Objavljeno u Nacionalu br. 561, 2006-08-14

Autor: Ivo Pukanić

KOMENTAR TJEDNA

Pomoć žrtvama sindikalnih vođa

Ivo PukanićIvo Pukanić Živim blizu Tvornice duhana Zagreb u kojoj se do prije neki dan štrajkalo. Godinama, svaki dan prilikom skretanja iz Klaićeve u Primorsku ulicu, omamljivao me smrad duhanskih para, koji se širio iz TDZ-a, valja jedine tvornice cigareta na svijetu koja se nalazi u centru velikoga grada. Stotinu puta pomislio sam koji su to idioti kojima se isplati na takvome mjestu, koje vrijedi stotine milijuna kuna, proizvoditi cigarete i pri tome trovati cijeli, gusto naseljeni kvart. To možda prolazi u Calcutti, Bombayu, Bukureštu ili Pyongyangu, ali u središtu Zagreba... Negdje 2000. godine upoznao sam Antu Vlahovića, Plinija Cuccurina i Branka Zeca, trojku koja je predvođena pokojnim Antunom Cerinom od TDR-a napravila regionalnoga diva. Nisu mi se činili nimalo glupi, naprotiv - iznimno inteligentni, radišni i nadasve opasni. Naši su odnosi išli gore-dolje, pa bi stagnirali... Ovisili su o tome što smo i kako pisali o njima. O cigaretama znaju sve, ali o medijima vrlo malo.

Strašno im je išlo na živce što ih je Nacional neprestano stavljao među najbogatije Hrvate, ljutili su se na mene, slali poruke, ali mi nismo popuštali. Smatramo da nije sramota biti bogat, ako si bogatstvo stekao vlastitim radom i poduzetničkom snalažljivošću. Najviše su bili ljuti na mene kad je Nacional objavio feljton o švercu cigareta u Crnoj Gori i Srbiji. Đinđić, koga sam označio kao političkog zaštitnika šverca, prekinuo im je sav razvoj u Srbiji, smatrajući da oni stoje iza Nacionalovih članaka. Ali to je bila čista laž i još jedna srpska konstrukcija. Nanesena šteta TDR-u bila je golema, ali mi smo kao neovisni medij morali objaviti istinu, koliko god to koga koštalo. Tada smo tragali i za umiješanošću TDR-a u šverc, ali nismo uspjeli naći nikakav valjani dokaz koji bi prekoračio granicu hipoteze. Ili zaista pošteno rade, ili su toliko vješti da im je nemoguće ući u trag i stati na rep.

Zadržimo se u sferi činjenica. To društvo na čelu s Vlahovićom uspjelo je znanjem i snalažljivošću sačuvati i podići kompaniju, i to u industrijskoj grani gdje svjetskim tržištem vladaju velike bijele psine kao što su Phillip Morris, British-American Tobacco (BAT) i Japan Tobacco International (JTI). Ne samo da su se obogatili, nego su bogatašima i imućnim ljudima učinili i sve radnike koji su imali i sačuvali dionice TDR-a i vjerovali u svoju tvornicu. Oni koji nisu vjerovali, prodali su dionice i sada udaraju glavom o zid ili štrajkaju. Postavlja se pitanje zašto ti isti radnici TDZ-a nisu štrajkali kad je njihova tvornica bila dva i pol puta veća od rovinjske početkom 90-ih godina ili 1993. kad je izvršena pretvorba. Imali su isto tako mogućnost štrajka sljedećih pet godina, kad su svake godine zahvaljujući vodstvu tvornice gubili po deset posto tržišta i nisu se razvijali te su 1998. došli pred stečaj, kad ih je kupio TDR. Istovremeno su Vlahović i ekipa vodili tešku borbu da zadrže i po svaku cijenu povećaju tržište, što je zadatak svakog normalnog menadžera i poduzetnika. Vjerujem da je tih godina zaista bilo razloga za štrajk, kad je netko htio devastirati tvornicu i kupiti je za mali novac. Gdje su tada bili sindikati? Jer 2006. za štrajk je bilo prekasno. Okolnosti su potpuno promijenjene.

Slučajno sam prije godinu dana sreo Antu Vlahovića u garaži Importanne Gallerije. I jedan i drugi bili smo u dućanu i nosili vrećice u aute. Pitam ga zašto ne prodaju tvornicu Philippu Morrisu ili BAT-u, jer je očito da neće još dugo izdržati pred najezdom stranih divova. Odgovara da ni po koju cijenu ne želi prodati TDR ako će novi vlasnici preseliti proizvodnju u Srbiju. To je i razlog brze gradnje pogona u Kanfanaru, u kojem mora objediniti i racionalizirati proizvodnju, i tako prisiliti strance da ostanu u Hrvatskoj. Naime, stranci gledaju gledaju interes kapitala, i idu s proizvodnjom tamo gdje im je jeftinija. Upravo zbog tih razloga morao se zatvoriti pogon u Zagrebu, čiji je neracionalni nastavak rada mogao potopiti cijelu tvornicu i dovesti u pitanje sudbine stotine obitelji. O kakvom se teškom putu prema vrhu i borbi za opstanak radi, znaju radnici u Kanfanaru. Nisam siguran da ovi u Zagrebu, pritisnuti strahom za egzistenciju i nahuškani od vođa sindikata, imaju viziju o tome što se zapravo događa oko njih. Zbog toga se radnici iz Istre protive bilo kakvom davanju odšteta svojim kolegama u Zagrebu, jer smatraju da su štrajkom i svojim ponašanjem napravili veliku štetu tvornici, a samim tim i njihovim obiteljima. To je istina, ali treba ipak pomoći žrtvama sindikalnih vođa, jer zbog glupost isvojih roditelja ne trebaju ispaštati njihova djeca.>email to:Ivo Pukanic

Vezane vijesti

TDR: Izloženi smo diskriminaciji na srpskom tržištu

TDR: Izloženi smo diskriminaciji na srpskom tržištu

Ovih dana TDR je uputio pismo Ministarstvu financija Republike Srbije na inicijativu koja bi se trebala naći na jednoj od idućih sjednica Vlade… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika