Zagrebački psiholog Zoran Šimić Prošao sam rat, probleme s poslom i propali brak pa ipak sačuvao zdrav razum, a na kraju me inernet natjerao k psihijatru!”, ispričao je za Nacionalov dossier 38-godišnji zagrebački obrtnik koji se posljednjih godinu dana bori s posljedicama ovisnosti za koju donedavno nije ni znao da postoji. Riječ je o ovisnosti o internetu, psihološkom poremećaju koji se pojavljuje kod osoba koje zbog pretjeranom bavljenja sadržajima svjetske globalne mreže narušavaju svoje tjelesno ili duševno zdravlje, a internet im s vremenom postaje važniji od obitelji, prijatelja i posla.

Iako je to nov fenomen, o kojem se u svijetu govori tek nekoliko godina, u zemljama poput SAD-a, Kanade, Nizozemske, Kine, Japana i Južne Koreje već se otvaraju klinike specijalizirane upravo za liječenje osoba koje su stvarni život zamijenile onim virtualnim i zbog toga izgubile dodir s realnošću. Da od ove vrste ovisnosti pate i mnoge osobe u Hrvatskoj, za Nacional je potvrdio zagrebački psiholog Zoran Šimić, koji je još 2001. proveo internetsko istraživanje čiji su rezultati pokazali da deset posto od 205 ispitanih pokazuje znakove te ovisnosti. “Istraživanje je pokazalo da ovisnici o internetu u Hrvatskoj postoje, ali i to da su oni u velikoj mjeri svjesni vlastite ovisnosti, iako je, doduše, pokušavaju opravdati. Bitno je da se nipošto ne smije svaka dugotrajna upotreba interneta proglasiti ovisnošću. Nekim je ljudima posao da cijeli dan provode na internetu, ali za njih ne možemo reći da su zbog toga ovisni. Internetskim ovisnikom možemo smatrati samo one osobe koje zbog interneta zanemaruju svoje privatne, poslovne ili školske obveze, dolaze u sukob s okolinom zbog pretjerane upotrebe interneta i općenito smanjuju socijalne kontakte. Te posljedice svakako nisu pogubne poput onih koje se pojavljuju kod ovisnika o alkoholu i drogama, ali su ipak štetne i ne treba ih zanemariti. Ljudi zbog te ovisnosti imaju problema u školi, na poslu, neki se razvode i svađaju s obitelji, a to nisu bezazleni problemi”, upozorava psiholog Zoran Šimić.

On se sam ovisnošću o internetu počeo baviti kad su mu se kao psihologu za neformalni savjet počeli obraćati znanci koji su se, kako kaže, pomalo počeli “navlačiti” na neke internetske sadržaje. S druge strane, Internet ga je profesionalno nastavio zanimati kad je primijetio da se nakon istraživanja tog fenomena koje je sam proveo još 2001. u Hrvatskoj nije pojavilo ni jedno slično istraživanje, iako se tu danas internetom služi oko milijun ljudi. “Možda čak nije toliko problematično što se ovim problemom nitko u Hrvatskoj ne bavi na razini istraživanja, ali mislim da je loše što se nitko sustavno ne bavi posljedicama te ovisnosti. Tako u Hrvatskoj zapravo ne postoji mjesto na koje biste mogli uputiti osobu koja shvati da ima takav problem. O fenomenu ovisnosti o internetu premalo se govori, a ako se o tome i priča, to obično čine osobe koje za to nisu kompetentne. Tu će ovisnost negirati oni koji su sami jako uvučeni u to, te oni koji o tome nemaju previše znanja.” Internetskim ovisnicima, kao i ovisnicima o drogama ili alkoholu, zajedničko je, kaže Šimić, to što im je s vremenom potrebno sve više onoga o čemu su ovisni. Tako će isprva internetski ovisnik na netu provoditi možda nekoliko sati dnevno, a poslije će mu za isti osjećaj ugode koji internet kod njega pobuđuje biti potrebno znatno duže vrijeme.

Ovisnicima o internetu svojstven je, veli, i poremećaj spavanja jer se pokazalo da je velika većina njih on-line u noćnim satima, što se nerijetko nastavi do jutra. V. M., Nacionalov sugovornik s početka priče, jedan je od onih koji su se internetom isprva služili uglavnom noću. Za sebe kaže da je prije negoli se s suočio sa svojom ovisnošću bio prosječan muškarac. Imao je posao, stan, prijatelje i zaručnicu s kojom je planirao stupiti u drugi brak. “Sve je počelo jedne večeri kad sam u uredu dovršavao zaostale poslove. Kako se nikako nisam mogao koncentrirati na rad, prisjetio sam se da mi je prijatelj nekoliko dana prije pričao kako je često na internetu, gdje na chatovima seksualne tematike s kojekakvim djevojkama vodi sočne razgovore i sjajno se opušta. Nazvao sam ga da mi da savjet kako doći na takav chat, priključio se i bez ikakvih očekivanja potražio samo malo razonode.” Ali razonoda na kakvu je naišao nadmašila je, veli, sva njegova očekivanja. Započeo je virtualnu priču sa ženom koja mu je nakon kratkog uvodnog četanja priznala da je te večeri jako uzbuđena, a potom mu do u najsitnije pojedinosti počela otkrivati što bi mu sve radila da je tog trenutka kraj njega u praznom uredu. “Tako je glatko slagala riječi i začinjavala ih pikantnim sitnicama da sam se u trenu počeo znojiti. Onda mi je srce počelo jako lupati. Mislim da nikad u životu nisam bio tako uzbuđen, a da ni sam nisam znao kako se to dogodilo. Nisam mogao odoljeti da se ne počnem dirati. Vrhunac koji sam ubrzo osjetio bio je toliko snažan da sam ostao šokiran”, priča V. M. Iako kaže da nikad nije imao problema u spolnom životu, ni poriva da surfa po gomili pornografskih sadržaja na internetu, priznaje da virtualnom seksu nakon tog prvog iskustva više nije mogao odoljeti. Chatove je u početku nastavio posjećivati isključivo kad bi navečer ostao sam u uredu i kad mu zaručnica nije bila kod kuće. No iskušenje da svoje erotske fantazije ostvari skriven iza monitora računala s vremenom je, kaže, postajalo sve snažnije. “Više se nisam upuštao u cyber sex samo kad bih bio sam. Tajnici bih na poslu znao reći da me ne ometa i usred radnog vremena makar nakratko započinjao priču s virtualnim ljubavnicama. Postao sam toliko slab na to da bih kod kuće svake noći čekao da zaručnica zaspi, a potom satima bio on-line. Neopisivo sam uživao u tome!”

Ovaj Zagrepčanin priznaje kako možda nikad ne bi ni pomislio da u njegovoj novoj navici ima ičega lošeg da se zbog nje nisu pojavili problemi u stvarnom životu. Kad ga je jedne večeri buduća supruga ulovila kako masturbira uz računalo, izbila je, veli, žestoka svađa. Žena s kojom je živio posumnjala je da V. M. na internetu priča sa svojom stvarnom ljubavnicom. “To smo nekako prebrodili, objasnio sam joj da nemam nikakvu ljubavnicu, da je sve samo fikcija koja me uzbuđuje, ali da to nikako ne znači da mi je ona manje važna. Ipak, nisam mogao odoljeti da krenem na net dok ona spava i situacija se ponovila. Nakon trećeg puta zaprijetila je da će me ostaviti ne prestanem li s tim jer mi nije vjerovala da se radi tek o virtualnim igricama.” To se na kraju i dogodilo. Zagrebački obrtnik danas kaže kako je tek kad je ostao bez zaručnice shvatio da ima problem. Pokušao ga je, dodaje, riješiti tako što je sam sebi zabranio odlazak na web adrese koje nude opciju četanja. Izdržao bi nekoliko dana, ali bi u to “apstinencijsko” vrijeme bio toliko razdražljiv i nezadovoljan da je uskoro shvatio kako si sam neće moći pomoći. “Sada već neko vrijeme posjećujem psihijatra. Na chatove više ne idem. Ali mi još uvijek nedostaju.” Sadržaji koji na svjetskoj globalnoj mreži kod nekih ljudi izazivaju ovisnost različiti su. Zoran Šimić kaže kako se internetska ovisnost može podijeliti na ovisnost o informacijama, ovisnost o chatu, ovisnost o cyber sexu, ovisnost o internetskom kockanju, ovisnost o kupnji putem interneta i on-line računalnim igrama.

Upravo su te mrežne kompjuterske igrice ono što trenutačno u svijetu i u Hrvatskoj stvara najviše internetskih ovisnika. Među mnogima od takvih igara danas je bez premca najpopularniji Blizzardov “World of Warcraft” koju prema nekim procjenama na internetu svakodnevno igra oko 5 milijuna ljudi iz cijeloga svijeta. Takozvani role playing game u kojem, za razliku od klasičnih igara, igrač ne igra protiv samog računala, nego u kojem stvara vlastiti lik iz fantazije i vodi ga kroz virtualni svijet, u Hrvatskoj igra nekoliko tisuća ljudi. Mnoge od njih ta je igra toliko obuzela da je svakodnevno igraju satima, zbog nje ne jedu niti spavaju samo kako bi svoj lik doveli do najvišeg nivoa i otkrili sve tajnovitosti jedne od najpopularnijih računalnih igara svih vremena. Donedavno je među takve, priznaje, ovisne igrače spadao i D. R., informatičar iz Zagreba koji se, kaže, na sreću riješio svoje zaokupljenosti “Warcraftom”. Nacionalu je ispričao što je to što tu igru čini takvom da u kratkom roku postane prava opsesija za svoje igrače: “Interakcija s igračima iz cijelog svijeta koji u igri imaju svoje likove koji su vašem prijatelji ili suparnici vjerojatno je osnovni razlog zbog kojeg je ova igra privlačnija od svih ostalih. Da nije umrežena na internet, bila bi potpuno bezazlena. Warcraft je nešto poput paralelnog svijeta u kojem, kao i u stvarnom, živiš, stvaraš nove prijatelje, pokrećeš poslove, putuješ, trguješ... Cijelo to vrijeme možeš komunicirati i dogovarati se sa svim ostalim suigračima kojih u istom trenutku u igri može biti i do deset tisuća. Osim toga, igra je sama po sebi napravljena fantastično i vrlo realno.” D. R. priznaje da je, nakon što je prije godinu i pol počeo igrati World of Warcraft, postao tipični ovisnik o toj igri. Lik koji je za to vrijeme doveo do najvišeg, 60. nivoa nazvao je Jaja. Vodeći je kroz svijet Warcrafta na internetu je u godinu i pol koliko igra igru proveo više od stotinu dana!

“Igrao sam bjesomučno. Kad bih se vratio s posla i ušao u stan, ne bih se ni presvukao, nego odmah sjeo za kompjuter i logirao se na Warcraft server. Vrijeme u igri prolazi nevjerojatno brzo, pa i ne shvatiš da je već pala noć. Jedino što bi me na tren odvojilo od ekrana su cigarete koje bih brzinom munje otišao kupiti na najbliži kiosk i odmah se vratio igrici. Nekad nisam uopće spavao pa bih ujutro na posao dolazio potpuno iscrpljen.” D. R. kaže kako je sve svoje slobodno vrijeme trošio na Warcraft. Zbog njega je, velli, i ono što nije bilo slobodno vrijeme pretvorio u slobodno samo da bi igrao. “To se vrti u krug i nema kraja. Ni sama igra nema kraja, svako malo puni se novim sadržajima i to je ono što ljude vuče jer neprestano žele otkrivati što je sljedeće. Srećom, ja sam u jednom trenutku shvatio da sam zbog razonode odjednom sebe napravio ovisnikom i prestao sam igrati. Prijavim se tek tu i tamo. Nikad prije ne bih ni pomislio da u igranju ima nešto loše, ali kad sam vidio čemu to vodi, sada svakom kažem - ljudi, bjež’te od toga.” No među hrvatskim igračima još je, veli, mnogo onih koji su online od jutra do mraka i ne odustaju od igranja. Među njima, dodaje, ima studenata, djece, ali i liječnika, menadžera... To je, smatra ovaj informatičar, najbolji dokaz da ljudi koji se “navuku” na internetske igrice nisu isključivo sociopati ili osobe nesređenog života i uma. Puna tri mjeseca Đ. I. iz Zagreba nije viđao svoje prijatelje, izlazio niti radio išta drugo osim igranja Warcrafta. U igru se uključio i prije njezina službena pokretanja u Hrvatskoj i odmah ga je, veli, zarazila. “Svaki slobodni trenutak provodio sam igrajući. Igrao sam i po deset sati dnevno. Zaboravio bih na sve ostale stvari u životu, prijateljima se ne bih javljao tjednima, a onda sam počeo kasniti na posao i ondje bio potpuno dekoncentriran. Stalno sam htio u igri otkriti nešto novo i ovisnost se rodila iz puke znatiželje. To vam ide po sistemu ‘samo da vidim još ovo, pa ovo, pa ovo’”, ispričao je Đ. I. Odjednom je, nastavlja, shvatio da je tri mjeseca života potrošio uludo. Od tog trenutka više nikad nije zaigrao “World of Warcraft”. “Nimalo mi ne nedostaje. Zgadio mi se. Kako i ne bi kad sam toliko vremena bacio niz vjetar i zamalo upropastio i prijateljstva i posao. Fenomen Warcrafta je zanimljiv, ali sulud.

” Među neprebrojivim sadržajima koje svojim korisnicima nudi Internet, pornografija je vjerojatno najtraženiji. Mogućnost da u intimi svog doma potpuno anonimno uživaju u najeksplicitnijim porno sadržajima svih vrsta ljubiteljima pornografije internet je učinila idealnim medijem. “Internet je pornografiji dao krila”, kaže Nacionalov sugovornik koji priznaje da već godinama s neta svakodnevno downloada gomile pornografije, ali sebe, uvjerava, nikada nije smatrao ovisnikom. Informatičar čiji je posao ionako neraskidivo vezan za računalo misli da njegova sklonost internetskoj pornografiji nije ništa drugo doli najobičniji hobi. “Pornografija me privlači u svakom smislu, pa tako i u internetskom. A baš je internet pornografiji omogućio novi uzlet. I najžešćim pornofilima nekoć je bilo neugodno obilaziti sex shopove i videoteke u potrazi za novim materijalima, a otkad postoji internet, mogu im se predavati do mile volje bez straha da će ih susjedi proglasiti manijacima”, objašnjava 30-godišnji Zagrepčanin. To što u potrazi za uvijek svježim pornićima dnevno na internetu provede i po pet sati ne smatra problemom. Zbog te navike, kaže, nema problema u svakodnevnom životu, niti misli da bi ih mogao imati. “Istina je da neki prijatelji kroz smijeh komentiraju da sam porno junkie, ali komentari se utišaju čim im dam nekoliko sprženih DVD-ova pomno biranog porno sadržaja. Zapravo, uvijek se vraćaju po još. Nije me sram priznati da jako uživam u pornografiji, ali mi je smiješno kad oni koji ju vole isto koliko i ja glume čistunce. Stvar je zapravo jednostavna: prije smo listali Erotiku, sada surfamo netom. A osim toga, za računalom sam zbog posla po cijele dane, pa zašto onda ne bih malo i uživao”, zaključio je 30-godišnji Zagrepčanin.

Da je ovisnost o internetu problem i u Hrvatskoj, potvrdila je i Nada Grgić, ravnateljica Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu u kojoj se kao psiholog i psihoterapeut već susretala s djecom i mladima koji su zbog zaokupljenosti internetom počeli doživljavati probleme. Upozorava da su chatovi posebno opasni, u što se, kaže, na najgori način uvjerila jedna bivša pacijentica bolnice. "Jedna bivša pacijentica naše bolnice često je posjećivala chat roomove i jednom je prilikom razgovarala s osobom koja se predstavila kao njezin vršnjak.” Kako se, nastavlja Nada Grgić, 15-godišnjoj djevojci sugovornik jako svidio, poželjela se susresti s njim pa su dogovorili vrijeme i mjesto sastanka. Na kraju se, objašnjava, ispostavilo da je riječ o sredovječnom muškarcu koji je djevojku odveo u svoj stan i ondje je pokušao napiti. “Srećom, uspjela je pobjeći. Dugo nakon toga bila je u šoku i patila od depresije”, kaže Nada Grgić. Dodaje kako su djeca i mladi u fazi razvoja u kojoj se mogu pojaviti razne krize i problemi prilagođavanja, što ih čini rizičnom skupinom kad je u pitanju stvaranje ovisnosti o Internetu. No uvjerava da se eventualni poremećaj može uspješno liječiti, što su, tvrdi, dokazali i slučajevi djece koja su potražila pomoć u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež. “Iako je došao u jako teškom stanju, izliječili smo 12-godišnjaka koji je stvarni život potpuno zamijenio virtualnim. Rano je ostao bez majke i živio sa sestrom i ocem koji je odlično zarađivao, ali je rijetko bio kod kuće. Dječak je bio informatički nadaren i puno vremena provodio za računalom. S vremenom je posve utonuo u tu virtualnu stvarnost i počeo pokazivati otpor prema vanjskom svijetu. Znao je reći da mu stvarnost uopće ne treba jer internetom putuje, uči, upoznaje nove ljude i da je to sve što mu je u životu potrebno”, ispričala je Nada Grgić.

Simptomi ovisnosti o internetu Iako ovisnost o internetu, odnosno IAD (internet addiction disorder), još uvijek nije formalno uključena u medicinske priručnike za dijagnosticiranje duševnih poremećaja te stoga ne postoje konkretni stručni kriteriji za njeno utvrđivanje, simptomi te vrste ovisnosti određuju se slično onima za patološko kockanje. Osoba ovisna o internetu pokazuje sve sljedeće simptome pretjerano je zaokupljena internetom i željno očekuje sljedeći posjet globalnoj mreži potrebno joj je sve više i više vremena na internetu da bi se osjećala zadovoljnom uzalud je pokušavala kontrolirati, smanjiti ili prekinuti upotrebu interneta nemirna je, razdražljiva i neraspoložena kad pokušava smanjiti vrijeme koje provodi na internetu neprestano ostaje on-line duže negoli je namjeravala Osoba ovisna o internetu pokazuje jedan od sljedećih simptoma ugrožava važna poznanstva, prijateljstva i veze, karijeru ili obrazovanje laže članovima obitelji, prijateljima ili suradnicima kako bi prikrila koliko je uistinu zaokupljena internetom služi se internetom kako bi pobjegla od problema u stvarnom životu Motivacija ispitanika za odlazak u Internetske pričaonice (chat) Tvrdnja Odgovori Razlozi zbog kojih razgovaram s drugima u 'pričaonici': DA radoznao(la) sam 79,6% dobro se zabaviti 79,5% upoznati ljude koji su daleko 67,2% steći prijatelje 56,4% dosadno mi je 54,7% jeftinije je nego druga vrsta komunikacije 31,6% imati priliku biti "netko drugi" 31,0% čuti savjet drugih o svojim problemima 20,7% tražim dečka/djevojku 16,0% imam premalo prijatelja "uživo" 14,4%>email to:Marina Bilus