Srećko Jurdana Svijet je, nažalost, zaokupljen ratovima i dramatičnim terorističkim prijetnjama, ali Hrvatska - koja trenutačno nema agresivno raspoloženih neprijatelja - zaokupljena je zato nogometom, Tuđmanovom "zamjenom za rat". Utakmice kao što je Dinamo - Arsenal ne zaboravljaju se preko noći. Socijalno značenje masovnoga događaja takvoga tipa znatno je veće od sportskog. Na djelu je, dakako, fenomen kolektivne identifikacije ekstremnih razmjera, ali njegovo daljnje razmatranje prepustit ćemo profesionalnim proučavateljima nogometne simbolike. Dogodilo se tu - u svakom slučaju - građansko okupljanje kakvo je podsjećalo na gloriozne dane Dinama, kluba koji je svojedobno predstavljao glavni izvor motivacijske energije u Zagrebu i izvan njega. I autor ove kolumne, jasno, zauzeo je svoje nekadašnje standardno mjesto na zapadu dolje, blizu centra. međunaslov: Kvaziutješne stilske figure Sjever je skandirao istoku, istok je uzvraćao sjeveru. Pripadnici plavoga nogometnoga plemena, raznih društvenih slojeva i statusa, iznova su se koncentrirali u maksimalnome broju u svome hramu, oko svoga totema koji se zove Dinamo, ali pokazalo se - avaj - da to pleme na svome ritualnome polju, odnosno terenu, nema na raspolaganju vračeve koji su u stanju adekvatno korespondirati s njegovom kolektivnom voljom. Kad se pedeset tisuća ljudi okupi na stadionu, uz još nekoliko milijuna ispred televizora, jasno je kako oni nisu došli zato da bi uživali u časnome porazu od nula-tri, pa makar Dinamo igrao ne s jednim od najjačih klubova na svijetu kao što je Arsenal, nego sa samim duhovima izumitelja nogometa kakav danas poznajemo. Minimalan poraz bio bi psihološki prihvatljiv, a očekivalo se - inače - barem neriješeno, i sam tijek utakmice pokazivao je da je ono bilo na dohvatu. Razni kroničari, komentatori, analitičari s ponosom su nakon utakmice pisali kako su "trijumfirali navijači", kako je "pobijedila publika". Sve su to kvaziutješne stilske figure. Publika, nažalost, ne igra; ona je ograničena na moralnu potporu, viku i patnju. međunaslov: Panika na rubu šesnaesterca Njezine se pobjede ne broje. Navijači su "trijumfirali" i na Svjetskom prvenstvu, i novine su ih slavile kao kraljeve, ali na planu nogometne supstancije hrvatska reprezentacija ispala je u preliminarnoj rundi, u maniri zadnjega pacera.

Uglavnom: navijači u medijima pobjeđuju u pravilu onda kad njihova ekipa gubi. Kad je riječ o utakmici Dinamo - Arsenal, ta publika koja je "pobijedila", i koja je demonstracijom svoje ljubavi prema klubu "fascinirala Engleze" i "zadivila svijet", otišla je sa stadiona s takvim knedlom u grlu koji kao da je neki prevarantski pekar zamijesio od truloga brašna, i u njega još stavio kamenčić da dobije na težini. Da Arsenal ima vrhunsku ekipu, za klasu bolju od Dinamove, to nije potrebno posebno naglašavati. Impresionirani Josip Kuže - trener Dinama - postavio je, međutim, protiv njega taktiku kao da mu je primarni cilj ne izgubiti s nula-pet. Ako je to doista bio cilj, on je uvjerljivo ostvaren. Nula-tri može se u tom kontekstu doživjeti kao uspjeh nad uspjesima. Ironija ovdje završava. Promotrimo li zbivanja praktično analitički, makar i s vrlo male historijske distance, Dinamo se od prvoga trenutka utakmice počeo panično braniti na rubu svoga šesnaesterca, prepuštajući sredinu igrališta Englezima, ponekad i do grotesknih razmjera. Netko je u novinama izbrojao kako su igrači Arsenala u jednom trenutku na Dinamovoj strani potpuno neometano izveli čak sedamnaest međusobnih dodavanja, da nitko nije uletio među njih i pokušao im presjeći loptu. međunaslov: Europska klasa Luka Modrić Ako je to ono što gospodin Kuže naziva ofenzivnom obranom ili bunkerom uz prijeteće kontranapade, bilo bi dobro da svoju viziju odmah materijalizira u skriptima. Studenti kineziologije na njoj bi mogli teoretski profitirati iznad svih očekivanja.

Obrana se, koliko je poznato, mora organizirati na sredini terena: onaj tko protivniku prepusti sredinu, unaprijed je osudio sebe na poraz. Dinamo čudom prirode već na početku nije primio gol, s obzirom na činjenicu da je Arsenal imao dva slobodna udarca zaredom s ruba šesnaesterca. Na drugoj strani, pokazalo se da je i taj Arsenal ranjiv, u trenucima kad su paralizirani dinamovci odlučili krenuti u nekakve napade. Luka Modrić, nedovoljno dobar za Kranjčara, predstavio se kao europska klasa i Englezima nekoliko puta održao malu kombinatornu lekciju. Na početku drugoga poluvremena Agić se mogao u djeliću sekunde promovirati u ime nad imenima koje će slaviti svjetske televizije, da je na savršeni centaršut Etta uspio loptu glavom skrenuti u mrežu. Utakmica bi tada krenula drugim smjerom. Nažalost, nije. Niti je Agić igrač od formata, niti je Kuže trener koji ekipu može psihološki pripremiti za međunarodne duele najviše razine, niti je Dinamo klub koji u ovome trenutku raspolaže nečim bitno jačim od svoje "nepobjedive publike".

STUPAC TJEDNA: SLAVKO BRANKOV; DRAGO HEDL

Sve češće se prijateljima moraju pisati in memoriami*, što je svakako fenomen povezan s vremenom. Mnogi ljudi iz generacije bliske autoru ovih redaka umiru, međutim, biološki znatno prerano. Slavko Brankov Cigo jedan je od njih. Umro je od karcinoma pluća. Godinu dana prije, novinar Vladimir Tomić na cesti je umro od zatajenja srca. Koliko još preostaje za sve nas koji o njima danas pišemo? Egzaktnoga odgovora, dakako, nema. Može nas nestati sutra. Stvari su do određene mjere predestinirane, a donekle ovise i o životnim običajima, odnosno o individualnoj psihologiji. Pokojni Vlado Tomić, na primjer, bio je beskompromisni hedonist, a slična atribucija može se primijeniti i na Slavka Brankova. Sofistički rečeno: kad nije pio, pušio je, i obrnuto, ili simultano. U neprestanoj potrazi za mladošću, izražavao je prezir prema protoku vremena, a i prema konvencijama ili životnim obavezama koje taj protok donosi. Osobno determiniran tipičnom glumačkom neurozom, kao glumac bio je apsolutno neponovljiv. Emanirao je komičnost i kad je glumio tragične likove. Svome scenskome izrazu davao je kompleksnost, uvijek se pomalo suprotstavljajući neposrednoj dramskoj definiciji karaktera koji tumači. Igrao je glavnu, komičarsku ulogu u prvome igranome filmu koji je - prije tridesetak godina - režirao autor ovih redaka, i od tada nas je povezivalo prijateljstvo. Nema ga više. Stvari idu svojim tokom, na koji ne možemo utjecati. * * * Osječki novinar Drago Hedl odbio je svjedočiti u slučaju Glavaš, i ima dobre razloge za tu odluku s obzirom na to da gospodin Glavaš preko medija potpuno otvoreno utječe i na svjedoke i na cijeli proces koji se protiv njega vodi. Ako država Glavašu tolerira takvo ponašanje, zašto bi Hedl morao glumiti heroja i bespotrebno izlagati svoju kožu?>email to:Srecko Jurdana