majke

Je li probadanje ispod rebara leukemija ili rak crijeva? Tamnomodre podlaktice? Unutarnje krvarenje ili sudar ruku namazanih mlijekom za tijelo i novina?

Jutros oko devet sati probudila sam se, pogledala kroz prozor, ugledala rijetku krošnju divljeg kestena, čula neki jeziv zvuk... Mačka na samrti? Ne, neka čudna ptica. Ustala sam, nisam prepoznala stanje u kojem sam se našla. Sišla sam u kuhinju, skuhala kavu, sjela na terasu... Mačak se razlio na ležaljci... Lagala bih kad bih vam rekla da se moje danas razlikuje od moga jučer. Ljudsko sam biće koje ne radi. Svako se jutro diže, odlazi na terasu, pije kavu, gleda u onaj kesten ili zvonik i duboko nesretno razmišlja o bolesti i smrti. Je li probadanje ispod rebara, desno, leukemija ili rak debeloga crijeva? Tamnomodre podlaktice?! Unutrašnje krvarenje ili posljedica sudara ruku namazanih mlijekom za tijelo i Slobodne Dalmacije? Tamnomodro grlo? Smrt ili trag soka od borovnice koji je smrt za svaku smrt?

Jučer je kod mene bila prijateljica, donijela mi je Safeta Zeca, “Sobu moje majke”, suha igla iz osamdeset i prve. Kuham si drugu kavu, otvaram žensku reviju, lijepo stopalo, curi su uredili nokte, svaki noktić na svakom nožnom prstu ima drugi crtež. Čemu služe ukrašeni nokti? Jačaju samopouzdanje, pomažu ženi da nađe muškarca koji će takve noktiće s užitkom uvaliti u svoja usta? Sve su žene u ženskoj reviji mlade, nadlaktice im ne vise, usne su im lagano otekle, napumpane sise nadiru iz minijaturnih grudnjaka, bokovi, gotovo dječji, pokriveni su tankom krpicom, leže na jahtama, neke od njih čekaju bebe od muškaraca koji su nedavno dobili bebu od jedne druge mlade žene. I danas žene nabreklim trbusima love mužjake. Gledam trudne cure koje posjednički za ruku drže nesretnoga tatu i mlade majke ravna trbuha koje širokim osmijehom skrivaju žalost što im je dijete bez tate koji će uskoro opet postati tata... Jadnice. Bih li se mijenjala? Ne postoji nož kojim bi se mogle odrezati moje godine. Ne kažem da se i moje sise ne bi mogle napumpati ili usne nateći, navodno se i bokovi mogu istesati, trbuh odrezati, staviti umjetni pupak, isisati salo oko koljena i ono iz podočnjaka, dižući ružičaste utege zategnuti opuštenu kožu nadlaktica... I staračke se pjege mogu spaliti, na ruke navući rukavice, na lice naočale... Kako vam reći ono što osjećam danas? Želim krenuti nekim redom... Što je red? Jučer sam skupila hrabrost. Otišla sam k doktoru. Nije lako otići na pregled, čekati nalaz, vratiti se doma i živjeti s tim. I vi ste depresivni? Ne moram ići u detalje? Što nas, mene i vas, ljude na pragu starosti, još čeka? Bolesti gore od ovih od kojih bolujemo danas, bijeda, strah od smrti, strah od života, strah od svijeta u kojem nam svi lažu... Blair i Bush love teroriste koji žele rušiti putničke avione eksplozivom u tekućem stanju, a nitko ne ruši avione koji Židovima voze bombe?

Ubija me što se osjećam poput Židova u svijetu u kojem su Židovi Nijemci iz mladosti moje majke. Sve se pomiješalo, ništa nije kao što je bilo, moji su nokti prestari za gel, lak, crteže. Ne postoji muškarac koga bih htjela uloviti. Rekla sam, otišla sam k doktoru. Bojim se smrti, nikako da se za nju pripremim, samo mi je vaša smrt normalna. Ušla sam u onu ordinaciju samo zato što je mračina u mojoj glavi bila jača od straha u mojim nogama. Neka mi sondom prijeđe preko tijela, bolje da znam nego da ne znam. A i kome se danas živi? Ratovi, otkazani letovi, mlade žene koje misle da se samo ogromnim trbusima mogu dosegnuti zvijezde... Ubacila sam u usta dva praxitena. To je bilo jučer. Jučer, jučer sam bila žalosna jer me djeca danas ne vole onako kako ja nisam voljela njih, sedamdeset i neke, kad sam brojila plodne i neplodne dane umjesto da progutam pilulu... Progutam pilulu... Danas znamo da gutanje hormonalnih pilula znači rak, nekad su nam govorili da su pilule sloboda. Stres na stres, stres na stres, stres na stres... Zapamtite, govorim vam o osjećajima koji su me razarali j u č e r , a na ležaljci ležim danas, mislim, sada, ovoga časa. Očajna sam, očajna sam, očajna sam jer više nisam mlada, jer me smrt iza ugla čeka, hvata me i jeza od izbora koji mi se nudi, Arapi ili Židovi, ne zanimaju me ni jedni ni drugi, ni Ameri, ni Britanci... Želim voljeti svoju djecu, osjetiti samilost prema majci, ljubav prema mužu, strpljenje kad sretnem susjeda na ulici... Želim mir u duši svojoj... Otišla sam k onom liječniku, jučer, to je bilo jučer. Umirala sam dok je sondom prelazio po mom tijelu koje nikad neće izaći ni u jednom ženskom časopisu. Ne vidim ništa loše, rekao je. Imam i nalaz u torbi. To je bilo jučer. A sada gledam mačka, penje se na smokvu, ono lijepo žensko stopalo pokrila sam Glorijom, u Gloriji mladi muškarac gleda mladu glumicu koja mu se na slici smije kao prijateljica jer on više nije njen dečko nego budući otac djeteta koje će mu roditi novinarka s kojom nema ništa osim budućeg djeteta. Debeli, mladi glumac, u tankim, mokrim gaćama, glumičici se usnama smiješi kao znanac a kurčićem kao mužjak... I naš predsjednik je u Gloriji. Neki mu gospodin brije glavu. Ptica kriješti, prežalosno, gotovo histerično. Jetra vam je u savršenom redu, i gušterača, i slezena, i bubrezi... O tome vam govorim. Ne prepoznajem se, jutros. Ovu mene baš briga što Židovi rade Arapima, zašto su debeli, mladi glumci, trudne novinarke i mlade glumičice junaci naših života, zašto našem predsjedniku u svim novinama i revijama netko brije ćelavu glavu. Ja sam jutros zdrava, a na zidu moga boravka Safet Zec, “Soba moje majke”. Opisat ću vam tu sobu. Stol, na stolu crveni lončić na bijele točke, u njemu cvijeće, kroz prozor se vidi krošnja velikoga kestena, zelena budilica, hljepčići u zdjeli. Cijelo se jutro mučim, zato i razgovaram s vama, možda i nisam bila sasvim jasna. Želim reći, osjećam neopisivu sreću što sam živa. Baš plivam u životnoj radosti. A ptica kriješti prežalosno, gotovo histerično. Mačak je sišao sa smokve. Nudi mi glavu na češkanje. Grebem mu bijeli vrat. Čujete li kako prede?>email to:Vedrana Rudan

Vezane vijesti

WHO: Ispušni plinovi dizelskih motora izazivaju rak

WHO: Ispušni plinovi dizelskih motora izazivaju rak

Ispušni plinovi dizelskih motora mogu kod ljudi izazvati rak i spadaju u istu potencijalno smrtonosnu kategoriju kao azbest, arsen i iperit, objavila… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika